VIKTOR IVANČIĆ U PULI: Novinarska profesija neće se uspjeti spasiti! Ima divnih novinara, ali generalno, to je pokorena profesija

- Čujte, od svih 'izama' koji su protutnjali na ovim prostorima, oportunizam je najgori. Poslušnici. Trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu na svojim plećima iznijeli neki bog zna kakvo uvjereni nacionalisti nego ona horda, ona tiha vojska koja je išla za tim zastavama, i tako vam je uvijek, manje više. Ta većina koja ili šuti ili radi sve što joj se kaže, klima glavom. Oduvijek je bilo tako pa je tako i danas. Klimoglavost je uvijek bila na cijeni, kao što taj 'hrvatski obični čovjek'  nikad nije bio stvarni subjekt historije koja tutnji. Uvijek je bio netko koga vode, kazao je feralovac Viktor Ivančić za svog gostovanja na pulskom sajmu knjiga, u okviru programa 'Doručak s autorom'.

Što zbog cenzure, autocenzure ili korumpiranosti, prodanosti, straha od gubitka posla, lažne profesionalne solidarnosti (koje nema)  a najviše zbog oportunosti, rijetko tko, preciznije nitko na našoj javnoj sceni od novinara i urednika ne analizira aktualnu situaciju u novinarstvu. Osim Viktora Ivančića, čiji jasni stavovi još jasnije pojašnjavaju šutnju i mrak domaćeg novinarstva. Pritom se ni ovaj put nije libio razotkriti nacionalne 'samorazumljive' mitove koje nitko ni ne spominje, a kamoli osporava, a ponajmanje mediji. 

- Poslije jedne, uvjetno rečeno, komunističke, parakomunističke, socijalističke paradigme, dogodila se nacionalna paradigma, čemu su se svi prilagodili, naročito mediji. Na neki način, ti mediji stvaraju tu naciju. Oni proizvode permanentni stres, oni upozoravaju naciju na raznorazne opasnosti koji joj prijete i na taj način  je zbijaju. De facto, hrvatska nacija je, kao i bilo koja druga, medijski proizvod. Sloterdijk govori o 'zajednici ljudi koji zajedno gledaju i uzbuđuju se'.  Na taj je način stvarana homogenost, počeo je Ivančić.

Na tezu  domaćina Aljoše Pužara da se u Jugoslaviji putovalo Putevima AVNOJ-a, a danas u Vukovar, uz pitanje može li se živjeti neki drugi model državnosti ili društva  koji ne bi uključivao takva 'hodočašća', Ivančić je odgovorio: "Ne, ne pod ovakvom konkretnom vlašću koja se nije promijenila zadnjih 30 godina. Vama su te vrijednosti  zadane kao neka vrsta parareligijskih kultova. Mi državu ne doživljavamo kao građanski servis, nego kao pseudoreligijski kult kojem se mi imamo klanjati. Tako je i s drugim svetinjama kao što su Domovinski rat, nacija itd., oko čega građanstvo hoda kao po jajima. To je neupitno i u hrvatskim medijima vi nećete naći propitivanje hrvatske državnosti. Uživanje hrvatske države je ovdje fundamentalističko. Ne kao u religiji u smislu čitanja doslovnog teksta, nego doslovnim usvajanjem mitova o toj državi, 'od stoljeća sedmog' do neprijatelja koji nas okružuju. Ta mitološka svijest je užasno jaka i na tome je građena ta hrvatska državotvorna ideja koja se pronosi i iz godine u godinu osnažuje  kultom žrtava".

- Meni je žao te današnje djece koja je tako nafilovana mitološkom građom u pogledu hrvatske države. To je naprosto statično, nastavio je jedan od osnivača i višegodišnji  glavni urednik Ferala Tribunea, danas kolumnist u tjedniku Novost te stalni suradnik  nekoliko alternativnih portala na prostoru nekadašnje Jugoslavije, poput Peščanika.

Na pitanje vjeruje li u revoluciji, kaže: "Da, desit će se revolucija. Najvjerojatnije je da će ovo puknut' na desnu stranu, ali puknut će sigurno. Da, vjerujem, kao  što mislim da se individualni potezi koji predstavljaju male lične revolucije mogu jednog dana ujediniti, sliti u nešto".

Opstat će mediji, ali žrtva će biti - smrt novinarstva!

- Nismo u Feralu  nastupali  kao reprezenti, već kao skeptici. Moj osobni motiv je jasno artikulirati distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje. Dakle, ne ostati tih u tome jer se bavim novinarstvom, jasno se odrediti prema tome, i pokušati naći džepove kroz koje možeš djelovati, koji će biti na neki način izmaknuti od sistema. Ako se plašiš kao novinar,  strah je u redu, ali onda napusti tu struku, poručio ju Viktor Ivančić, koji je najveći dio 'doručka' s pravom, ali neplanski, linijom svog poziva, posvetio analizi sumraka novinarstva.

"Ima talentiranih ljudi, no nažalost, novinarska profesija neće se uspjeti spasiti. Mislim da neće. Ima divnih novinara ali generalno, to je pokorena profesija. Toliko se strukturalno promijenio  taj zanat da on više ne može opstati. Ne može opstati na kapitalističkom tržištu. Na tom kapitalističkom tržištu ne postoji šifra preko koje bi mogli opstati mediji koji će biti dom profesionalnog novinarstva. Opstat će mediji, ali žrtva će biti smrt novinarstva. To osjećam kao opasnost, to traje dugo, to nije samo lokalna priča. Novinarstvo bi trebalo odmaknuti od moći novca jer ako je novinarstvo ovisno o privatnom novcu, ono je u službi bogatih i moćnih. Mislim da bi novinarstvo jedino imalo smisla da opstaje kao javno dobro, ali u tom slučaju morate imati barem minimalno pristojnu državu, kao aparat, ne kao kao mitsku državu, koja će profesionalno novinarstvo tretirati  jednako kao obrazovanje ili zdravstvo. Mislim da svatko ima pravo na poštenu i profesionalno sročenu informaciju. I svatko treba imati to pravo i ono ne može biti uvjetovano novcima, ne može biti uvjetovano kapitalističkim tržištem. Niti jedan medij danas ne živi od svog proizvoda, ni jedna novina ne živi od prodaje novina nego  živi od marketinga,  živi od oglasa. To je kao kad postolar proizvede cipele, proda ih, uzme dio novca i od toga živi. A vi pravite novinski tekst ili televizijski prilog i živite od nečeg sasvim drugog, marketinga, a pritom su te dvije strane ne samo različite nego i međusobno sukobljene. Oglas vam je kad vam netko plati da ga hvalite. Novinski tekst je potpuno obratno, da vam nitko ne plati da ga kritički razmotrite. Ono što se sada najgore dešava u novinarstvu je miksanje ta dva žanra, ta jedna hibridizacija. I to je toliko strukturno uništilo struku da mi danas živimo neke ostatke toga. Mislim da se pristojno može raditi samo na marginama. Središnje velike medijske pogone ne isplati se popravljati, njih je bolje pokvariti, njih bi bilo bolje bombardirati, da ih se na neki način uništi. Ali oni su već struku dobro uništili, zaključio je Viktor Ivančić, prethodno kazavši da je 'krležijanac', ne i 'andrićevac'. Ovo s Andrićem, doduše, rekao je širokim osmijehom.

Viktor Ivančić rođen je 8. listopada 1960. godine u Sarajevu. Novinarstvom se počeo baviti početkom 80-ih godina, najprije u studentskoj štampi, a zatim kao profesionalni novinar.

Bio je jedan od osnivača i višegodišnji glavni urednik Feral Tribunea iz Splita. List je bio čuven zbog svoje provokativnosti, antiratnog angažmana i otpora nacionalističkom režimu; tjednik je dobio cijeli niz međunarodnih profesionalnih nagrada, a između ostaloga je proglašen i najboljim satiričkim listom na svijetu.

Objavio je devet knjiga eseja, dva romana, jednu zbirku kratkih priča i satirične priče „Robi K.“ u pet tomova. 

Dobitnik je niza domaćih međunarodnih nagrada, uz ostale i nagrade Sedam sekretara SKOJ-a 1984., nagrade „Veselko Tenžera“ 1992. (skupa s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem), Međunarodne nagrade za slobodu tiska 1997. (dodjeljuje Committee to Protect Journalists, New York), nagrade „Olof Palme“ 1998. (dodjeljuje Zaklada Olof Palme, Stockholm). Živi i radi u Splitu.