DRAMATIČNO ISKUSTVO PULEŽANA SERGIA SEGIA Kako su borbe za socijalnu pravdu u Italiji prerasle u krvavo oružano nasilje

Iz raznih razloga, poseban gost ovogodišnjeg izdanja Sajma knjiga u Puli bio je Sergio Segio, jedna je od ličnosti rođenih u Puli (1955.) koje su u Italiji stekle značajnu prepoznatljivost. Riječ je o posebnoj vrsti zapaženosti: naime, on je u javnost dospio kao protagonist jednog od najmučnijih razdoblja povijesti Talijanske Republike – razdoblja oružanog nasilja u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Odrastao je od najranije dobi u predgrađu Milana, u gradiću Sesto San Giovanniju, poznatom kao “Staljingrad” i kao radnička prijestolnica Italije. U tom je okruženju Segia zahvatio vrtlog rastućih političkih napetosti u zemlji, koje su postupno dovele do oružanog sukoba između neofašističke desnice i komunističke ljevice (o čemu smo ovdje detaljno pisali), ali i do sukoba s državom i njezinim institucijama, čije ruke nisu nipošto bile čiste.

Nakon što je napustio poznatu ljevičarsku organizaciju Lotta Continua (koja je došla na sam rub oružane borbe, ali se raspala upravo zbog unutarnjeg sukoba između zagovornika i protivnika oružane pobune),  Segio će postati jednim od osnivača Prima Lineae (“Prvi red”) – najjače organizacije naoružane ljevice nakon Crvenih brigada (Brigate Rosse).

Nije tu riječ o malim ekstremističkim skupinama: dovoljno je istaknuti da je čak 923 pripadnika Prima Linee izvedeno pred sud. Među njima i Segio, koji je 1983 uhićen a potom osuđen na doživotni zatvor te zadržan u zatvoru do 2004., ukupno gotovo 22 godine. Iako je odluku o distanciranju od nasilja donio prije uhićenja, iz zatvora je proglasio prekid s oružanom borbom te je dao predati oružje, kojim su raspolagali preostali pripadnici, milanskom nadbiskupu Carlu Mariji Martiniju. Bio je posljednji pripadnik Prima Linee koji je izašao iz zatvora.

Od 1976., godine osnivanja, pa sve do 1982./83. (kada je to tragično poglavlje pred svojim krajem), Prima Linea je odgovorna za 23 politička ubojstva ili akcija sa smrtnim ishodom. Od tih smrti, 11 nije bilo namjernih – dogodile su se slučajno, tijekom razmjena vatre s policijom, u kojima je poginulo i pet militanata. Žrtve oružanog nasilja s ljevice bili su karabinjeri, policajci, suci, novinari, rukovoditelji u tvornicama, vanjski stručni suradnici (savjetnici) države i unutarnji doušnici. Na udaru su se našli općenito, ljevičarski reformisti, koji su se smatrali protivnicima jednako kao i neofašisti, obzirom da su djelovali unutar države koju je naoružana ljevica nastojala srušiti.

S obzirom na te zastrašujuće brojke, intervju sa Sergiom Segio nije lišen objektivnih neugodnih strana, osobito uzimajući u obzir neizrecivu i neizbrisivu bol obitelji žrtava. Ipak, kao neposredni sudionik, Segio je važan svjedok teškog razdoblja koje treba biti razjašnjeno, pa i u svjetlu novih, današnjih sukoba između antifašista i “ostalih”, prisutnih u svijetu pa tako i u Hrvatskoj. To je razjašnjavanje nužno kako se ne bismo ponovno suočili s istim pogreškama i stradanjima.

Uz sve to, kao dodatni razlog razgovora sa Segiom ne može se zanemariti (kršćansko, građansko ili ljudsko) razumijevanje njegovog puta rehabilitacije – ne samo prema drugima, nego i prema samome sebi. Od buntovnog mladića duge kose i brkova, koji je "ljevičarsko simbolički" pušio cigarete Gauloises, Segio je već desetljećima uglađen čovjek koji svoje broj­ne društvene i volonterske aktivnosti, kao i borbu za socijalnu pravdu, provodi isključivo legalnim sredstvima; više ne puši i bavi se trčanjem, sudjelujući u maratonima.

Sergio Segio boravio je u Puli kako bi predstavio svoju knjigu Miccia Corta, u kojoj, osim što rekonstruira ključne dijelove situacije vezane uz tzv. “olovne godine”, opisuje i svoj posljednji nasilni čin: napad na zatvor u Rovigu 3. siječnja 1982. Tada je, nakon što je autobombom stvorio širok otvor u zidu zatvora, uspio osloboditi svoju družicu Susannu Ronconi i još tri žene – pripadnice naoružane ljevice. Ne smije se prešutjeti da je eksplozija prouzročila slučajnu smrt prolaznika.

Majka Venecijanke Susanne Ronconi bila je Talijanka iz Rijeke, a Segio iz Pule, gdje su brat njegove majke i supruga potonjeg poginuli uslijed eksplozije mina 18. kolovoza 1946. na Vergaroli. No, svejedno, nikada nisu razgovarali o egzodusu Talijana iz Istre ili o Talijanima koji su ondje ostali. To dovoljno govori o tome koliko su im te teme bile udaljene te ih nisu smatrali prioritetnima u odnosu na klasnu borbu. Drugim riječima, identitetska pitanja, koja su se posljednjih godina ponovno našla u središtu pozornosti, u njihovom su slučaju bila posve odsutna, što potvrđuje njihovu ideološku autentičnost i uvjerenje da je komunizam – koji je u Istri i Rijeci trijumfirao na njihovu štetu – mogao biti sredstvo za izgradnju boljega društva.

Vaš se otac rodio u Puli, a u rodnom je gradu proveo gotovo pola života. I vi ste rođen u Puli. Od oca, pored imena i prezimena, naslijedili ste i lijevu političku orijentaciju te, u najdramatičnijoj fazi svoga života, borbeno ime “zapovjednik Sirio”. Očevo iskustvo u komunističkoj Jugoslaviji bilo je strašno i zasigurno je jedan od razloga – ako ne i glavni razlog – zbog kojih ste vi, premda rođen u Puli, odrastao u Milanu. Što moramo znati o vašem ocu?

Moj je otac bio odlikovani Titov partizan, odgovoran za Komunističku partiju u Puli i predsjednik Unije Talijana. Nakon 1948. i Titova raskida sa Sovjetskim Savezom, progonjen je kao “informbiroovac” te je, poput tisuća drugih komunista ili običnih građana osumnjičenih da su Staljinovi agenti ili da djeluju protiv Jugoslavenske komunističke partije, deportiran u logor na Golom otoku.

Sa svojim sugrađanima Ferrucciom Nefatom, Lucom Mekovićem-Meconijem, Armandom Opasichem, Giovannijem Blasichem, Remigiom Pollijem i Ucciom Coslovichem osnovao je u Puli gradski odbor Komunističke partije, ali kao alternativu istom službenom tijelu Komunističke partije Jugoslavije, te je djelovao, naravno, u ilegali. U prosincu 1948. taj je ilegalni odbor otkrila OZNA, a svi su njegovi članovi uhićeni. Mjesec dana kasnije u ruke OZNE pao je i rovinjski pisac i pjesnik Eligio Zanini, koji je u svojoj knjizi Martin Muma, objavljenoj 1990., ispričao i posvjedočio o velikoj patnji i poniženju koje su, kao i mnoge druge, i njega doveli na rub samoubojstva. Jedna od Zaninijevih kćeri, Biancastella, koju sam poznavao kao dijete, rodila se dok je on bio u zatvoru. I moja je majka tada bila trudna, nosila je mog starijeg brata. U prvim mjesecima 1949. oboje, i moja majka i moj otac, bili su zatočeni u pulskom zatvoru. Ondje je moj otac doznao da je majka trudna, i to usred svog prosvjednog štrajka glađu. Nedugo nakon toga majka je puštena, ali je za njega započeo Golgota Golog otoka, kamo je deportiran među prvima.

Otac mi je malo toga ispričao o svojem iznimno teškom zatočeništvu na Golom otoku, sve sam uglavnom saznao od drugih glasova i pera. No, on je ipak nešto posebno naglašavao: neprestanu glad, potpuni nedostatak hrane koji ga je gotovo oslijepio i doveo na rub smrti. Pričao mi je i o tifusu, od kojega se, već teško bolestan, uspio oporaviti zahvaljujući malo penicilina što mu ga je kriomice dao suosjećajni bolničar.

Njegovo tragično i vrlo teško iskustvo na kraju je razlog zbog kojeg smo morali otići iz Pule. Moj je otac napustio Goli otok 1952.; nekoliko godina kasnije, 1955., rodio sam se ja. Godine 1957. odlučio je pobjeći u Italiju jer mu je život u Jugoslaviji postao neizdrživ. Nisam odrastao u Puli, ali sam možda s majčinim mlijekom upio tu dubinsku tjeskobu i osjećaj gubitka, nesnalaženja.

Iskustvo vašeg oca s “primijenjenim komunizmom” bilo je, dakle, dramatično i razočaravajuće, što je moglo biti i svojevrsno upozorenje i za vas. Ipak, to se nije dogodilo, i sami ste krenuli u borbu za komunizam. Nije li to paradoks?

Istina je da me očevo iskustvo – u smislu da ga je zatvorio i zlostavio upravo onaj režim u koji je vjerovao i za koji se borio – možda već ranije trebalo odvratiti ili barem upozoriti na rizike. Ali istina je i to da postoje i drugi korijeni koji se s ovima isprepliću. Također je točno da je, povijesno gledano, sudbina revolucionara razočaranje, izdaja i progon. Unatoč tome, i dalje smatram da je težnja za radikalnom promjenom protiv centara “nekro-moći” koji guraju svijet i planet prema beskonačnom ratu te društvenoj, okolišnoj i humanitarnoj katastrofi – danas još više nego u dvadesetom stoljeću – nužnost za opstanak.

Vraćajući se u prošlost, jedan od čimbenika koji me je u ono vrijeme doveo do izbora oružane borbe bila su ideološka uvjerenja. Drugi, možda i presudniji, bili su poticaji društvenog konteksta tog doba. Odrastao sam u radničkom gradu Sesto San Giovanni - grad koji je odlikovan Zlatnom medaljom antifašističkog otpora - nadomak Milana, koji se, ne bez razloga, nazivao Staljingradom Italije, a u kojemu su se nalazile brojne velike tvornice. Zajedno s Torinom bio je radnička prijestolnica Italije. Dakle, rođen sam u tom okruženju, u točno određenoj povijesnoj fazi. Moja mladost i rana zrelost događaju se u prve godine sedamdesetih, u vrijeme kada su radničke borbe bile iznimno jake. Bilo je to neposredno nakon “vruće jeseni” (“autunno caldo”) – razdoblja štrajkova, okupacija i mobilizacija radnika i studenata bez presedana u Italiji – te na valu velikog studentskog i omladinskog pokreta ’68., koji se nastavio i u idućim godinama. Bio je to snažan pokret radikalne kritike autoritarne društvene strukture. Iz njega su proizašle razne revolucionarne organizacije, među kojima i Lotta Continua, kojoj sam odlučio pristupiti.

U tom spletu čimbenika očevo negativno iskustvo nije na mene djelovalo obeshrabrujuće. Pa i zato što su, iskreno, osjećaji moga oca, unatoč svemu što je proživio, uvijek ostali skloni komunističkim idealima. Ideali socijalne pravde bili su zasigurno plemeniti, a povijesno gledano, komunizam na djelu uvijek je iznevjerio te ideale i njihove poticaje.

Vaša borba za socijalnu pravdu započinje u okviru zakonitosti, najprije kroz vaš angažman u korist beskućnika. No i vi ćete kasnije prihvatiti nasilje i prijeći na oružanu borbu. U tom smislu napisali ste: „Ja i velika većina mojih tadašnjih drugova nismo rođeni s pištoljima u rukama, niti smo imali osobnu sklonost prema nasilju. Štoviše, upravo suprotno, još dok sam bio mladi student više mi se puta dogodilo — kao i tisućama drugih — da me tijekom demonstracija privedu, odvedu u vojarnu ili policijsku postaju i ondje tuku i zlostavljaju.“ Dakle, zašto je, kako ste i sami zapisali, „sila razuma ustupila mjesto nerazumnoj sili“?

Prije nego su postale organizirano i naoružano nasilje, moje — naše — borbe bile su borbe za socijalnu pravdu. U knjigama koje sam napisao nastojao sam što sažetije i čitljivije opisati svoje iskustvo. Ono nije bilo ni po čemu posebno ili jedinstveno: u tom je trenutku u potrebu revolucionarne opcije bio je uvjeren velik dio moje generacije.

U to je vrijeme Italija bila zemlja izložena snažnim pučističkim i neofašističkim napetostima. U prvoj polovici sedamdesetih počinjeno je pet velikih pokolja koje su izvele neofašističke organizacije, uz dokazanu i znatnu potporu dijela državnog aparata. U tim istim godinama zabilježeno je i pet pokušaja vojnog udara. Šezdesetih i sedamdesetih godina u Italiji je 62 od 64 prefekta prve klase dolazilo iz administracije Mussolinijeva režima, kao i svih 241 zamjenika prefekta, 135 šefova policije i 139 njihovih zamjenika.

Takav je bio društveno-politički okvir uslijed kojeg je neofašistički pokolj na trgu Piazza Fontana 1969. godine u Milanu izazvao izazvao je u mnogima — pa i u meni — snažan osjećaj ogorčenja, zgražanja i bijesa, koji su se vremenom pretvorili u otvorenu pobunu. Zaključili smo da se moramo organizirati kako bismo se suprotstavili svakodnevnoj policijskoj represiji, fašističkim bombama i pučističkim pokušajima. Ali i kapitalističkom iskorištavanju, ropstvu nadničarskog rada, sustavu koji je posezao za masovnim zločinima kako bi očuvao vlastitu moć i zaštitio svoju nekažnjivost.

U neku bih mjeru bio intelektualno nepošten kad bih rekao da je naše djelovanje bila samo reakcija ili odgovor na autoritarne, antidemokratske i terorističke tendencije koje su tada potresale Italiju. Ne, nije bilo samo to — ali to je svakako bio jedan od glavnih okidača.

Konačno, valja reći da smo, kao i mnogi mladi, bili arogantni i samouvjereni. Mladi ljudi često vjeruju da mogu bolje od generacije koja ih je prethodila. Mi smo — misleći pritom prije svega na talijansko povijesno iskustvo partizanskog antifašističkog otpora — držali da trebamo nastaviti antifašističku partizansku borbu, koji su ljevičarske stranke izdale i napustile. Vjerovali smo da moramo, i da možemo, učiniti više i bolje.

Dotaknimo se ciljeva oružane pobune. Jeste li imali na umu projekt uspostave novog društvenog poretka ili je važnije i prioritetnije bilo srušiti državu koju ste vi nazivali “buržoaskom?

Rekao bih — oboje. Na početku, dok smo bili mlađi, a time i manje zreli te manje politički i ideološki formirani, prevladavao je buntovni karakter. Postojala je snažna želja da se pobunimo protiv onoga što smo osjećali – ne samo vidjeli, nego doslovno osjećali na vlastitoj koži – kao nepravdu. Parafrazirajući Paula Nizana, izazvao bih svakoga da kaže da su mojih petnaest godina, godine moje rane mladosti, bile najbolje godine mojega života. Odrastao sam okružen suzavcem i policijskim pendrecima. Ta nepravda koju smo osjećali izazivala je reakciju, želju za pobunom koja je bila neovisna o bilo kakvom političkom projektu – reakciju koja nije nužno proizlazila iz neke revolucionarne zamisli. Ta je zamisao nastala tek kasnije, kod onih koji su bili nekoliko godina stariji od mene.

U svakom slučaju, revolucionarna ideja koju su zagovarali, a navest ću poznati primjer Crvenih brigada, bila je znatno drukčija od naše. I mi smo, poput njih, kritizirali američki imperijalizam koji je napadao Vijetnam te europski kolonijalizam koji je raskrvario i pljačkao Afriku. Ali za razliku od njih, osuđivali smo, kritizirali i borili se protiv onoga što smo nazivali „socijalimperijalizmom“, odnosno protiv društvenog modela i politike Sovjetskog Saveza i njegovih satelitskih država u Europi, koje smo držali neprijateljima i protivnicima jednako kao i američki imperijalizam.

Dakle, to nije bio naš projekt niti naš model. Mi smo zamišljali drukčiju vrstu revolucije i društvo koje bi, iako i dalje nazvano komunizmom, bilo osjetno drukčije i prije svega ne bi imalo autoritarni pečat kakav smo vidjeli u Sovjetskom Savezu i djelomično u Jugoslaviji u kojoj se borio moj otac.

Koja je bila razlika između oružanih skupina Prima Linea, čiji bili ste član bili, i Crvenih brigada.

Matrica Crvenih brigada proizlazi iz Treće Internacionale: njihova politička kultura i referentni okvir bili su tadašnje komunističke partije, a u određenoj mjeri i Sovjetski Savez. Mi smo, naprotiv, bili radikalno drukčiji; bili smo proizvod tadašnjih društvenih pokreta – izvanparlamentarnih i izrazito kritičnih i prema logici stranačkog djelovanja na kojoj su počivale Crvene brigade.  Naše polje djelovanja i uporište bili su društveni i studentski pokreti te nova, mlada i buntovna radnička klasa – nositeljica spontanih i autonomnih borbi izvan sindikalnih okvira. Pojavio se novi društveni proletarijat koji se borio i na razini lokalnih zajednica, znatno drukčiji od prijašnje radničke klase koju je odredio "fordizam": radnika na pokretnoj traci, sindikalno organiziranih i vezanih uz klasične i povijesne komunističke stranke, a u tom smislu i uz Crvene brigade. Mi smo bili dio nove radničke dinamike koju su stvarali radnici s juga Italije, pristigli krajem šezdesetih raditi u FIAT, a koji su, primjerice, stajali iza pobune na trgu Piazza Statuto u Torinu 1962. te iza okupacije tvornice FIAT Mirafiori 1973. godine. Riječ je, dakle, o snažno spontanom i autonomnom radničkom pokretu koji je često bio u sukobu sa službenim sindikatima i Komunističkom partijom.

Kako je Prima Linea politički ocijenila otmicu i ubojstvo Alda Mora koje su počinile Crvene brigade? I, u vezi s time, kako je Prima Linea gledala na "povijesni kompromis", odnosno, pojednostavljeno rečeno, najavljeni prijedlog suradnje, pa čak i moguće koalicije između PCI-ja (komunista) i DC-a (demokršćana), dviju glavnih suparničkih stranaka?

Naša je politička ocjena odmah i izričito bila negativna, jer su otmica, a još više ubojstvo Alda Mora, previše povećali razinu sukoba s državom, dovodeći ga na stupanj koji je bio neodrživ za pokrete borbe i društvene skupine na koje su se i naoružane organizacije pozivale; taj stupanj nije bio samo neodrživ nego je u osnovi bio i samoubilački, jer je, s druge strane, omogućio da se represija proširi i pogodi daleko izvan krugova borbenih snaga, prisiljavajući sve oblike otpora, pa i one legalne i nenaoružane, u defanzivu. Država s oklopnim vozilima na ulicama i racijama po četvrtima, s jedne strane, i Crvene brigade s otmicom Mora i “napadom na srce države”, s druge, poslale su radničkom pokretu i društvenim borbama nedvosmislenu poruku koja se u svojoj suprotnosti podudarala, kao dva kraka istih kliješta, a ta je poruka bila: "ovo je razina sukoba — ili se prilagodite, ili odite kući". Većina je otišla “kući”, što je značilo u očaj heroina, u privatno povlačenje, u tišinu i pasivnost. Oni koji su, poput Prima Linee, odlučili nastaviti, ubrzo su uvučeni u spiralu besciljnog nasilja, koji je, naravno, bio unaprijed sve krvaviji i ogorčeniji te osuđen na propast. A ta je spirala dovela do postupne, ali neumoljive izolacije borbenih skupina.

Što se tiče povijesnog kompromisa, koji je Berlinguer zagovarao još 1973., nakon vojnog udara u Čileu, prema našem je tumačenju predstavljao prirodnu završnu točku dugog puta komunističke stranke koja se već odavno odrekla ne samo bilo kakve revolucionarne perspektive, nego i svake ozbiljne ambicije društvene preobrazbe, pa čak i “strukturnih reformi” iz Togliattijeve ostavštine. Bio je to bezuvjetni pristanak na uvjete Demokršćanske stranke, konzervativne stranke koja je neprekidno upravljala Italijom od kraja rata.

Treba dodati i to da nas je institucionalna ljevica, koja nam je bila neprijateljski nastrojena — Talijanska komunistička partija — progonila i na "vojno-policijskoj" razini. Komunistička je partija surađivala s karabinjerima pri našim uhićenjima, pa smo je i zato smatrali protivnikom.

Čitajući vaše knjige, ali i iz razgovoru s vama, jasno izranja autentičnost vaših namjera. Na talijanskoj državnoj televiziji poznati novinar Corrado Augias vaše je djelovanje čak ocijenio “dobronamjernim”. Vi ste se distancirali od oružane borbe, proveli ste 22 godine u zatvoru i nikada niste bježali od odgovornosti ili tražili oslobađanje od krivnje.

Hvala vam na toj primjedbi. Ni opravdavanje, niti nostalgija za prošlim vremenima nisu mi bliski. Smatram da mi fenomen “traženja opravdavanja” jednostavno ne pripada. Mislim da sam dovoljno — ne samo napisao i izgovorio, nego i pokazao, koliko sam mogao i znao — da sam se doista udaljio od prijašnjih polazišta, ali i da sam sposoban za autokritiku. Već desetljećima, ne tek danas, zastupam duboko uvjerenje u nenasilje. Nasilje je uvijek negativno; stoga ne postoje „pravedne smrti“, kao što ne postoje ni „pravedni ratovi“. Gdje god se javlja nasilje, prisutna je i nečija nadmoć, a time i kršenje ljudskih prava. Zato ne mogu opravdati ono što sam nekada učinio, osobito ako je to izazvalo nepovratne posljedice. Na osobnoj razini, dakle, za svoju krivnju ne umanjujem vlastitu odgovornost.

S druge strane, i u svojoj knjizi "Miccia corta" ("Kratki fitilj") zauzimate se za potpunije i ispravnije čitanje povijesti tih godina — povijesti koja bi nadilazila službenu naraciju pobjednika, u ovom slučaju države. Napisali ste i da se nikada niste osjećali kao kriminalac ili terorist, nego kao revolucionarni borac.

Nelson Mandela jednom je rekao da su zemlje koje ne razumiju vlastitu prošlost, osobito kada je tragična, osuđene na to da je ponove i opet prožive. Vjerujem da je zadaća i interes svakog društva suočiti se s ranama, pukotinama i proturječjima koja su ga obilježila, kako bi ih doista moglo prevladati. A prevladati ih znači – razumjeti ih, a ne istjerivati ih kao kakve aveti.

Kad je riječ o fenomenu oružane borbe u Italiji sedamdesetih godina, prevladala je svojevrsna demonizacija koja je taj fenomen pretvorila u nositelja svih zala i zločina toga razdoblja, čime su država i tadašnje političke stranke bile faktički oslobođene svoje suodgovornosti za strategiju napetosti, bombaške masakre, izopačenja pravne države te raširenu praksu mučenja uhićenih aktivista. Te su suodgovornosti i izopačenja na kraju namjerno uklonjeni iz javne svijesti i iz zajedničkog povijesnog pamćenja.

Kao i u svakom povijesnom procesu, ne može se čitati knjiga iz koje su istrgnuta, cenzurirana ili skrivena prva poglavlja, jer će posljednja poglavlja u tom slučaju biti nerazumljiva ili iskrivljena. Smatram da čitanje, produbljivanje i upoznavanje tih početnih poglavlja ne znači opravdavati ono što se kasnije dogodilo, niti oslobađati od odgovornosti bilo koga — počevši od mene samog. To znači ispravno razumjeti ono što se zbilo u drugom dijelu te povijesti. Sve me to navodi da oznaku kriminalca i terorista, kojom bi se željelo jednostavno otpisati naoružanu ljevicu sedamdesetih godina, smatram interesnom, namjernom i krivom.

Dajte nam sažetak prvih poglavlja te knjige.

Burne sedamdesete u Italiji imaju svoje korijene već u šezdesetim godinama. Točnije, ako se želi navesti jedna godina, onda bi to bila 1963., kada je američki general William Westmoreland izdao direktivu koja je — u duhu Trumanove doktrine iz ožujka 1947. — proglasila nužnim zaustaviti napredovanje komunista, pa tako i u Italiji, upotrebom terorističkih akcija i infiltracije radi političke stabilizacije. Iz te je logike kasnije proizašao fenomen što će se nazvati “strategijom napetosti”.

U istom okviru valja smjestiti i Field Manual iz ožujka 1970., također pod Westmorelandovim potpisom, u vrijeme kada je bio načelnik Glavnog stožera američke vojske u administraciji predsjednika Nixona. Riječ je o tajnom dokumentu naslovljenom “Operacije stabilnosti i Obavještajne službe”, koji je sadržavao izričitu direktivu o “destabilizaciji radi stabilizacije” te upute o provođenju “posebnih operacija” kako bi se spriječilo Komunističkoj partiji da uđe u vladu. Primjerak toga Field Manuala pronađen je u srpnju 1981. u dvostrukom dnu kovčega koji je nosila Maria Grazia Gelli, kći Licija Gellija, “časnog majstora” masonske lože P2, upletene u mnoge od najmračnijih zavjera koje su obilježile tadašnju Italiju.

Drugi važan događaj koji je prethodio svemu — i koji je, danas, i to ne slučajno izostavljen, iz službene povijesti, premda je ključan za razumijevanje onoga što će se dogoditi u sljedećem desetljeću — bio je skup održan u Rimu od 3. do 5. svibnja 1965. u hotelu Parco dei Principi, a financirao ga je Glavni stožer talijanske vojske. Tema skupa bila je “revolucionarni rat”, a među sudionicima našli su se suci i visoki vojni dužnosnici, pripadnici obavještajnih službi te istaknuti ljudi bivše Talijanske socijalne republike (fašističke Repubblica sociale italiana), kao i brojni neofašisti iz Talijanskog socijalnog pokreta / Movimento sociale italiano — stranke koja se otvoreno pozivala na Benita Mussolinija, raspuštene tek devedesetih godina, iz koje potječu i pojedini današnji političari desnice na vlasti. Na skupu su neki izlagači zagovarali uporabu taktika “neortodoksnog rata”. Taj se skup često navodi kao početak strategije napetosti i dugog razdoblja bombaških napada.

Lijeva oružana borba ljevice razvila se tek kasnije, također i kao reakcija na državni udar pukovnika u Grčkoj, na frankistički režim u Španjolskoj i salazarističku diktaturu u Portugalu. Često se zaboravlja da je tada Italiju okruživao pojas vojnih diktatura koje su vodile neofašističke vlade. Ti su režimi utjecali i na talijansku stvarnost: talijanske neofašističke skupine — one koje će kasnije počiniti masakre — uvježbavale su se u Grčkoj i primale novčanu potporu od vojnih vlasti pukovnika, kako bi se i u Italiji potaknuo autoritarni zaokret.

U tom su kontekstu nastale i moje odluke. To, naravno, nipošto ne znači umanjivanje moje odgovornosti, nego je pokušaj razumijevanja što se u tim godinama doista događalo i zašto. To znači vratiti povijesti njezin procesualni i međudjelatni karakter, bez prikrivenog uklanjanja dijelova koji se ne uklapaju u pojednostavljenu sliku prošlosti.

Mnogi sudionici oružane borbe, nakon izlaska iz zatvora, posvetili su se volontiranju i društvenom aktivizmu. To ste učinili i vi. Kako treba promatrati taj fenomen? Je li on lagani prečac prema mogućoj rehabilitaciji u društvu ili je riječ o nastavku iste etičke napetosti koja je nadahnjivala vaše mladenačke odluke, samo sada s drugim sredstvima?

Rekao bih da je motivacija koja me već četrdeset godina vodi u radu kojim se bavim ponajprije kulturne i etičke naravi. Uvjeren sam da me etička i moralna osjetljivost prema potlačenima zbog kojih sam u mladosti donio određene odluke, i danas, bitno drugim sredstvima, vode k tome da se posvećujem drugima. Naravno, ne mislim da činim nešto osobito značajno; više nemam ni ambiciju ni iluziju da mogu na bilo koji način utjecati na stvarnost. Ali, ranije zbog prvotnog inprintinga tadašnjeg društva, a danas još više iz dubokih uvjerenja, uvijek sam na strani potlačenih.

U mom je slučaju, dakle, došlo do etičkog preispitivanja koje je preraslo u duboko uvjerenje da je nasilje uvijek negativno i da ga treba odbaciti – tim više nasilje koje provode institucije i države, u kojem smo uronjeni i koje nas oblikuje, a koje se uobičajeno, gotovo nesvjesno, prihvaća. Vjerujem da upravo nenasilje može imati istinski revolucionaran potencijal za društvo.

U tom duhu već četrdesetak godina nastojim dati svoj doprinos: najprije u torinskoj udruzi Gruppo Abele, radeći na pomoći i prihvatu marginaliziranih, zatim surađujući s najvećim talijanskim sindikatom, CGIL-om, te s drugim organizacijama koje djeluju na različitim područjima – u zatvorskom sustavu, u radu s osobama ovisnima o drogama, na području ljudskih prava i zaštite okoliša.

Središnji dio mojega rada posvećen je izdavačkim i informativnim projektima, među kojima ističem “Izvještaj o globalnim pravima”, godišnje istraživanje objavljeno tijekom protekla dva desetljeća u više od dvadeset svezaka, zatim međunarodni magazin Global Rights, internetske stranice i druge komunikacijske platforme. Trenutno surađujem i sa Stalnim sudom naroda.

Kakvo je danas stanje s ljudskim pravima? Koji su gorući problemi globaliziranog svijeta?

Svijet je danas zastrašujuće nepravedniji nego što je bio prije četrdeset ili pedeset godina. Srednji sloj — koji je prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina bio relativno dobrostojeći — danas je osiromašen. Siromašni su postali još siromašniji. Nejednakosti iz godine u godinu primjetno rastu već tri do četiri desetljeća. Zajednička se dobra privatiziraju, a izdvajanja za zdravstvo i socijalnu skrb neumoljivo se smanjuju. Danas političke odluke de facto oblikuju financijski i ekonomski centri moći – multinacionalne naftne, oružarske i farmaceutske kompanije te velike korporacije koje upravljaju digitalnim platformama. Sve to događa se na štetu društvene pravde.

Kapitalistički sustav iskoristio je povijesni poraz socijalističkog modela kako bi ubrzao vlastitu proždrljivu i razornu logiku. Zbog toga se danas nalazimo u dramatično lošijoj situaciji nego u prošlom stoljeću, a sve štete koje je prouzročio ovaj gospodarski model i liberalna globalizacija postaju bolno očite. Te se štete ne odnose samo na socijalne i ekonomske nepravde i na kršenja ljudskih prava – počevši od tragedije migranata i izbjeglica – nego i na individualna i građanska prava te na pitanja zaštite okoliša. I to u takvoj mjeri da danas, osim aktivista, i brojni stručnjaci govore o ekocidu i ekološkom holokaustu.

Izgledno je da se vraćamo ratu kao modalitetu rješavanja sukoba.

I dodao bih: i kao modalitetu gomilanja profita. Bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Dwight D. Eisenhower, u svojem oproštajnom govoru naciji 1961., upozorio je na opasnosti za demokraciju koje predstavlja ono što je nazvao „vojno-industrijskim kompleksom“. Eisenhower je dobro znao o čemu govori: osim što je bio predsjednik, bio je i general. Danas upravo vojno-industrijska moć, u sprezi s financijskom, upravlja svijetom. Riječ je o nadnacionalnoj sili koja je potisnula političku vlast, dakle vlade pojedinih država, i preuzela odlučivanje o sudbini svijeta. Danas je sasvim očito da taj sustav ulaže u rat — ne kao sredstvo rješavanja sukoba, nego kao mehanizam očuvanja moći i izvor novih profita.

Ako je rat u Ukrajini omogućio vojno-industrijskom kompleksu pražnjenje arsenala i rješavanje čak i zastarjelog oružja, otvarajući sada prostor za novi, golemi ciklus profita kroz europski plan ponovnog naoružavanja – na štetu socijalnih izdataka – rat protiv Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali poslužio je kao poligon za ispitivanje novih ratnih tehnologija, nadzornih sustava i oružja upravljanog umjetnom inteligencijom.

Treba reći i to da se vojni rat isprepliće s drugim vrstama ratova, sažima ih i pojačava. Sa socijalnim ratom, jer ratovi stvaraju novo siromaštvo; s okolišnim ratom, jer pogoršavaju stanje okoliša i ubrzavaju globalno zatopljenje; s ratom protiv ljudskih prava, protiv sloboda i demokracije, i tako dalje. Rat, ukratko, proizvodi čitav niz novih neravnoteža koje su sami po sebi dodatna bojišta. Danas je rat, u biti, rat protiv čovječanstva u cjelini.

Vratimo se u Pulu ili, bolje rečeno, krenimo prema Puli. Učinimo to s Rossanom Rossandom. Rođena je u Premanturi, postala je jedna od ključnih osoba talijanskog lijevog novinarstva, a bila među osnivačima lista Il manifesto koji se postavio kao glas komunističke ljevice alternativne talijanskoj Komunističkoj partiji. Kakva su vaša sjećanja na Rossanu Rossandu i kako ocjenjujete njen rad i angažman?

Mislim da je Rossana Rossanda bila jedna od najistaknutijih ličnosti talijanske ljevice, ljevice heretičkog duha – onakve kakva bi ljevica uvijek trebala biti: ne­birokratska, neautoritativna, otvorena prema novome, spremna poticati kritičko promišljanje i održavati dijalog s društvenim pokretima, pa i tada kada djeluje unutar stranke. Rossanda je, štoviše, bila jedna od rijetkih osoba iz institucionalne ljevice koja je podržala našu raspravu i naše djelovanje u zatvoru koje je bilo usmjereno ka političkom rješenju pitanja zatvorenika, ukidanju izvanrednih zakona i nenametljivom, neosvetoljubivom izlazu iz prethodnog sukoba. U tim sam godinama s njom održavao intenzivnu razmjenu pisama; povremeno smo se razilazili u nekim pitanjima, jer je ona u svom „obiteljskom albumu“ lakše prepoznavala kategorije Crvenih brigada nego naše. Ipak, među nama je uvijek vladalo međusobno poštovanje, a s moje strane i duboko uvažavanje.

Kad je se danas prisjetim, još jasnije vidim koliko su se vremena promijenila – i to sigurno ne nabolje – kao i novine koje je osnovala, a koje i dalje u zaglavlju nose oznaku „Komunistički dnevnik“. Njihov je urednik prije nekoliko dana odlučio ne objaviti moj već dogovoren članak. Bilo mi je iskreno žao shvatiti kako i ljevica koja se nekoć ponosila svojom heretičnošću može s vremenom postati kukavički sklona cenzuri. U tom sam članku kritički pisao o odluci suda za maloljetnike da troje djece oduzme roditeljima zato što su odlučili živjeti nekonvencionalno i antikonzumeristički – u šumi. Ta me cenzura navela da ponovno razmislim o onom autoritarnom, "državofilnom" korijenu kojega se, očito, neki dijelovi ljevice i dalje ne mogu osloboditi.

U Pulu ste se nekoliko puta vraćali kao dječak, ljeti. Učinili ste to i mnogo kasnije, kao odrasla osoba. Tada je vaš dolazak u Pulu bilo vaše drugo putovanje nakon izlaska iz zatvora, prvo je bilo ono u nacističke logore Mauthausen, Aushwitz i Gusen. Danas ste ponovno u gradu u kojem ste rođeni.

U Pulu sam se vratio na poziv Sajma knjige u Istri, na čemu sam im iskreno zahvalan, i to s osjećajem duboke ganutosti. Pula je, na neki način, moje duhovno ishodište, iako ondje zapravo nikada nisam istinski živio. Obuzimaju me osjećaji koje mi je teško pretočiti u riječi; trebam ih polako propustiti kroz sebe kako bih ih mogao do kraja razumjeti. Iz Pule sam otišao – točnije, pobjegao – noću, napustivši sve zajedno s obitelji, kad sam imao samo dvije godine. Kasnije sam se ondje ljeti vraćao posjećivati baku, sve dok nisam odrastao. Sjećam se da smo se kupali na Stoji, gdje me je Biancastella Zanini, kći ranije spomenutog Eligija, čuvala dok sam učio plivati. Kao dijete jednom sam s Ligijom otišao i na more, u njegov mali čamac, pecati „bobe“.

Unatoč tome, ne mogu reći da Pulu doista poznajem, niti da sam je u potpunosti proživio. Ipak, osjećam je kao svoje mjesto – možda najviše svoje – kao duboki korijen koji je snažno utjecao na oblikovanje mog karaktera. U Pulu sam došao sudjelovati na Sajmu knjiga, čija je tema nemir. A taj mi je osjećaj iznimno blizak. Nemir, za mene, način je postojanja u svijetu koji se ne miri s datim, koji propituje, traži odgovore i želi promjenu. Nemir je, uostalom, preduvjet nereda, a bez nereda nema revolucije. „Velik je nered pod nebom, situacija je dakle izvrsna“, kaže je jedna davna maoistička misao.

Vjerujem stoga da je sama činjenica što sam rođen u Puli izvor nemira koji me prati čitav život. Povratak ovih dana, susret s pažljivom i uvažavajućom publikom, razgovori s ljudima koji pamte moju obitelj ili koji su, poput mene, imali oca deportiranog na Goli otok – sve to u meni budi osjećaje nalik moru pod burom: snažan vjetar koji podiže emocionalne valove, koji mi muti srce i razgibava osjećaje.

Kako su vaši roditelji komunicirali u Milanu? Na kojem jeziku?

Na "puležanskom" ("polesan"), pulskom dijalektu. Čuti i slušati ga ovih dana ponovno ovdje u Puli bila je prava blagodat, kao dar koji mi je dozvao snažnu prisutnost mojega oca i majke, koji su toliko voljeli ovaj grad i silno patili što su ga morali napustiti.