Na početku ovog teksta valja postaviti jednostavno pitanje - što je bosanskog redatelja Danisa Tanovića, svojedobno dobitnika Oscara za "Ničiju zemlju" i Srebrnog medvjeda za "Epizodu u životu berača željeza", uopće natjeralo da režira slabašnu komediju "Nakon ljeta"?
Na početku njegovog filma, koji se također natječe u domaćem programu, mlada žena (Anja Matković, ujedno i koscenaristica filma) dolazi na otok zbog ostavinske rasprave, ali njezin boravak nepredviđeno se produžuje pa se zapošljava kao konobarica u kafiću koji drži lokalni načelnik i uzgajivač marihuane (Goran Navojec). Ubrzo upoznaje neznanca koji povremeno dolazi na otok (Uliks Fehmiu) i upušta se s njim u ljetnu romansu te razočarano saznaje da njegova obiteljska situacija i nije tako čista kako je tvrdio.
Tanovićev film ima problem jer taj odnos nije po ničemu osobit da bi predstavljao dramsku okosnicu filma, niti je dobro scenaristički i glumački razrađen, dok je otočka mikro zajednica prikazana prilično banalno i s prvoloptaškim humornim trikovima.
Zanimljivo je da u filmu nastupa i pulski glumac Luka Juričić, kao šutljivi lokalni ekscentrik koji fotografira ljude iz prikrajka, a ta njegova sporedna uloga je, uz fotografiju Miloša Jaćimovića, i jedan od boljih dijelova filma.
Nedjeljni program nam je, osim Tanovića, ponudio i dva filma iz regije s izraženim seksualnim tematikama.
U srpskom hibridnom dokumentarcu "Topli film" (program Vremeplov) redatelj Dragan Jovićević vodi nas kroz povijest homoseksualnih motiva u filmovima jugoslavenske i nakon toga srpske kinematografije.
Scena iz "Toplog filma"
Jovićević narativno uvodi homoseksualni par (glumci Đorđe Galić i Đorđe Mišina) koji istražuje spomenutu tematiku u jugoslavenskim filmskim klasicima, ali pritom razgovaraju i s kontroverznim živućim srpskim redateljima različitih generacija (od Želimira Žilnika do Mladena Đorđevića i Stevana Filipovića).
"Topli film" je kulturološki i metafilmski vrlo zanimljiv i zabavan, naročito u prvom dijelu, dok u drugom dijelu pomalo izlazi iz kolosijeka i sve više prostora posvećuje srpskom LGBT aktivizmu umjesto filmovima.
Dok je Jovičević isključivo usmjeren homoseksualnim manifestacijama na filmu, mlada slovenska redateljica Urška Đukić je u svojem dugometražnom prvijencu "Dobre djevojke" (program Manjinske koprodukcije) vješto filmski sljubila heteroseksualnost i homoseksualnost svojih junakinja.
Scena iz filma "Dobre djevojke"
Redateljica prati skupinu srednjoškolskih djevojaka koje s voditeljem zbora odlaze na probe u jedan samostan smješten usred prirode.
Djevojke su vrlo koketne i otvorene u istraživanju vlastite seksualnosti, a među njima se nalazi i nešto povučenija djevojka Lucija (Jara Sofija Ostan) koja iznenada osjeti lezbijsku privlačnost prema jednoj omiljenoj kolegici.
Međutim, situacija se zakomplicira kad Lucija osjeti seksualnu privlačnost i prema jednom od radnika koji restauriraju samostan.
Riječ je o doista zanimljivom filmu koji privlači pozornost i tematikom ženske mladenačke seksualnosti i vrlo nadahnutom stilskom izvedbom. Likovi su scenaristički dosljedno motivirani i razrađeni, mlade glumice vrlo dobre i uvjerljive u svojim nastupima, dok redateljica suptilnim redateljskim postupcima usložnjava jednostavnu filmsku priču.
U filmu se promišljenim stilskim potezima kontinuirano potencira sukob sakralnog i nagonskog, a naročito su zanimljivi povremeno umetnuti kadrovi okolne prirode. Ti kadrovi cvijeća, ptica, bujnog zelenila i slično funkcioniraju kao metafore seksualnosti i dojmovno pojačavaju ugođaj cijelog filma.
Iako je Urška Đukić već svojim kratkim filmovima osvajala nagrade na inozemnim festivalima, "Dobre djevojke" potvrđuju da je riječ o redateljici na koju ubuduće svakako valja obratiti pozornost.
Piše: Elvis Lenić
