TAJNE PRVOG GROBA VLADIMIRA GORTANA: Nakon što je nakratko ležao na Mornaričkom groblju u Puli, 24 godine nije se znalo gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci

“Kako bi se umanjio efekt antifašističke epizode gortanovaca, njihov spomen i značaj, te konačno eliminirale evokacije na taj događaj, Gortanovo je truplo odmah po izvršenju kazne trebalo biti tajno pokopano, skriveno od očiju javnosti”.

Napisao je to dr. sc. Milan Radošević, viši znanstveni suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, u svom radu „Veći od života - sudbina posmrtnih ostataka Vladimira Gortana (1929. - 1953.), koji je ove godine objavljen u zborniku radova 10. Istarskog povijesnog bijenala čija je tema bila „Corpus, carnalitatis: o tijelu i tjelesnosti u povijesti na Jadranskom prostoru”.

Premda već Istrapedia i Istarska enciklopedija, u članku “Vladimir Gortan” autora Hermana Buršića, donose podatak da je Gortan po pogubljenu odmah tajno sahranjen na Mornaričkom groblju u Puli, spomenuti Radoševićev rad šire i detaljno predstavlja epopeju o Gortanovim posmrtnim ostacima, a koja je počela danom njegove smrti, 17. listopada 1929. da bi bila okončana tek u srpnju 1952. godine.

O liku, djelu, sudbini i baštinjenju spomena na istarskog antifašista Vladimira Gortana već smo opširno pisali, stoga ćemo ovom prilikom navesti samo osnovne podatke.

Vladimir Gortan rođen je 7. lipnja 1904. godine u Bermu kraj Pazina i odrastao je u vrijeme rađanja fašizma i talijanizacije Istre, a ponajviše onog dijela Poluotoka u kojem su Hrvati predstavljali većinu. Kao mladić priključio se beramskom ogranku tajne tršćanske organizacije „Borba“ koja se, osim protiv režima Benita Mussolinija, zalagala i za pripajanje Trsta i Istre Jugoslaviji.

Dana 24.3.1929. Vladimir Gortan, Živko Gortan, Viktor Baćac (on je nabavio oružje i talijanske uniforme u koje su se gortanovci preobukli), Dušan i Vjekoslav Ladavac te Stjepan Brajković, na dvije različite lokacije u blizini Pazina, izvršili su oružani napad na kolonu mještana koji su se pješice uputili na birališta: birao se ili odbacivao fašizam (de facto plebiscit). Pucali su u zrak, ali dva su se metka odbila od rubnika i ranila dvojicu seljaka: Ivan Tuhtan preminuo je nakon dva dana u pulskoj bolnici, a Mate Brajković lakše je ranjen.

Gortanovci su tom prigodom ispalili pedesetak metaka, što je bio ključan podatak na kojem je tužitelj gradio optužbu, kako prenosi tadašnji dnevni tisak; da pored tolike količine streljiva nije moglo biti riječi o slučajno zalutalim mecima.

Proces se vodio u Specijalnom sudu za zaštitu države, ustanovljenom 1926., koji je optužene mogao osuditi na smrt.

Suđenje je velikim dijelom bilo i politički proces, a Gortana je, premda on nije pucao u povorku, sud proglasio predvodnikom skupine („capobanda”) i osudio na smrt strijeljanjem, dok je ostalim sudionicima presudio trideset godina zavora. Prvi put u povijesti rimski sud je održao suđenje u Puli, u današnjoj školi i učeničkom domu na brdu Sv. Martin (bivša Tone Peruško), od 14. do 16. listopada 1929., a Vladimir Gortan je prvi Hrvat i žitelj Istre koji je strijeljan po presudi tog političkog suda.

foto: O presudi izvijestio je pulski dnevni list "Corriere istriano" u svom specijalnom izdanju 16.10.1929.

Poznato je da se, prema savjetu talijanskog nuncija u Beogradu Ermenegilda Pellegrinettija, sam papa Pio XI obratio Mussoliniju kako bi se presude na smrt ograničile samo na jednu.

„Talijanski nuncij u Beogradu Ermenegildo Pellegrinetti”, piše Milan Radošević, „pred presudom je vjerojatno dao najobjektivniji prikaz tadašnjih napetih talijansko - jugoslavenskih odnosa smatrajući kako bi u Jugoslaviji ubijeni vjerojatno postali mučenici domovine, povećavajući međusobnu mržnju i mogućnost budućih sukoba”.

Na vijest o presudi kritički su i oštro reagirali svjetski i jugoslavenski mediji, a u Zagrebu su organizirane i antifašističke manifestacije.

foto: O prosvjedima u Zagrebu izvijestio je pulski dnevni list "Corriere istriano" u svom specijalnom izdanju 17.10.1929.

„Tijelo je odmah pokopano na obližnjem groblju“

Vladimir Gortan strijeljan je u šest sati ujutro 17. listopada 1929. u uvali duž pulskog Lungomarea (tada se uvala zvala Al Bianco, službeno Val Consiletti, danas Gortanova uvala) i, kako piše 18. listopada 1928. tadašnji pulski dnevni list „Corriere Istriano”, tijelo je odmah pokopano na obližnjem groblju („la salma è stata subiito tumulata nel vicino cimitero”).

Logičnim se čini zaključiti da je „obližnje groblje” bilo Mornaričko groblje u Puli.

foto: Vijest o strijeljanju objavio je pulski dnevni list "Corriere istriano" u svom specijalnom izdanju 17.10.1929.

Vijest o pokapanju na obližnjem groblju tjedan dana kasnije prenio je i „Istarski list”, tjednik koji je na hrvatskom jeziku izlazio u Gorici od 11. 4. 1929. do 13. 11. 1930., nakon čega o tome u istarskom tisku nije bilo ni traga ni glasa.

foto: Detalje o smaknuću i informaciju o pokopu "na obližnjem groblju" objavio je Corriere istriano 17.10.1929.

Podataka o ukopu Vladimira Gortana u knjizi ukopa Mornaričkog groblja nema, a niti mu je grob označen. Od dana ukopa, 17. listopada 1928., pa sve do 1952., dakle gotovo 24 godine, osim vlasti nitko nije znao gdje leže posmrtni ostaci strijeljanog antifašista iz Berma.

Tajnost ukopa kako bi se onemogućilo stvaranje mjesta sjećanja

„Tajnost ukopa potrebno je sagledavati u širem kontekstu postupaka izvršavanja presuda Suda”, piše Milan Radošević, a na njegov spomenuti rad od ove ćemo se točke obilno referirati u nastavku članka.

Prva smrtna presuda Specijalnog suda, objašnjava Radošević, donesena je godinu dana ranije (18. listopada 1928.) nad talijanskim antifašistom Micheleom Della Maggiora koji je također strijeljan u leđa, a njegovo je tijelo isto tako pokopano na tajnom mjestu. „Cilj je bio onemogućavanje stvaranja mjesta sjećanja, okupljališta istomišljenika, održavanja komemorativnih praksi s antifašističkim predznakom”, zaključuje Radošević.

Detalji o mjestu ukopa tijela Vladimira Gortana ipak su bili poznati vlastima.

Milan Radošević je saznao da je „bojnik (maggiore) karabinjera pri Specijalnom sudu, Roberto Marina, 5. svibnja 1930. izvijestio državnog odvjetnika pri sjedištu suda u Rimu o događajima nakon samoga izvršenja presude. U dopisu je opisao kako je Gortan odmah po strijeljanju 17. listopada 1929., oko šest sati ujutro pokopan na Mornaričkom groblju u Puli.”

Gortanovoj rodbini karabinjeri pokazali krivo mjesto ukopa

Bojnik Marina precizno je opisao lokaciju trupla, koja se nalazila nedaleko od graničnog zida, blizu sjevernog ulaza na Mornaričko groblje. No, Radošević je saznao i sljedeće: „Budući da rupa zbog kamenita tla nije bila duboka ni 70 centimetara, pulske službe javne sigurnosti smatrale su shodnim, kao mjeru predostrožnosti, nekoliko dana kasnije spomenuto tijelo izmjestiti te ga motornim vozilom u noćnim satima prevesti na civilno gradsko groblje, sa sedam ili osam drugih trupala. Marina nas upoznaje i sa svjedočanstvom karabinjera koji je tih dana po službenoj dužnosti bio na Mornaričkom groblju, a koji mu je ispričao da su 18. listopada stigli članovi Gortanove obitelji u pratnji jednog svećenika iz Pule - ‘provjerenih moralnih i političkih nazora’ - koje je zanimalo gdje je pokopan njihov rođak. Prisutni karabinjeri u službi, prema prethodno dobivenoj naredbi, pokazali su im mjesto gdje Gortan zapravo nije bio pokopan. Iz ove epizode, smatrao je Marina, proizašle su glasine o pokušajima krađe njegova trupla.”

Strah od krađe trupla

Kako piše Radošević, „do predsjedništva Specijalnog suda u studenome 1929. godine povjerljivim je kanalima stigla informacija kako 'Odbor za propagandu Ljubljanskog primorja' aktivno radi na organiziranju uklanjanja tijela Vladimira Gortana s groblja u Puli. Iz podataka koje je Sud primio stvorio se zaključak kako se tijelo nakon (eventualne) krađe planiralo sakriti na nekom od groblja u blizini Pule da bi u pogodnom trenutku bilo prevezeno u Jugoslaviju, gdje bi se događaj iskoristio za antitalijansku propagandu. No, od tada pa do svibnja 1930. Sud nije uspio potvrditi te indicije.”

Za jugoslavenske vlasti pronalazak Gortanovih ostataka – politički prioritet

Dok je Istra bila pod Italijom, vlastima nije bilo u interesu odati mjesto Gortanovog ukopa, bojale su se da bi se čovjek koji je za njih bio politički terorist u narodu pretvorio u heroja.

Sve se to mijena nakon kraja Drugog svjetskog rata i pada fašizma. Radošević donosi podatak da je „netom po završetku Drugog svjetskoga rata 'Slobodna Dalmacija' objavila vijest kako je Jugoslavenska mornarica uhvatila jednog od izvršitelja Gortanova ubojstva. Riječ je bila o 44-godišnjem Teodoru Fattoriniju, dobrovoljcu fašističke milicije, koji će u svom iskazu potvrditi da je Gortan ubijen na poljani udaljenoj 40-ak metara od mora, iznad uvale Bianco (danas Gortanova uvala), a podno vojne streljane”, no ništa nije naveo o mjestu ukopa.

Radošević naglašava kako je, u novom političkom kontekstu, za jugoslavenske vlasti pronalazak ostataka Vladimira Gortana bilo pitanje koje je nosilo političku težinu.

Po Gortanu je naziv nosila Prva istarska partizanska četa osnovana krajem kolovoza 1942., a potom i Prva istarska brigada oformljena 10. lipnja 1944. godine.

Polje B gradskog groblja, u raci na puteljku uz prvi nadgrobni spomenik desetoga reda

Pronalazak Gortanovog groba postao je tada politički prioritet, potraga nije prestajala, a u srpnju 1952. saznalo se da je Gortanov grob napokon pronađen.

Dana 24. srpnja 1952. „prvi je vijest objavio riječki list na talijanskome jeziku 'La Voce del Popolo' piše Radošević i nastavlja: “U uvodu članka pojašnjeno je kako je truplo u noći sa 17. na 18 listopada 1929. prevezeno automobilom do civilnog groblja čije su vanjske zidove čuvali fašisti, a koji su potom iskopali raku. Ona je locirana na polju B groblja, na puteljku uz prvi nadgrobni spomenik desetoga reda. Prema pisanju novina samo je jedan civil (očito uz samoga upravitelja), umirovljeni grobar Josip Milotić, koji se tada nalazio na groblju, bio svjedokom tajnog ukopa na Monte Giru. Prema njegovom svjedočanstvu nije tada znao o kome je riječ, ali je uzimajući u obzir datum i okolnosti zaključio da bi se moglo raditi o Gortanu”. Zahvaljujući Milotiću, pisao je „La Voce del Popolo”, locirano je točno mjesto mrtvačkoga sanduka.

foto: Dnevni list "La Voce del Popolo" objavio je vijest o pronalasku mjesta ukopa Vladimira Gortana na pulskom gradskom groblju 24.7.1952.

Pored određenih anatomskih znakova (kundakom puške razbijena lubanja odmah po strijeljanju), da je riječ o ostacima tijela Vladimira Gortana potvrdio je pokojnikov prijatelj iz mladosti Dušan Bru(m)nić. Dan kasnije, 25. srpnja 1952., 'Glas Istre'', tada još uvijek tjednik, objavljuje da je „na temelju još nekih svjedočanstva i utvrđenih činjenica liječničke komisije kao i izjava Gortanovih prijatelja i poznanika, utvrđeno da je u spomenutom grobu stvarno pokopan Vladimir Gortan”.

foto: Tjednik "Glas Istre" donosi detalje o prepoznavanju posmrtnih ostataka Vladimira Gortana u svom izdanju od 24.7.1952.

Činjenica da je Gortanovo truplo s Mornaričkog groblja prebačeno u civilno potvrđena je, dakle, s dvije strane, jedino je nepoznato je li bolje pamćenje imao bojnik karabinjera Marina ili umirovljeni grobar Milotić. Naime, prvi je izjavio da je Gortanovo tijelo premješteno „nekoliko dana kasnije”, odnosno nekoliko dana po izvršenju smrtne kazne i privremenog ukopa na Mornaričkom groblju, dok se drugi sjeća da se to dogodilo „u noći sa 17. na 18 listopada 1929.”, dakle tijekom prvog mraka nakon strijeljana i privremenog ukopa na groblju ponad Valkana.

foto: Dana 13.lipnja 1953. povorka Puljana ispratila je Gortanove posmrtne ostatke do željezničkog kolodvora, na putu prema konačnom počivalištu u Bermu

Grob i spomenik konačno u Bermu

Manje od godinu dana nakon pronalaska ostataka tijela Vladimira Gortana, 13. lipnja 1953., na mjesto njegove pogibije postavljen je spomenik.

Citirat ćemo Radoševića i za kraj: „…istoga dana njegovi posmrtni ostaci, uz brojnu povorku Puljana, preneseni su od tadašnjeg Doma JNA (danas Dom hrvatskih branitelja) do željezničkog kolodvora u Puli, a potom vlakom do Pazina te zatim ponovno uz pratnju povorke do konačnog počivališta podno Berma gdje mu je podignuta velebna spomen kosturnica, odnosno grobnica s nadgrobnim spomenikom. Transfer je organiziran u sklopu proslave 10. godišnjice ustanka naroda Istre prigodom koje će 14. lipnja predsjednik Josip Broz Tito u Bermu održati govor pred okupljenim mnoštvom, ali se i pokloniti Gortanu pred spomenikom te ga posthumno odlikovati Ordenom narodnog oslobođenja”.

Foto: Tito pred spomenikom Vladimiru Gortanu u Bermu 14. svibnja 1953.

Nesretno poginuli narodnjak Ivan Tuhtan, otac desetoro djece, Hrvat (njegova je supruga na suđenju svjedočila uz pomoć prevoditelja s hrvatskog na talijanski jezik) pokopan je u Trvižu kao „talijanski mučenik“ premda nije bio ni Talijan, ni fašist, a fašističke su mu vlasti, na mjestu gdje je ranjen, podigle spomenik. Glazbenik Slavko Zlatić u više je navrata tražio da se taj spomenik ukloni.

Istražit ćemo stoga i što je bilo s Tuhtanovim grobom i spomenikom.