Zlo je beskonačno, koliko i pokušaji njegova objašnjenja. Jedino su njegove žrtve konačne.
S relativno svježim iskustvom rata na ovim prostorima, s naslijeđem gubitaka, strahova, mržnje, zločina, patnje, krivice, ponekad i iskupljenja, a najmanje pomirbe, gledateljima srednje i starije generacije koji su sinoć u pulskom kazalištu posvećeno i fokusirano odgledali 110-minutnu predstavu "Naš razred" u produkciji GK-a Gavella, nije bio poseban problem uživjeti se u mračan svijet istoimenog dramskog teksta jednog od najvažnijih suvremenih poljskih dramatičara Tadeusza Slobodzianeka.
Sjajno ispisanu dramu, u kojoj se likovi kroz krvavo 20. stoljeće javljaju iz pozicije aktera, ali i naratora te mrtvih duša, vješto je režirao Jasmin Novljaković. On potpisuje i jednostavnu a efektnu scenografiju sa stolicama i razrednim klupama, čije je naglo i koordinirano udaranje o pod, kad dođe do slijepog divljanja, mudro rješenje za brutalna silovanja. Sam tekst, izrečene dionice žrtve i zločinaca, dovoljno su užasavajući, autentični. Usput, u predstavi se koristi hvaljeni prijevod Mladena Martića.
No, unatoč sugestivnoj snazi teksta i 'homogenoj dinamici' zbog koje tempo predstave ne pada u skoro dvosatnoj izvedbi, dojam je da prelazak protagonista na mračnu stranu, kao i scene samog zločina nisu najuvjerljivije odglumljene, uz prebrze promjene.
Slobodzianek je inspiraciju za dramu pronašao u pogromu koji se 1941., na početku nacističke okupacije, dogodio u slikovitom poljskom mjestašcu Jedwabne, kada su mjesni Židovi - po nekima njih čak 1.600, a pod drugima "samo" 300 muškaraca, žena i djece - zatvoreni u štagalj i živi spaljeni. Masakr su predvodili njihovi dojučerašnji susjedi Poljaci katolici
Baveći se poljskim antisemitizmom i pitanjima kolektivne krivnje, Slobodzianek u priči prati skupinu Poljaka katolika i Židova od njihovih školskih dana, sve od dolaska Sovjeta do nacističke okupacije, kada duboko ukorijenjeni antisemitizam erumpira nasiljem, silovanjima, ubojstvima i mučenjima, s kulminacijom u pogromu.
No, nije sve crno bijelo, niti zlo ima jasne etničke boje, pa tako i u ovoj priči imamo poljskog špijuna Zygmunta (kodnog NKDV-ova imena Popov) koji izdaje svog sunarodnjaka i prijatelja, a nešto kasnije Židova Menachema koji preuzima poljsko ime ne bi li kao časnik postao okrutni zlostavljač.
No, i tu nije kraj s karakterizacijom likova jer, po narodnoj, nema bijega iz svoje kože. Skrivanje tajne s puno straha, grižnja savjesti, emotivna invalidnost, uništene obitelji i sve uz puno alkohola. To suptilno oslikavanje ljudske prirode, onkraj potrage za velikim povijesnim istinama, možda je najbolji dio ove drame
Sedam mjeseci nakon zagrebačke premijere, pulska publika na kraju je dugim pljeskom ispratila deveteročlani glumački ansambl. Posebno su se istaknuli Filip Križan u ulozi Zygmunta, Natalija Đorđević u ulozi Rachelke/Marianne i Hrvoje Klobučar u ulozi Rysieka, dok su ostatak dobro uigrane ekipe činili Martina Čvek (Dora), Antonija Stanišić Šperanda (Zocha), Ivan Grčić (Jakub Kac), Janko Rakoš (Menachem), Ivica Pucar (Heniek) i Enes Vejzović (Wladek).
Kostimografkinja i suradnica za scenski pokret je Jasminka Petek Krapljan, autor glazbe Šimun Matišić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, asistentica kostimografkinje Emilija Šušković Jakopac. Vizualni identitet predstave potpisuje Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio.
‘Naš razred ‘napisan je 2008., a praizveden 2009. u National Theatreu u Londonu. Poljska praizvedba održana je 2010. u varšavskom Teatru na Woli. Iste godine komad je osvojio najvažniju poljsku književnu nagradu Nike, kao prvi nagrađeni dramski tekst u dvadesetogodišnjoj povijesti toga prestižnog priznanja.
Tadeusz Słobodzianek rođen je 1955. u Jenisejsku u Sibiru, kamo su njegova majka pravoslavka i otac katolik poljsko-ukrajinskog podrijetla bili prognani 1944. kao pripadnici poljske Armije Krajove, snažne organizacije otpora njemačkoj okupaciji, koja je bila proglašena neprijateljskom novoj vlasti pristigloj sa sovjetskom vojskom. Uskoro nakon njegovog rođenja obitelj se vratila u Poljsku u kojoj je 1979. diplomirao na kazališnoj akademiji u Krakovu.
Tadeusz Słobodzianek (Foto: Facebook)
Ovaj poljski dramatičar, dramaturg, kazališni redatelj i kritičar studirao je teatrologiju na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu. Kao dramatičar debitirao je 1980. komadom za djecu 'Jesenska bajka' u Kazalištu W. Bogusławskog u Kaliszu, kao redatelj Osmedejom Mirona Białoszewskog u Kazalištu lutaka u Białystoku. Suosnivač je Teatra Wierszalin koji istražuje umjetničku baštinu pograničja europske civilizacije, a na stanoviti način nastavlja poetike Grotowskog i Kantora.
Posljednjih godina vodi varšavski Laboratorium Dramatu, značajno kazališno, istraživačko i edukativno središte, koje koristi dramu kao medij za izgradnju društvenoga dijaloga.
