Nakon devet godina igranja najodlikovanije žene u povijesti ratovanja, svoju autorsku predstavu, čija je premijera bila zakazana prije nego li je tekst za nju uopće bio i napisan, konačno je dovela u INK. Bez glume bi se, kaže, ugušila. Vesna nam je pričala o svojim likovima i svemu što od njih uči, o povijesti svog naroda čije podrijetlo nije u potpunosti jasno, ali i o dvojezičnosti i trenutku kada je prestala razmišljati na materinjem jeziku. Tri njezine maksime su: izdrži, bori se i voli!
Nakon devet godina igranja najodlikovanije žene u povijesti ratovanja, svoju autorsku predstavu, čija je premijera bila zakazana prije nego li je tekst za nju uopće bio i napisan, konačno je dovela u INK. Bez glume bi se, kaže, ugušila. Vesna nam je pričala o svojim likovima i svemu što od njih uči, o povijesti svog naroda čije podrijetlo nije u potpunosti jasno, ali i o dvojezičnosti i trenutku kada je prestala razmišljati na materinjem jeziku. Tri njezine maksime su: izdrži, bori se i voli!
Pred publiku Istarskog narodnog kazališta, ovog je četvrtka po prvi put izašla beogradska glumica Vesna Stanković, odigravši monodramu 'Milunka', kojoj je poklonila svoje glumačko, ali i dramaturško umijeće; tekst ove predstave u cijelosti je napisala sama. Po tko zna koji put, njezina strastvena gluma 'bez ostatka' i priča nesvakidašnje žene, gledateljima nisu ostavili puno prostora da suspregnu suze.
Iako je preko dva desetljeća članica Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, Vesna kaže da nije sklona čekanju da joj se uloge ponude - u vlastitoj je produkciji postavila čak četrnaest predstava, monodrama, cabareta pa i stand up komedija, koje su kroz godine odigrane na nekoliko kontinenata, a pojedine su poživjele i više od deset kazališnih sezona.
Borbenost i prodornost, kaže, nosi u genima, ali ih uči i od svojih likova. Jedna od najborbenijih svakako je upravo žena čiju je životnu priču ovog puta donijela na istarsku scenu.
Milunka Savić borila se u dva Balkanska te Prvom svjetskom ratu u vojsci Kraljevine Srbije, ponijevši više vojnih odlikovanja od ijedne žene u povijesti. Okićena je s čak dvije francuske Legije časti i jedina je žena, ali i jedini stranac, nagrađen francuskim Ratnim križem sa zlatnom palmom. U rat je otišla prerušena u muškarca, ošišane kose i prsa povezanih platnom. No, prilikom prvog od ukupno devet ranjavanja, otkriven je njezin pravi spol, nakon čega se nastavila boriti kao žena.
Povod za dolazak ove monodrame u Pulu, a zatim i u Umag, prošlotjedni je Festival srpske kulture, koji je ove godine posvećen upravo Milunki Savić.
Ovaj je festival u pravilu okrenut urbanim temama, suvremenim glazbenicima, glumcima, rokerima... No, ove je godine, pomalo neočekivano, za temu izabrana žena ratnica i humanitarka. Nije česta pojava da se most između hrvatske i srpske kulture gradi spomenom rata i uniforme, ma koji rat bio u pitanju. Je li tebi bilo neobično dobiti poziv da odigraš Milunku ovdje?
Bilo mi je prijatno, ali ne nešto posebno neobično jer sam ovu predstavu već igrala u Hrvatskoj. Osim toga, kada se odgleda, postane jasno da je ta predstava najmanje o ratu. To je zapravo priča o velikoj snazi, ljubavi i davanju. U Sydneyu sam je, recimo, jednom igrala pred čak 600 ljudi i, kako nakon predstave uvijek ostanem na sceni, u jednom trenutku mi je prišao cijeli četvrti red publike. Plakali su i počeli me grliti. Od organizatora sam kasnije saznala da su u pitanju bili Bošnjaci iz Sarajeva. Rekli su mu: „Pa, ovo nije predstava o Velikom ratu nego predstava o velikoj ljubavi“. To je i ključ ove predstave i zbog toga nisam iznenađena. A i mislim da je Milunka zaslužila svuda da ide. Igrala sam je u Berlinu, Londonu, pa i u centru Beča, nekadašnjem središtu Austro-Ugarske monarhije. Ona može ići svuda.
Kako je uopće došlo do toga da napraviš monodramu o njoj?
Ja vjerujem da ne traži glumac ulogu, niti pisac traži temu. Tema nađe pisca, a uloga glumca. U to sam se uvjerila nekoliko puta. Milunku sam poštovala od kada sam za nju saznala prije dvadesetak godina. Bila sam fascinirana i mislila sam da je izmišljen lik. Pomislila sam – kako to da nismo znali za nju? Kako to da je nikada nije bilo ni u jednom udžbeniku. Da nije spomenuta ni u jednoj priči.
Što si saznala? Zbog čega je bila skrivena? Misliš li da je nekome smetala?
Ne smatram da je ona osobno nekome smetala, ali kod nas je desetljećima trajala komunistička indoktrinacija i smetali su svi koji nisu bili komunisti. Naš je udžbenik iz povijesti na prvih 30 strana pričao povijest od amebe do 1941., a onda na stotinjak strana od tada na ovamo. Znali smo svaki kongres AFŽ-a i tko je bio govornik na SUBNOR-u, SKOJ-u...svaku bitku! A Prvi svjetski rat se obrađivao tako što smo znali kada je počeo i kada se završio.
Što je bio prijelomni trenutak za nastanak predstave?
Kada sam čula da se sprema obilježavanje početka Velikog rata, očekivala sam da će se o njoj napraviti neki film, serija ili kazališna predstava sa bar 30 glumaca, jer ona to zaslužuje. Epska je to, filmska priča! Priča koja podsjeća na Ivanu Orleansku, ali ako se ja pitam, to nije isto. Orleanska je imala vizije. Ona je vjerovala da mora stati na taj bedem, obukla je muško odijelo i spalili su je zbog toga. Iz današnje perspektive, neki bi je nazvali čvrknutom. Milunka nije imala vizije već snažan nagon da zaštiti ugrožene i napaćene. Kada je počeo prvi Balkanski rat 1912., shvatila je da njenu zemlju napadaju Turci i da je mora zaštititi. Ali, znala je i da je neće primiti u vojsku kao ženu - obukla je muško odijelo, podvezala prsa i prijavila se kao muškarac jer je znala da je jača od većine muškaraca. I bila je!
Ali, ipak nitko tada nije napravio predstavu o njoj osim tebe.
Nisam imala hrabrosti ni u najluđim snovima pomisliti da je ja igram. Ali, nakon razgovora s jednom prijateljicom, odlučila sam napraviti monodramu, iako nisam imala nikoga da mi je napiše. Raspitivala sam se, tražila... A, onda sam iznenada primila poziv organizatora obilježavanja početka Velikog rata. Rekli su mi: „Vesna, ti igraš za 14 dana Milunku!“. A ja nisam uopće imala tekst i predstavu! Ispostavilo se da je dramaturg Radomir Putnik, kod kog sam se raspitivala oko pisanja teksta, nekome rekao da spremam Milunku. Čak me je i suprug tada upozorio da ne bih slučajno rekla da imam spremnu predstavu, ali ja sam, naravno, rekla – da, imam je! (smijeh) I predstava je bila zakazana. Tada sam tek počela da je pišem.
Kako je nastajao taj tekst?
Imala sam ga u 'koštanoj srži'. U mojoj su se obitelji njegovale priče o ratovanjima predaka. Moj šukundjed je stradao kao vojnik u zarobljeništvu. Njegov sin je bio u prvom i drugom Balkanskom ratu i također je bio zarobljen na obali Crnog mora… Osim toga, ja sam pasionirani čitač i puno sam podataka do tada već akumulirala. Tekst je nastajao tri dana, a zatim sam imala 10 dana da ga naučim. Ujutro bih ustala, obavila sve što moram, a zatim se zatvorila u sobu. Čitala bih i istraživala do 21 sat, a zatim pisala do 2 sata. Trećeg sam dana čitala čak pet sati i rasplakala sam se jer nisam znala što da izbacim. Kako sabiti u sat vremena život jedne takve ljudske gromade; žene koja je 7 godina provela u ratu i othranila 36 djece?!
Kako se Milunka izrodila glumački, nakon što je tekst bio gotov?
Milunka nije došla izvana ka unutra, već je krenula iznutra ka vani. Pročitala sam tekst i rekla: „Ajde, Milunka, vidi kako ćeš ovo izgovoriti!“. Ja joj samo posuđujem glas i tijelo. Eto, takav odnos imam s Milunkom.
Nakon svog tog istraživanja, pisanja i, konačno, više od devet godina igranja, što je ona sada za tebe?
Ona je simbol dobrote i hrabrosti. Simbol časnosti i ljubavi, simbol domoljublja. Nije domoljublje vješanje zastava na Facebook i pjevanje pjesama. Domoljublje znači činiti dobro. Ona je dobro činila tako što je branila, ali i hranila. Rodila je jednu kćerku, usvojila tri i odškolovala preko tridesetoro djece. U Dalmaciji je usvojila djevojčicu s posebnim potrebama koju nitko nije želio. Divna je njena rečenica koju izgovaram i u predstavi: „Ako ja ne uzmem ovo dijete, ono će umrijeti od gladi. Ali, ne od gladi za hranom, nego od gladi za ljubavlju, a to je najgora smrt – umreš iznutra i čitav život živiš kao mrtvac“. Zapanjujuće je koliko je mentalne snage imala, pored one fizičke.
Danas se često kaže da takvih žena nema više, ali u stvarnosti, njih nikada nema puno.
Nema, to je rijetkost. Heroizam je učiniti nešto nesebično za drugog. Milunka je jednom 24 sata puzala po niskoj travi da bi u mitraljesko gnijezdo ubacila bombu. Danas smo ukočeni kad izađemo iz autobusa nakon par sati putovanja. Sažaljevamo se, sve nam fali, mala nam plaća, treba renovirati kupatilo, dijete dobilo trojku….
Je li te promijenila Milunka u tom smislu?
Apsolutno! Ja svaki put sebi udarim šamar kad pomislim da mi nešto nije dobro. Milunka mi je ljekovita. Ona dođe nešto kao life coach. I druge i sebe na isti način bodrim. Kada netko kaže da mu je nešto teško, kada sam ja umorna od igranja dvije predstave, neispavana…samo se sjetim da je Milunka prešla Albaniju pješke, da je ranjena u prsa i glavu! A ja sam u toplom i sve što treba jest da sat vremena pričam njenu priču. Kako to može biti teško?! Šta to znači teško?
Jesu li te i drugi likovi tako gradili?
Da, ja usvajam od svojih likova. Već 17 godina igram monodramu „Lina od kamena tvrđa“ o ženi koja je isto što i Milunka, ali ova nije uzela pušku, nego je ostala čuvati ognjište i djecu kada su očevi i sinovi otišli u rat. Pošto su volovi odvedeni da vuku tešku artiljeriju, ona je uprezala sebe u jaram da uzore barem malo. Ona je simbol požrtvovnosti za porodicu, ljubavi i trpeljivosti i od nje sam naučila da treba izdržati. Njena maksima je: „Na svijetu najtvrđi je kamen. Od kamena tvrđi je samo čovjek. Sve čovjek može da izdrži“. Postoji još jedna ljubavna priča iz koje sam naučila da, kad spoznaš pravu ljubav, sve ostalo je nebitno. Tako da su moje tri maksime; izdrži, bori se i voli!
Milunka na Maloj sceni INK
Jasno je što su za tebe likovi koje igraš. A što ti znači gluma?
Bez glume bih se ugušila. Umrla bih! Gluma i obitelj su mi najvažnije stvari i, kada sam u jednoj osujećena, ne mogu udahnuti zrak. Ne bude mi dobro. Imam sreću da sam stvorila divnu obitelj, koju nosimo kao stupovi moj suprug i ja već 23 godine, a kada je kazalište u pitanju, ja nisam netko tko može čekati da mu ponude ulogu. Odmah se vratim na ono 'izdrži', 'bori se' i 'voli' - ja svoje prilike stvaram sama. Ja se borim za kazalište, ja izdržavam zbog kazališta, ja volim kazalište.
Nakon što je toliko toga rečeno o kazalištu i Milunki, za kraj bih se vratila na sam Festival koji je osnovala jedna nacionalna manjina. Uz tvoje ime i prezime Vesna Stanković, stoji i pomalo čarobno, mistično ime Alumariconj…
I ja sam nacionalna manjina. To je sastavni dio mog života. To sam ja. Dvojezična sam i govorim srpski i vlaški jezik. Ja sam Vlahinja i Srpkinja. U istočnoj Srbiji postoji jedna posebna nacionalna manjina oko čijeg se porijekla još ne slažu svi. U pitanju je vrlo specifičan narod imena Vlasi. Neki smatraju da je to kombinacija naroda koji su romanizirani kada su naišli Rimljani. Dijele se u trgovce Cincare, ravničare zemljoradnike i stočare. Moja obitelj potječe iz ove posljednje grupe, s brda i kamena. Na Homoljskim smo planinama odavna, a kako nismo ratoborni, šalimo se da, tko god da naiđe, Rimljani ili Turci, mi kažemo „izvolite“ i bježimo u planine (smijeh). Ali,ustvari, iako manjina, Vlasi su često veći patrioti od matičnog stanovništva jer državu u kojoj žive smatraju svojom maticom.
Kakav je tvoj materinji jezik?
Vlaški je vrlo sličan rumunjskom, ali se s Rumunjima ne možemo sporazumjeti lako. Po melodiji je sličan i portugalskom. Skoro do akademije, ja sam razmišljala na vlaškom. Prvo zamislim pa prevedem u glavi i tek onda izgovorim. Ali, imala sam strasnu želju da se bavim glumom i da to radim na najbolji mogući način i znala sam da će jezik biti veliki minus jer je dovoljno samo malo uzbuđenja da 'gen' progovori. Tada sam svjesno počela razmišljati na srpskom jeziku i sada, nakon 33 godine u Beogradu, primjećujem da mi pomalo bježi materinji. Počinjem da zaboravljam izraze… Ali, u kući mog djeda i mojih roditelja govori se samo vlaški i već nakon dva dana kod njih, vratim se na materinji.
Više ne razmišljaš na vlaškom?
Ne. Ali, ja sam zaljubljena u jezik koji sada govorim, to je važno. Puno sam se trudila da moja dikcija bude dobra i u mladosti sam doživljavala podsmijehe zbog svojih izraženih dužina. Ali, ja bih na to samo rekla: „Pa vi ne znate taj jezik! Jako je poznat – zove se književni jezik!“.
Ovaj spektakl donosi raznovrstan program koji će publici predstaviti tradicionalne plesove, glazbu i kostime iz različitih dijelova naše zemlje. Uz domaćina KUD "Uljanik" iz Pule nastupiti će i KUD "Ivan Fonović Zlatela" iz Kršana te KUD "Zvir" iz Jelenja koji će svojim izvedbama oživjeti bogatu folklornu baštinu
Prikazivanjem odabranih dokumentarnih filmova, Cinema Politica u Rojcu otvara dijalog te stvara prostor za raspravu o važnim i aktualnim društvenim i političkim temama kroz snagu filmske umjetnosti
Primajući u članstvo nove članice Predsjednica Ogranka Istra Gordana Restović naglasila je važnost međusobnog povezivanja i međusobne podrške žena poduzetnica
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
