VIŽINADA U staroj oštariji dnevno se rezalo od osam do deset debelih pršuta

Otisnuli smo se na sjever, starom cestom Pula - Trst. Od Vižinade do Buja zavoj do zavoja, nikad kraja.

Danas, kad imamo Ipsilon, vožnja djeluje piktoreskno, gotovo egzotično. Tokom višegodišnjeg rada u Kopru i Trstu cestu sam prožvakao i metabolizirao, poznajem je napamet, svaku sitnu ravnicu koja ti je nudila brzo (uvijek opasno, naročito po kiši) pretjecanje kamiona ili autobusa.

Duž ceste, oštarija do oštarije, svi su dobro poslovali od prometa glavnom, zapadnom istarskom prometnom arterijom. Amblem cestovne cjelogodišnje ugostiteljske ponude je stara, sada napuštena oštarija u Vižinadi.

Priča se da su dnevno rezali od osam do deset debelih pršuta: sendvič s pršutom, sirom i pašareta. Ako me sjećanje ne vara, kruh je bio domaći.

Svi su autobusi poštivali pauzu uz okrjepljenje u Vižinadi. Kada je otvoren Ipsilon, odlučio sam jednog dana stati u to mjesto i pogledati što se krije preko ceste.

Do tada je Vižinada bila autobusna stanica i panin s pršutom, ništa više i ništa manje. Zaboravio sam još par bitnih detalja iz osobne memorije: pred ulaz u mjesto, na zavoju kod nogometnog igrališta, nudi se jedinstveni pogled na Motovun i Učku.

Na izlazu, kad se cesta počinje spuštati prema dolini Mirne pogled zahvaća malo brdo Svetog Tome (Santuma’); lijep je jer je oblik savršeni polukrug jednak elementarnom crtežu školarca prvaša, zelena kugla sladoleda… Preko njega prostrane doline zatvorene novim, daljnjim slijedom visokih brda, podno njih sitne mrlje sela i zaselaka, a među njima dominira zvonik Kostanjice.

Ljepotu glavnog trga skoro sam propustio zbog fete pršuta

Dakle, kad sam se prvi puta spustio do glavnog trga ostao sam zapanjen ljepotom, rekao sam sebi: "Vidi ti vraga, skoro da sam to propustio zbog fete pršuta i žurbe na putu". Dok je Gianni snimao trg, ja sam se uvukao u konobu Marina Baldinija, dugogodišnjeg načelnika općine Vižinada i uvaženog intelektualca (bio je i prvi istarski zastupnik u EU parlamentu).

Marino Baldini (lijevo): Bio je prvi istarski zastupnik u EU parlamentu

Konoba je prostrana i prepuna knjiga, ispod prozora stoji radni stol s kompjuterom, na drugom stolu Marino je položio dvije čaše i bocu vina. Obiteljska kuća je jako lijepa, visoko kameno zdanje okruženo zelenilom vrta i voćnjaka. Marino me počastio starim crtežom Vižinade s, u prvom planu, brdom Svetog Tome.

Santuma’

Dodao je i kratku prezentaciju mjesta iz koje izdvajam vrlo rado slijedeće rečenice: “Promatrati samo mjesto, staro općinsko središte, treba iznutra. Vižinada je, naime, naselje koje se razlikuje od uobičajenih istarskih gradića. Već sam stereotip grada na brijegu za Vižinadu ne vrijedi. Nalazi se među gradinama, najvećom Sv. Tome ( Santuma’) i antičkim lokalitetima, a njezine su se ulice formirale uz potoke. Njihov se tijek spajao pod trgovima Sv. Jeronima i cisterne, a barem od Simeona Battistelle, postojala je pokrivena odvodnja koja je sakupljala kišnicu viška za cisternu, ali i tijekove izvora, koji u bijeloj zemlji kaplju i tijekom najvećih suša. Uz zemlju i ljude, najveće bogatstvo Vižinade je voda… Tijekom 18. i posebno 19. stoljeća, Vižinada je bila jedna od cvatećih istarskih općina. Njezin je teritorij započinjao odmah nakon Tara i uključivao je Labince i Kaštelir, sve do granice prema Motovunu na potoku i dolini Krvara. Po broju stanovnika, ali i ekonomskoj moći, Vižinada je povijesno bila snažnija od pojedinih gradova na obali…”.

Evo, toliko sam toga propustio ali, Istra je puna iznenađenja i zato i dalje uživam u tjednim avanturama: čitanje prostora vlastitog zavičaja trebao bi postati odgojno-obrazovna obveza, barem se meni čini.

'ROSTIGLIO' - korak do priznanja nove imenice u talijanskom jeziku

Nakon dužeg boravka u Vižinadi odlučili smo skoknuti do Grožnjana, kod Marinovog prijatelja Pina Bonanna koji u gradu umjetnika ima galeriju. Spustili smo se do Ponte Portona, prošli pored gostionice koja je 90-ih godina prošlog stoljeća postala talijanski jezični fenomen.

Naime, tada je gostionu preuzeo jedan došljak koji je, poštujući dvojezičnu praksu, osmislio originalnu metodu mamljenja talijanskih gostiju. Uz riječ ROŠTILJ dodao je, po njemu, talijanski prijevod ROSTIGLIO (ortografski pravilno napisano).

Takva talijanska imenica ne postoji ali, iskreno, zvuči dobro i uvjerljivo pa je od doline Mirne stigla do Firence i poznate ustanove La Crusca koja je glavni nacionalni zaštitnik talijanskog jezika. Jezikoslovci su izvagali sklop glasnika i samoglasnika i bili su korak do službenog priznanja nove imenice.

Grožnjan je uvijek doživljaj, a s Marinom i Pinom imali smo priliku upoznati i nekoliko starosjedilaca uz, normalno, hladni gemišt. Pino mi je priznao da je sezona krenula izvrsno, da ove godine ima puno više posjetitelja pa i prilika za prodaju slika.

Pred zalazak sunca grožnjanski kamen nam je ponudio cijelu paletu raznih nijansi.