Tulip Hysteria zahvatila Zagreb

Pulski slikar Bojan Šumonja u zagrebačkoj galeriji „Trotoar“ predstavio je svoje najnovije radove na izložbi koju je nazvao „Tulip Hysteria“. Galerija „Trotoar“ u zadnje se dvije godine nametnula kao jedno od ključnih mjesta zagrebačke likovne scene.

To je pokazalo i preksinoćno otvorenje Šumonjine izložbe koje je privuklo veliki broj posjetitelja koji su, osim galerije, ispunili trotoarski prostor s obje strane Mesničke ulice u centru grada, tik do Ilice.

Naziv izložbe „Tulip Hysteria“ referenca je na fiktivno kubističko djelo Marcela Duchampa „Tulip Hysteria Co-ordinating“. Kustosica izložbe Tena Bakšaj podsjeća da se radovi nadovezuju na Šumonjin prethodni ciklus „The Great Observer“.

-Protagonisti slika su Paško Patak, crni Štrumpf, plastični flamingosi, božićni sobovi, lubanje, insekti i leteći proklijali krumpiri – reliktima osobnih sjećanja i arhetipovi pop kulture zapadnog čovjeka koji sada dobiva novu ulogu. Smješteni su u distopijske elemente istarskih šuma među divljim deponijama koji su dobro poznati umjetniku, kaže Bakšaj.

Likovni kritičar Feđa Gavrilović u svom osvrtu na izložbu koji je objavio Jutarnji list kaže da je Šumonja jedaa od najzanimljivijih hrvatskih slikara.

-Način na koji spaja klasičan, slikarski pristup i ikonografiju suvremene, nerijetko popularne kulture, specifičan je u našoj umjetnosti. Spomenuta klasičnost njegova slikarstva očigledna je u bogatom potezu i titravim površinama slika. On uživa u tehnici, u vještini, nekoć je radio materičnije, u gustim namazima, a sada svoje slike kao da pokušava dematerijalizirati u sitnom potezu, kojim dočarava šumu, piše Gavrilović. On svoju kritiku završava Nietzcheovom tezom o smrti Boga nakon koje treba stvoriti nešto novo.

- Da, popišajmo se na umjetnost, ali probajmo nakon toga i stvoriti novu. Kako to učiniti, pita se i Bojan Šumonja, a odgovore traži u šumama punim kulturnog smeća i odsječenih trupaca, na kakvim je, nekada, stajala naša, gorda i pompozna civilizacija. Poput neke Venecije koja neminovno tone, puna povijesti i patosa, zaključuje Gavrilović.