Kultura

OVACIJE NA PREMIJERI "LJUDSKOG GLASA" U INK-u

TREBALO JE TO IZNIJETI NA SCENU Sve pohvale za Dijanu Vidušin i beogradskog redatelja Juga Đorđevića

Ako je nešto nedostajalo, nedovoljno je čujan glumičin glas iz kabine, tim više jer se predstava temelji na njenom glasu koji bi morao biti artikuliran i jasan, a i jer se u cjelini interpretira ova kraća, ali kultna drama Jeana Cocteua, koja je u ovih skoro 100 godina od objavljivanja nadahnula mnoge autore, od suvremenih i Pedra Almodavara * Jedna je dama nakon predstave u poticajnom razgovoru o predstavi rekla: "To te osakati, ali ojača... ako preživiš", nesvjesno prizvavši Freuda


 
4 min
Zoran Angeleski
Foto: Karlo Čargonja

Ako je nešto nedostajalo, nedovoljno je čujan glumičin glas iz kabine, tim više jer se predstava temelji na njenom glasu koji bi morao biti artikuliran i jasan, a i jer se u cjelini interpretira ova kraća, ali kultna drama Jeana Cocteua, koja je u ovih skoro 100 godina od objavljivanja nadahnula mnoge autore, od suvremenih i Pedra Almodavara * Jedna je dama nakon predstave u poticajnom razgovoru o predstavi rekla: "To te osakati, ali ojača... ako preživiš", nesvjesno prizvavši Freuda

Kažu da se dobar glumac prepoznaje po tome zna li dobro odigrati telefonski razgovor i pijanstvo.

- Nisam u ovoj predstavi pijanica, ali 50 minuta telefonskog razgovora je zbilja izazov, rekla je glumica Dijana Vidušin uoči sinoćnje premijere monodrame Jeana Cocteaua "Ljudski glas" u pulskom kazalištu.

Njen glumački poduhvat uvjerljivog uprizorenja očajničkog stanja žene koja (sama na sceni) u telefonskoj govornici, obavlja posljednji razgovor s voljenim muškarcem, pulska publika ispratila je dugim ovacijama.

Za njenu kreaciju umnogome je zaslužan nagrađivani 31-godišnji beogradski redatelj Jug Đorđević, oslobodivši i usmjerivši sav glumičin ogroman dijapazon igre.

Foto: Karlo Čargonja

Dojmljivo je držala dinamiku dugog razgovora u kojem se njeni dominantni patvoreni iskazi izmjenjuju s iskrenim emocijama, jedva hineći sabranost u emotivnom rasulu, oživljavajući i lik 'dragog' s druge strane žice, ali i svoja neizreciva bolna stanja, strah od kraja i suicidalne misli.

U finalu sa scenski gotovo spektakularnim pokušajima samoubojstva u halucinantnm oniričkom deliriju. Taj završni dio - u fenomenalnom kreativnom spoju scenografije, glazbe i svijetla, ima nekoliko impresivno zamrznutih filmskih kadrova (posebno s klavirom, velikim, vizualno raskošnim iznenađenjem s otvaranjem zastora velike scene INK-a u pozadini, a zatim i utapanje u ovećoj posudi vode) koje je grijeh propustiti pogledati uživo. Reprize su, usput, večeras u 20 sati, kao i prekosutra, u ponedjeljak u isto vrijeme i na istom mjestu.

Foto: Jelena Janković

"Evo pet godina kako živim kroz tebe, kako si ti jedini moj zrak koji udišem...,Ali jadni moj dragi, ja nisam ništa drugo radila nego bila obuzeta tobom", riječi su koje odzvanjaju, posebice u onih (vjerojatno svih nas) koji su jednom uspjeli preživjeti odbacivanje i prekid ljubavi.

Jedna je dama nakon predstave s pravom rekla u poticajnom razgovoru o predstavi: "To te osakati, ali ojača... ako preživiš", nesvjesno prizivajući Freuda koji je, kako u pratećoj knjižici piše Željka Matijašević, davno rekao da smo u ljubavi najranjiviji jer ljubav podrazumijeva urušavanje granica našeg sebstva kako bismo s voljenim postali jedno,  a onda se uslijed kraja ljubavi moramo izvući iz simbiotske kupke i ponovno uspostaviti granice našeg sebstva kako bismo, baš kao u ovoj drami, uopće ostali na životu  i riješili dilemu možemo li bez druge polovice uopće preživjeti.

Može li sebstvo uopće podnijeti uzastopne procese simbiotskog prianjanja i grube separacije, pitanje je koje nam postavlja ova drama.

Foto: Jelena Janković

Prazninu, rasap i strah Dijana Vidušin suvereno je iznijela na scenu, a posebno silne pauze!

Možda najsnažniji dio predstave njen je dugi prestravljen izraz lica, na granici ludila, u čistoj esenciji njenog nepodnošljivog stanja, a nakon što njen 'dragi' odlazi s druge strane žice stišati svoje bučne susjede.

Njegovo fizičko udaljavanje nesvjesno je lišava svih (krhkih) stupova. Sličan horor izraz lica uslijedi i nakon što on spomene svoje novo vjenčanje.

Naklon za kraj (foto: Manuel Angelini)

Ne smije se propustiti lijepa pjesma "Sola" koju je za predstavu skladala  autorica glazbe Nevena Glušica, koja se provlači kroz cijelu predstavu i koju je otpjevala Dijana Vidušin.

Ako je nešto nedostajalo, nedovoljno je čujan glumičin glas iz kabine, tim više jer se sva predstava temelji na njenog glasu koji bi morao biti artikuliran i posve jasan, a još više jer se u cjelini interpretira ova kraća , ali kultna drama Jeana Cocteua, koja je u ovih skoro 100 godina od objavljivanja, nadahnula mnoge autore, od suvremenih i Pedra Almodavara.

Kasnije, u sjajnoj desetominutnoj nadrealističkoj završnici, glumica na sebi ima mikrofon, no ne kažemo da bi to bilo rješenje prvog, duljeg dijela predstave jer ta opcija oduzima autentičnost, toplinu 'suhog' prirodnog glasa. Mala scena je dosta visoka, i volumen glasa nije bio problem možda samo za prvih pet šest redova, dok su se ostali, kako smo čuli nakon premijere, naprezali.

Kakogod, sinoć je Pula, u produkciji INK-a, dobila veliku kazališnu predstavu.

Glumica, prevoditeljica, redatelj, kostimografkinja i autorica glazbe

AUTORSKI TIM:

Režija: Jug Đorđević

Dramaturgija: Tijana Grumić

Kostimografija: Velimirka Damijanović

Scenografija: Andreja Rondović

Glazba: Nevena Glušica

Dizajn svjetla: Elvis Butković

Scenski pokret, koreografija: Matija Ferlin, Andrea Gotovina

S francuskog prevela Urša Raukar-Gamulin


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.