VLADIMIR GORTAN Junak antifašizma i Mussolinijeva noćna mora

Piše: Maja Jokanović

Lungomare je pojam mirnog utočišta Puležana. Mjesto bijega i mali, ali važni komadić raja. Toliko važan da je čak i Pula, poznatija po miru nego po buci, 2022. godine podignula glas i zazvala referendum kako bi pokušala osigurati da raj ostane raj. Jer danas imamo privilegiju čak i borbe za ljepotu; možda ne uvijek uspješne, ali legitimne.

Kako je iz današnje perspektive uopće moguće zamisliti u srcu ovog raja – idiličnoj Gortanovoj uvali – do zuba naoružane karabinjere kako ispaljuju 25 metaka u leđa mladića od dvadeset i pet godina? Kako je moguće sa sunčane plaže zamisliti Gortanovu uvalu dok u njoj umire taj isti Gortan?

A dogodilo se baš tamo i baš tako, i to u godini jednog strašnijeg referenduma...

Odrastao u vrijeme jačanja fašizma

Vladimir Gortan je rođen 7. lipnja 1904. godine u Bermu kraj Pazina i odrastao je u vrijeme rađanja jačanja fašizma i prisilne talijanizacije u Istri. Svoju obitelj je hranio obrađujući obiteljsku zemlju i obilazeći pješke sela Pazinštine po kojima je prodavao sitne predmete i pokućstvo za jednog pazinskog trgovca.

U svojim ranim dvadesetim godinama, kada je Europi još bilo teško i zamisliti silinu fašističkog zla koje tek dolazi, Gortan se priključuje beramskom ogranku tajne tršćanske organizacije „Borba“ koja se, osim protiv režima Benita Mussolinija, zalagala i za pripajanje Trsta i Istre Jugoslaviji.

Godine 1929., nakon što je već uveo većinu represivnih zakona i ukinuo sve političke stranke osim fašističke, Mussolini raspisuje plebiscit (ili referendum) za Veliko fašističko vijeće kojim planira ozvaničiti svoju vlast u cijeloj Kraljevini Italiji.

Neskromni Duce narodu nudi mogućnost izbora za i protiv fašizma. U stvarnosti, na ovim nimalo tajnim izborima, mogući odgovor bio je samo jedan - plebiscit je bio farsa, a Mussolini je fašizam planirao ozvaničiti milom ili silom.

Na dan glasanja 24. ožujka, aktivisti “Borbe” odlučili su presresti kolone birača na putu prema biralištu u Pazinu na dvije glavne prilazne ceste i spriječiti ih da glasovima podrže Mussolinija.

Pravac Kašćerga - Pazin čuvao je Gortan koji je kolonu lako rastjerao pucnjem u zrak kod mjesta Brestovica. Ali, kod Kamuš-brijega, gdje su kolonu iz Trviža sačekivali Viktor Baćac, Dušan i Vjekoslav Ladavac, plan se izjalovio; zvuk pucnja zamaskirala je autobusna sirena i kolona je nastavila hodati prema kiši metaka.

Jedan metak odbijen o kamen pored puta usmrtio je glasača Ivana Tuhtana.

Nagrada od 50 tisuća lira

Vijest se ubrzo raširila i fašistička vlast je raspisala nagradu od 50.000 lira za informacije o napadačima. Novčani iznos privukao je svakojake svjedoke i Gortanova glava uskoro je ucijenjena čak i zbog lažnog svjedočenja po kojem je on osobno pucao u Tuhtana, iako se uopće nije nalazio na Kamuš brijegu na dan izbora.

Gortan odlučuje pobjeći u Jugoslaviju, ali zbog bolova u nogama ne uspijeva pješke stići dalje od Lupoglava. Lažni dokumenti i pečati s prethodnih putovanja u Jugoslaviju izazivaju sumnju otpremnika vlakova u Lupoglavu i on obavještava Pazin.

Nakon nekoliko dana bježanja, Gortana presreću fašistički žbiri na željezničkoj stanici u mjestu Prem i odvode ga na mučenje u pazinski, a zatim i rimski zatvor Regina Coeli. U međuvremenu su uhićeni i ostali članovi grupe, te aktivist Živko Gortan.

Optužnica je podignuta početkom listopada iste godine i odlučeno je da će se “Gortanovoj grupi” suditi za atentat na sigurnost države. Za Benita Mussolinija ovo nije bilo tek usputno uhićenje - u suđenju petorci vidio je priliku pokazati svoju moć.

U Istri je za vrijeme suđenja, koje je trajalo od 14. do 16. listopada, proglašeno izvanredno stanje i uvedene su posebne mjere sigurnosti, a izmučeni “Gortanovci” su dovedeni u lancima, predvođeni čuvarima na motociklima.

U ime kralja, države i po božjoj volji

“U ime kralja, države i po božjoj volji”, sud je petorku proglasio krivom. Vladimir Gortan - “caposquadra”, odnosno predvodnik - osuđen je na smrt.

Ostali su osuđeni na po 30 godina zatvora. Po Jugoslaviji su još za vrijeme suđenja započeli protesti zbog uhićenja “petorke” i, dok se u očima antifašista Gortan pretvarao u legendu, u očima fašista pretvarao se u sve veću opasnost. U strahu da će prvoborac postati prvomučenik, odlučili su ga likvidirati u najkraćem mogućem roku.

Dana 17. listopada u zoru, u uvali koja se tada zvala Bianco, Gortanu su na oči stavili povez i zavezali ga za
stolicu, prsima okrenutog naslonu. U njegova leđa ispaljeno je 25 metaka. Tražio je samo vode. Nisu mu je dali. Posljednju želju, da se pozdravi s roditeljima, nisu odobrili.

Jedanaest dana nakon smaknuća, Mussolini je u Rimu izjavio: “Fašistička revolucija poslije sedam godina
života ima još hrabrosti da smišljeno utjera olovo svojih pušaka u leđa izdajice domovine.”

Njegovi posmrtni ostaci tajno su prenošeni po pulskim grobljima do 1952. godine, da bi 1953. bili preneseni u Beram, uz nazočnost Josipa Broza Tita i 80.000 ljudi – četvrtinu stanovništva Istre.

Viktor Car Emin za Gortana je napisao: „Što bude vrijeme više odmicalo, to će oko njegove mučeničke glave jače blistati vijenac neprolazne slave”.

U Puli je, međutim, s njegovom slavom nešto pošlo po krivu.

Gortanova ulica se u bunilu promjena devedesetih godina prvo „ugasila“, a zatim „preselila“ bliže uvali, dok je školi “Vladimir Gortan”, sada OŠ Stoja, trajno oduzeto njegovo ime. Kao da je učinio nešto loše. Kao da je 25 metaka malo.

Razumljivo je, naravno, da se Gortanova uvala više ne vezuje za njegovu smrt - u njoj se sada rađaju neke ljepše uspomene.

Razumljivo je i to što je spomenik podignut njemu u čast (sada već treći u nizu!) poznatiji po grafitu “DŽABE STE KREČILI“ nego po njemu – nije to tako strašno, spomenici trpe grafite.

Ono što nije razumljivo jest da njegovog imena nema tamo gdje je važno - u nazivu škole stotinjak metara odaljene od mjesta na kojem je ubijen, kao ni to što je Pula jedini istarski grad koji je donio ovakvu odluku. Srednja škola u Bujama i osnovna škola u Žminju i dalje nose Gortanovo ime, a škola s njegovim imenom u Rijeci čak je i smještena u Prilaz Vladimira Gortana.

Razlog za ovakvu odluku svakako nije moglo biti to što Gortan nije bio dovoljno važan – bio je toliko važan da je sam Mussolini njegovom smrću mjerio svoju moć. Čija god da je to odluka bila, nije bila ispravna.

Na sreću, nije bila ni dovoljno snažna da ugasi priču o Vladimiru Gortanu. Kao što je V. C. Emin obećao, njegova priča je preživjela čak i kada mu je ime uklonjeno s pročelja školske zgrade. A živjet će i dalje. Džabe ste krečili!

Uz Gortanovo ime u Hrvatskoj enciklopediji greškom stoji fotografija Vjekoslava Ladavca. Nova Gortanova bista u Parku istarskih velikana u Pazinu također greškom ima Ladavčev lik.

Iako se Gortanovo ime često spominje uz tajnu organizaciju TIGR, pulski povjesničar dr. Milan Radošević u svojim predavanjima naglašava kako je Gortan bio isključivo član „Borbe“. Ovo je potvrđuju i zapisi Slavka Zlatića, osnivača beramskog ogranka „Borbe“.

***

Korištena literatura i zvučni zapisi:
Vjekoslav Ladavac: "Moji zatvori"
Vladimir Kolar: "Istarska svitanja"
Božo Milanović:"Hrvatski narodni preporod u Istri"
dr. Milan Radošević: " Gortanovci – simboli borbe za slobodu" - gostovanje na Radiju Rojc