ZGRADA ROVINJSKE GIMNAZIJE Generacija koja je ušla u prostrane učionice doživjela je krvavi kraj carstva, učili su za život koji im je oduzeo mladost

Predložio sam Gianniju da posjetimo zgradu rovinjske gimnazije.

Nisam ulazio u park škole više od trideset godina. Pratio sam rad sina iz distance i nekim drugim očima, kao da sam ogromnu (za rovinjske prilike) palaču vidio prvi puta unatoč što sam u njenim učionicama proveo dvanaest godina života: od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije.

Sve je ostalo isto osim što je na sjevernoj strani, tamo gdje je nekada bio prostrani park, izgrađena sportska dvorana.

Gledajući jednostavne snimke sina izbrisao sam sve proživljeno i usredotočio se na originalno kameno zdanje koji se diže na rovinjskom brežuljku, na kraju Carduccijeve ulice, korak da crkvice Majke božje od milosti i uz bok zgrade Doma za stare i nemoćne osobe Domenico Pergolis.

Čudno, poput stranca prilazim bez emocija, bez sjećanja, nižući osnovne podatke. Naime, zgrada potječe iz doba austrougarske monarhije: kamen temeljac položen je 14. siječnja 1912. godine, radovi su dovršeni drugog rujna 1913. a svečano otvaranje održano je 28. rujna iste godine.

Odgojno- obrazovna institucija podignuta je na rubu ponora: 26. srpnja 1914., deset mjeseci kasnije, pokrenuta je opća mobilizacija, prvi maturanti obukli su uniforme i krenuli u rat, većina njih na bojištu u dalekoj Galiciji, tek će se manji broj vratiti.

Dom Domenico Pergolis

Godinu dana kasnije, 24. svibnja 1915., nakon što se Italija zaratila s Austrijom u Rovinju je izvršena evakuacija gotovo cijele gradske populacije: stari i mladi ukrcani su u vlakove i deportirani u logorima u Wagni i Pottendorfu.

Škola je prestala radom, Rovinj je pretvoren u grad duhova. U studenom 1918. u rovinjsku luku uplovio je talijanski ratni brod Ardito, dolaskom Italije zgrada škole ugostila je učenike tek pokrenutog Trgovačko- tehničkog Instituta „Armando Diaz“.

Godine 1946. godine, godinu dana nakon oslobođenja, pokrenuta je klasična gimnazija. Govorim o talijanskoj gimnaziji jer hrvatska gimnazija u Rovinju krenula je radom tek 1954. godine.

Kada sam ja krenuo u školu, u lijevom krilu zgrade smještena je talijanska osnovna škola, a na desnom (istočnom) razredi talijanske i hrvatske Gimnazije. Živjelo se zajedno, razred do razreda: Talijanima je dodijeljeno slovo A, Hrvatima slovo B. Prvi A i Prvi B... i tako redom do maturanata).

Zgrada je jako lijepa, doznajem po prvi puta da je izgrađena po nacrtu tršćanskog arhitekta Lodovica Braidottija u neorenesansnom stilu.

Na uglovima ispod krova dominiraju mozaici s idiličnim motivima rada i   društvenog sklada. U sredini zdanja, ispod prozora drugog kata postavljen je amblematična latinska misao: „Non scholae sed vitae discimus“ - Ne učimo za školu već za život.

Promatram Giannijevu sliku iz koje se zrcali mudrost i ne mogu obuzdati emocije, manje zbog osobnog proživljenog puta, više zbog suštine same poruke i smislenosti u moru povijesnih mijena. Što ti je život? Prva generacija učenika koja je ušla u prostrane učionice doživjela je krvavi kraj carstva, učili su za život koji im je oduzeo mladost.

Ideologije su se tijekom dvadesetog stoljeća ozbiljno poigrale s odgojno obrazovnim sustavom. Učili su za život koji ih je pritisnuo i nametnuo im misaone vratolomije, nevjerojatne preokrete u poimanju svijeta i uzročno-posljedičnih veza. Ostaje škola, ostaje ta zgrada koja je jako lijepo izgrađena slijedeći proporcije neke nove renesanse, u stoljeću koji je po grubom hodu slijedio sasvim druge staze, mimo razuma.

Nekom logikom srca, u duhu dobrih namjera s kojima se vješto poigrao Edmondo De Amicis vjerujem da se i dalje u toj zgradi priprema za život: Non scholae sed vitae discimus.