Dean Skira: "Pula nije samo grad, ovo je naš dom. A dom zaslužuje da se za njega borimo. Svi zajedno!"

Dean Skira je međunarodno priznat i višestruko nagrađivan dizajner rasvjete. Dosad je radio na mnogim projektima osvjetljavanja u zemlji i inozemstvu, a osvijetlio je podvodni tunel Eurasiu koji spaja Aziju i Europu, Evolution Tower u Moskvi, pulske dizalice,  okoliš lošinjskog hotela Bellevue, Hendrixov most u Zagrebu, Meštrovićev paviljon u Zagrebu, božićne jaslice u Vatikanu i brojne druge poznate lokacije. Kao gost predavač povremeno predaje na FER-u i Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a predavanja, koja su neizostavan dio njegova posla, održava po cijelom svijetu.

Potaknut atmosferom lokalnih izbora, na svom je Facebook profilu objavio podulji afirmativan, nenavijački tekst s pozicije građanina koji voli svoj grad, ali i poslovnog čovjeka s velikim inozemnim iskustvom.

Tekst prenosimo u cijelosti: 

"Od kada su počeli lokalni izbori, grad je preplavljen obećanjima. I tako već desetljećima. U svakom kutu grada - parole, slogani, zakletve. Gotovo svi kandidati tvrde da će Pula procvjetati, kao da će jedna stolica - gradonačelnička - preko noći iscijeliti desetljeća nemara. Ali oni koji sjednu u tu stolicu moraju shvatiti: ona nije prijestolje, nego radno mjesto. Od sumraka do zore. Svaki dan. I ako si predano radio, nakon četiri godine - dogodi se mikro promjena. Ali stvarna. Iskrena. Održivija od kampanje.

Jer grad se ne mijenja entuzijazmom. Grad se mijenja ustrajnošću. Vremenom. Povjerenjem. A najviše - vizijom i suradnjom.

Naš problem nije nedostatak ideja. Naš problem je što prečesto zaboravimo da ideje bez zajedničkog rada ostaju samo - riječi. I zato savjetujem svima koji su “došli na vlast” neka se pogledaju u ogledalo i odgovore iskreno na pitanje “zašto sam ja stvarno ovdje?”.

I nadam se da shvaćaju da oni nisu “vlast” već sluge građana čija je dužnost ponizno i ustrajno raditi za njih, jer to su obećali u svojim kampanjama. Ono što je prvenstveno važno je da razumiju što uopće znači dobro upravljanje gradom. Ne postoji jedinstven, sveobuhvatan odgovor, ali u osnovi to je postavljanje jasnih ciljeva, i praćenje realizacije istih. Dobro vođen grad postavlja razumne, strateške ciljeve; osigurava uvjete da građani mogu doprinositi tim ciljevima; i mjere vlastiti napredak. To je odgovor na pitanje što je posao gradskih čelnika.

Pula nije loš grad. Pula je zaspali grad.

Grad koji već desetljećima čeka da se nešto dogodi - umjesto da sam stvara uvjete da se dogodi. Dok drugi grade nove identitete, mi se i dalje klanjamo nostalgiji, kao da će se brodogradnja i turizam iz osamdesetih vratiti samo zato što to jako želimo.

Ali svijet više ne čeka. A Pula – i dalje gleda unatrag.

Zašto Pula nije studentski grad? Grad koji diše ritmom mladih ljudi. Grad u kojem svaki kafić, svaka ulica, svaka terasa nosi energiju znanja i života. Mladi ne odlaze jer ne vole Pulu. Odlaze jer im ne pruža izazov, priliku ni zajednicu. A upravo oni bi mogli biti novi kisik ovog grada. A mi, generacija za generacijom, puštamo da izblijede.

Zašto Pula nije turistički grad? Ne tranzitna točka između Dalmacije i nekih drugih destinacija, već mjesto kojem se gosti vraćaju – i izvan sezone. Gdje kultura ne staje s prvom kišom. Gdje postoji sadržaj i u siječnju i u studenom. Gdje se ne živi samo za sezonu, nego cijelu godinu.

Zašto nismo grad budućnosti, gospodarstvom okrenut tehnologiji, kreativnim industrijama, znanju? Imamo prostor. Imamo mir. Imamo ljude. Imamo more koje ne zna za krizu.

Zašto onda i dalje trošimo vrijeme i novac na ono što više ne postoji – umjesto da stvaramo ono što bi moglo trajati sljedećih sto godina 365 dana u godini?

A možda najvažnije pitanje od svih: hoćemo li sada, kad su izbori završeni, zaista raditi zajedno?

Hoće li vijećnici, ma kojoj opciji pripadali, imati snage izaći iz rovova svojih ega i stranačkih interesa? Hoće li znati reći: nije važno tko je projekt započeo – važno je kamo nas može odvesti? Imamo gotove projekte, dokumentacije, dozvole. Imamo već uloženi novac – novac svih nas. Hoćemo li sada sve to zaustaviti samo zato što nije naše?

Hoće li gradonačelnik imati snage biti više od administrativnog vođe – biti istinski lider s osnovnim preduvjetima da bi mu ljudi vjerovali a to su tri stvari: empatiju: da mu je zaista stalo do njih logiku, da je sposoban ispuniti njihove potrebe i autentičnost: da će učiniti ono što kaže da ćeš učiniti.

Onaj koji će u Gradsko vijeće unijeti i novu energiju, odgovornost i spremnost na kompromis u ime višeg cilja za koji su se svi zaklinjali u predizbornim govorima – pa zatim zaboravili čim su ušli u vijećnicu. Onaj koji će svakom djelatniku, bilo da nosi titulu pročelnika ili uniformu komunalnog redara, probuditi svijest o zajedničkom cilju i timskom duhu. Jer oni prvi mogu učiniti razliku – ako shvate da njihov rad nije samo posao, nego zalog za budućnost vlastite djece. Pitanje je: možemo li konačno početi graditi grad u kojem ljudi žele živjeti, a ne samo kupovati apartmane koji većinu godine zjape prazni.

Grad se ne gradi inatom. Grad se gradi suradnjom.

Zar je doista teško priznati da nijedan mandat, nijedna politička funkcija, nije vrjednija od zajedničkog dobra? Da jedan dobar projekt, makar ga potpisao netko "s druge strane", vrijedi više od još jedne podjele, još jedne svađe?

Grad nije skup kvadrata. Grad je skup odnosa. Grad je odluka – svakodnevna, tihu, često nevidljiva, ali temeljna.

Grad je ono što odlučimo da bude. A ako stalno biramo sebične odluke – grad postaje zrcalo tog izbora.

Dovoljno je prošetati centrom u pet popodne da shvatimo koliko vremena već gubimo. Fasade pucaju. Tržnica se prazni. Lokali zjape prazni. Ulice šute. Sezona, onakva kakvu je zamišljamo, svake je godine kraća i sve siromašnija.

Turizam više nije prihod - postao je potrošnja. I svake godine gradski promet tone u kaos zbog sporih i loše koordiniranih radova na cestama koje izvode izvođači preopterećeni jeftino ugovorenim poslovima, dok radilišta zjape prazna tjednima i mjesecima. Gradska vlast, koja ne postavlja jasne rokove ni sankcije za kašnjenje, ponaša se nemoćno - a cijenu njihove nesposobnosti plaćaju građani.

I da budemo jasni: nema kulture bez ekonomije. Nema ekologije bez ekonomije. Nema obrazovanja, zdravstva, sporta – bez održivog gospodarstva.

Ako već možemo povući europska sredstva – učinimo to odmah jer ta pipa će se uskoro zatvoriti. Ne za još jednu šetnicu ili igralište koje nitko ne koristi, nego za temelje budućeg gospodarskog rasta. Postavimo temelje grada koji neće ovisiti o sezoni, dojmu ili nostalgiji.

Napravimo grad gdje javni prijevoz funkcionira. Gdje obrtnik može raditi cijelu godinu. Gdje se može parkirati bez frustracije. Gdje se kolica ne guraju po cesti jer nema pločnika. Gdje se turisti vraćaju i u prosincu. Gdje studenti ostaju. Gdje se radi. Gdje se stvara. Gdje se živi.

Otvorimo prostor i horizonte za ambicije mladog čovjeka, u smislu koji bi bio u koraku sa svijetom u kojem živimo - globalnim selom koji je sve povezaniji, otvoreniji, dinamičniji.

Čini se kao da je netko sustavno i svjesno uništio ovaj grad, netko tko ga ne voli, tko ne nosi ni trunku Pule u svom srcu. Netko tko nema nagon I potrebu ponosno hodati njegovim ulicama i reći: "Ovo sam učinio za svoj grad, za ljude koji u njemu žive."

Ali bolna istina je da nisu krivi "oni". Kriv sam ja, ja sam taj koji je pasivno pomogao u ovom distopijskom ozračju. Kriv si ti koji ovo čitaš i već formuliraš neki hejterski komentar na društvenim mrežama. Kriv si i ti koji sjediš po kafićima i kritiziraš svakoga tko je ikad sjedio u gradskoj upravi i svojom inertnošću doprinosiš da ti svaka kava u centru bude ništa drugo nego govornica za kukanje pred onih dvoje troje sugovornika koji se s tobom nadmeću tko će više kritizirati i tračati ovo nepodnošljivo stanje da bi nakon toga mirno otišao doma i bio zadovoljan što si time obavio svoju građansku dužnost.

Krivi smo svi Mi, koji smo dopustili da nam sudbine kroje oni kojima nije stalo. Mi, koji čekamo da nam netko drugi popravi fasade, organizira "feštu" i nahrani nas sardelama, kako bismo im zauzvrat dali svoje glasove.

I onda, kad se glasanjem protiv, a ne za nekoga, ta promjena i dogodi, ne znamo što s njom. Umjesto da krenemo naprijed, zapnemo na prvim koracima. Polariziramo se, dijelimo na "za" i "protiv," kao da nismo svi isti, kao da ne živimo u istom gradu, na istim ulicama, pod istim krovovima.

Pitam se, zar "njihova" djeca mogu biti sretna dok "naša" nisu? Zar živimo u paralelnim svjetovima, u različitim stvarnostima koje se nikada neće susresti?

Koliko još moramo pasti da shvatimo da ovaj grad može živjeti samo ako svi zajedno ulože snagu, trud, ljubav?

Tri mjeseca ljetnog turizma neće obnoviti ni metar fasade, neće donijeti ni eura za kulturu, sport, život dostojan življenja.

Utopijske ideje neće vratiti Uljanik u njegovu prošlost dok strategije razvoja, pažljivo osmišljene, leže zaboravljene u ladicama, nepročitane i ignorirane.

Gdje je to dno do kojeg moramo pasti da bi svi konačno shvatili da je jedini način da Pula postane grad poželjan za život da se ulože sve zajedničke snage u razvoj dugoročnog, održivog, cjelogodišnjeg gospodarstva i točka.

Na koncu gdje je odgovornost svakoga od nas? Što bismo mogli učiniti danas da uljepšamo svoju ulicu, kvart, fasadu? Kakva je to kultura nihilizma koja nas je zarobila, hraneći našu pasivnost? Kao da bolujemo od latentne depresije i što je najgore od svega prečesto se čuje: "Ja ionako ne mogu ništa napraviti".

Zašto svi čekamo da nam „oni“ riješe sve probleme. Pa mi smo glasali za „njih“ zar ne? Pa ako smo im dali povjerenje zašto ne zahtijevamo i odgovornost. Zašto i dalje sudimo prema kriteriju tko kojoj grupi pripada a ne prema meritokratskim principima tko je i što učinio za boljitak grada?

Zato moram podsjetiti na jednu od najdražih fraza: "Možemo ignorirati realnost, ali nećemo moći ignorirati posljedice te ralnosti" (Ayn Rand).

Pula može biti grad ponosa, života, prilika. Ali to neće učiniti "oni". Moramo to učiniti mi. Svi zajedno. Jer ovo nije samo grad, ovo je naš dom. A dom zaslužuje da se za njega borimo jer Pula to može biti.

U jednom svom manifestu, arhitekt i umjetnik Lebbeus Woods piše o "mrtvim riječima" – riječima koje su toliko puta izgovorene bez značenja, da su izgubile snagu. Danas, u Puli, čini se da su i riječi poput ljepota, moral, suradnja, integritet, društveni interes - postale takve. Tihe. Potrošene.

Ali bez njih - nema grada.

Jer prostor bez ljepote nije neutralan. On je negacija života. Grad bez suradnje nije grad – to je birokratski automat. Grad bez duše – to je stanica. Tranzit. Mjesto iz kojeg se odlazi. A Pula to ne zaslužuje.

Pišem ovo kao netko tko nije političar. Niti želi biti. Pišem kao građanin. Kao netko tko voli ovaj grad. Tko je proputovao svijet, radio na transformacijama gradova i zna koliko drugi gradovi napreduju dok mi i dalje uvjeravamo sami sebe da imamo "potencijal".

Potencijal bez akcije je samo iluzija.

Još nije kasno. Još se možemo probuditi. Ali samo ako se usudimo vratiti značenje mrtvim riječima. Samo ako zajedno odlučimo da Pula neće biti grad prošlosti, nego grad mogućnosti.

Možda je krajnje vrijeme da se prestanemo klanjati nostalgiji, i da pogledamo naprijed – ne s iluzijom, već s hrabrošću.

Jer grad nije samo njegova prošlost.

Grad je ono što odlučimo zajedno da postane".