Umjetnički ravnatelj PFF-a Danijel Pek: "Shvaćanje Pule kao festivala za projekciju u Areni je zastarjelo"

Tjedan dana uoči početka 71. Pulskog filmskog festivala, koji se ove godine po prvi put otvara u četvrtak, s umjetničkim ravnateljem i producentom Danijelom Pekom razgovaramo o razlozima tog pomjeranja, ali i ukinutom vatrometu, programu, Baby Lasagni, uvijek nezahvalnoj temi rasporeda filmova u Areni, žiriju, kao i o o dobivenoj Zlatnoj palmi za najbolji kratki igrani film u Cannesu za filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti" redatelja Nebojše Slijepčevića, a čiju produkciju potpisuje upravo Danijel Pek.

Iako se već obrazlagalo ovogodišnje premještanje otvorenje PFF-a s ustaljene subote na četvrtak, čini se da dio javnosti ne percipira da se time dobiva "cijeli vikend", s obzirom da ih je u prethodnim godinama bilo dva. Povlađuje li se tim potezom, zapravo, festivalskim gostima?

Za mene i festivalski tim Pula nije samo projekcija u Areni u 21.30. Ove godine u konkurenciji imamo 22 filma, od kojih se većina prikazuje izvan tog termina i cilj nam je omogućiti i tim filmovima najbolje moguće predstavljanje, a publici pristup što većem broju raznih programa. Otvaranjem u četvrtak ne samo da imamo cijeli produženi vikend, nego i cijele dane vikenda, pa publika ima više mogućnosti pogledati sjajne projekcije u 11 i 19 sati u INK-u, filmove za mlađu publiku koje smo programirali u Kino Valli u 16 sati i niz drugih festivalskih događanja. U ranijem terminu od subote do subote smo istina imali dva vikenda, ali smo ih iskoristili samo za film otvaranja i film zatvaranja, dok je većina projekcija bila raspoređena u, za mnoge Puležane i Istrijane, radne dane. Vjerujem i da otvaramo puno više vremena za večernji glazbeni program koji je ove godine sjajan. Nisam shvatio iz vašeg pitanja na koji bi način termin pogodovao festivalskim gostima. Oni dolaze na festival kada su na programu njihovi filmovi, za neke je to četvrtak, za neke subota za neke ponedjeljak, svaki od tih dana za njih je radni dan.

Mnogi ne mogu prežaliti vatromet koji je desetljećima, svake prve festivalske večeri  donijele na rivu i u cijeli centar grada desetine tisuća ljudi, djece. Hoće li se ikad više vratiti? Kritičari ukidanja žale se na "fašizam" političke korektnosti i kažu da ogroman dio svih nas jedu životinje svaki dan, a ovdje se eto spašavaju ptice.

Mnoge stvari su se promijenile kroz desetljeća koje spominjete. Jedna od njih je da smo filmove nekada mogli gledati samo u kinu, sada ih gledamo na mnogo različitih načina. Druga je da su ljudi svjesniji brige za okoliš, humaniji odnos prema životinjama i kućnim ljubimcima. Prije nekoliko desetljeća vatromet se u Puli vjerojatno mogao vidjeti samo na otvaranju festivala, danas ga se može vidjeti i na otvaranju svakog trgovačkog centra. Kao što ne možemo ljude natjerati da filmove gledaju samo u kinima, mislim da ih ne trebamo niti tjerati da koristimo vatromet koji uz atraktivnost ima i neke lošije strane.

Natjecateljski program započinje u 19 sati u četvrtak 11. srpnja, a Festival se otvara tri sata kasnije. Nema li taj film podređen položaj naspram ostalih?

Filmu "Šlager" smo željeli dati posebno mjesto u programu jer se radi o divnoj posveti filmu i filmašima, kao i u mnogim filmovima Nevija Marasovića. Prošle godine njegova projekcija u INK-u je bila posebno ispunjena i svečana, po mnogima jedna od najboljih projekcija na festivalu i siguran sam da će se takav ugođaj ponoviti i ove godine.

U žiriju je Nina Violić koja je ujedno bila u žiriju 59. Pule. Koliko primjećujem dosad se nitko u tako kratkom vremenu nije 'ponavljao' u ocjenjivačkom sudu hrvatskog programa. Zašto?

Nina Violić je u 11 godina napravila puno značajnih uloga i jednu veliku promjenu – počela je režirati filmove za što je prije dvije godine u Puli nagrađena Brezom za najboljeg debitanta. To je bio povod da je pozovemo u žiri, kao autoricu i umjetnicu koja je napravila veliku karijernu i životnu promjenu što želimo podržati. Vjerujem da Nina, kao i ostali članovi žirija, predstavlja jednu novu generaciju hrvatskih filmaša.

Prilikom predstavljanja nacionalnog natjecateljskog programa, većina medija istaknula je vijest o Baby Lasagni kao udarnom izvođaču. Smatrate li da te vijesti nisu trebale biti zajedno komunicirane kako bi fokus nacionalnog festivala ipak bio na nacionalnom filmu?

U pravu ste, pogledao sam i vašu vijest s predstavljanja programa i također ste istaknuli nastup Baby Lasagne u naslov, potpuno zasluženo zato jer je njegov uspjeh na svjetskoj razini. Mislim da je i moj i zadatak cijelog festivalskog tima da dovedemo publiku na festival. Mislite li da će više publike doći ako sakrijemo da imamo glazbeni program? Koji je ove godine sjajan, da ponovim još jednom.

Čini se da u sklopu festivala ne postoji program namijenjen tinejdžerima kao što je to nekoć bila Ambrela? Nije li to odricanje od potencijalnog novog naraštaja publike?

Upravo smo cijeli program vikenda postavili tako da bude zanimljiv mlađoj publici, filmovima koji su tematski i ulogama bliski mlađoj publici, te ih stavljamo na glavne festivalske lokacije. U petak u 11 sati u INK-u prikazujemo "Lost County" Vladimira Perišića, film o kompleksnom odnosu dječaka s majkom političarkom, u 19 sati "Naša djeca" Silvestra Kolbasa, dokumentarni film o odnosu roditelja i djece. Subotu započinjemo sjajnim filmom "Kix" u kojem su glavni junaci tinejdžeri, u 16 sati prikazujemo "Sunce mamino" Koste Đorđevića, pomaknutu ljubavnu priču u kojoj su glavni likovi, pogađate, tinejdžeri. U 19 sati je "Frka", krimić koii se događa u jednoj noći, u 21.30 u Areni zabavna crnogorska komedija "Živi i zdravi" koja također govori o jednom temi za mlade – kada smo spremni za brak i zajednički život. Za nedjelju preporučujem makedonski film odrastanja/distopijski horor "M", u kojem jednu od uloga ima naša Bojana Gregorić, prikazujemo ga u 11 i u 22 sata.

Svega 5 od 11 hrvatskih filmova imat će projekciju u Areni i tek 1 od 11 manjinskih koprodukcija. Što se poručuje ovim odabirom?

Arena u 21.30 nije jedina festivalska lokacija, niti su svi filmovi od 22 koje imamo u konkurenciji idealni za prikazivanje u Areni. Niti se u Locarnu svi filmovi prikazuju na Piazza Grande s 8000 mjesta – najčešće se niti ne radi o filmovima u konkurenciji, niti se u Cannesu svi filmovi prikazuju u dvorani Lumiere s 2300 mjesta. Nijedan od filmova koje sam producirao nije bio prikazan tamo, pa su opet dobili glavne festivalske nagrade i bili izuzetno zapaženi. Shvaćanje Pule kao festivala za projekciju u Areni je zastarjelo, bilo je možda ok kada smo godišnje imali 5 filmova, ali danas više ne korespondira niti sa stvarnošću niti publikom.

Koji je smisao nacionalnih filmskih festivala? Nije li logičnije da se hrvatski film natječe s filmovima iz drugih zemalja, a ne sam sa sobom?

Hrvatski film se svakako natječe s filmovima iz drugih zemalja – na međunarodnim festivalima. "Čovjek koji nije mogao šutjeti" se natjecao u Cannesu, "Proslava" se upravo natječe u Karlovim Varima. Ali to nije jedini metar po kojem trebamo ocjenjivati uspjeh filma. Npr. filmovi za djecu vrlo će se teško probiti na međunarodne festivale, a izuzetno su bitan dio nacionalne produkcije. Najgledaniji filmovi u kinima prošle godine bili su "Cvrčak i mravica" te "Dnevnik Pauline P.", oba su imali izuzetno posjećene projekcije u Puli i osvojili Zlatne arene. Smisao nacionalnih festivala je da na pravi način prikažemo i nagradimo najbolje od onoga što smo radili ukupno kao filmska industrija i zajednica. Zlatna arena je najvažnija filmska nagrada u zemlji, već je to samo za sebe velik dio važnosti nacionalnog festivala.

Kako biste definirali hrvatski film? Po čemu se razlikuje od srpskog, slovenskog...? Ima li uopće razlike među  nacionalnim kinematografijama? Može li se film definirati po nacionalnoj pripadnosti? Nije li film univerzalno umjetničko djelo podvrgnuto univerzalnim kriterijima?

Hrvatski film je bitan dio nacionalne kulture i identiteta, jednako važan za naše predstavljanje pred svijetom, ali i za domaću publiku. Važno je da proizvodimo sadržaj na hrvatskom jeziku, to je jedan od ključnih ciljeva svake nacije, jedan od onih na kojem je nastala velika francuska kinematografija. Znam koliko su za moju generaciju bili bitni "Smogovci" i "Vlak u snijegu", mislim da je za neke mlađe bio bitan serijal filmova o Koku, nadam se da će za moju djecu postojati hrvatski film koji će biti značajniji od filmova na engleskom jeziku. To je smisao svega što radimo.

Izbornik programa PFF-a, vaš suradnik Mario Kozina posebno je izdvojio od hrvatske manjinske koprodukcije, kako je rekao,  odličnu komediju "Živi i zdravi" Ivana Markovića s vrsnom glumačkom ekipom i film "Posljednji heroj" Žige Virca. Koje biste vi filmove istaknuli u kategoriji Hrvatskog filma , a i u ostalim kategorijama?

Rajko Grlić u Puli obilježava 50 godina karijere, svjetskom premijerom filma "Svemu dođe kraj" kojim otvaramo festival. Odajemo počast Veljku Bulajiću retrospektivnom 7 njegovih filmova. Dokumentarac "Naša djeca" izuzetno je iskreno i hrabro filmsko djelo koje preporučam svim roditeljima. Imamo sjajan omjer festivalskih uspješnica i filmova za publiku, među kojima također ističem "Živi i zdravi" te film "Šalša" Dražena Žarkovića. Festival zatvaramo hrvatskom premijerom filma "Tuesday" Daine O. Pusić, vjerujem da je to izuzetan primjer nove karijere u nastajanju.