HND: Radni dokument novog Zakona o medijima - neprihvatljiv

Hrvatsko novinarsko društvo uputilo je jučer Ministarstvu kulture i medija odgovor na nacrt novog Zakona o medijima – koji mu je Ministarstvo dostavilo 5. srpnja – ocijenivši ga neprihvatljivim. Pismo upućeno ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek donosimo u cijelosti.

Poštovana ministrice kulture i medija, gospođo Obuljen Koržinek, želim Vas obavijestiti kako je Prijedlog nacrta Zakona o medijima – koji nam je Ministarstvo kulture i medija kao radnu verziju dostavilo 5. srpnja 2023. – za Hrvatsko novinarsko društvo u cijelosti neprihvatljiv jer bi njegovo usvajanje značajno unazadilo medijske slobode te položaj novinara i novinarstva u Hrvatskoj. Pritom sa žaljenjem konstatiramo i kako je takvim prijedlogom Vlada RH posve ignorirala činjenicu da i Europska komisija u prijedlogu Europskog zakona o slobodi medija prepoznaje novinarstvo kao javno dobro. 

Za HND je neprihvatljivo da nam je – 18 mjeseci nakon što je HND uputio svoje prijedloge na aktualni Zakon o medijima – Ministarstvo ponudilo dokument o kojem prethodno nije bilo riječi na sastanku radne skupine, niti je bilo ikakvih konzultacija, a kamoli usuglašavanja krovnog medijskog zakona. Dobili smo tekst u kojem ni temeljne definicije i pojmovi nisu u duhu osnaživanja slobode novinara, kao ni Ustavom zajamčene slobode medija.   

Na ovaj tekst, koji je pritom i neujednačene kvalitete i razrade, bez jasnih mehanizama provedbe te povremeno kontradiktoran, imamo niz ozbiljnih primjedaba, ali ovdje želimo naglasiti ključne probleme koje otvara, s namjerom njihova ozakonjenja.  

• HND je posebno zabrinut zbog tendencije legalizacije cenzure kroz odredbe o objavi novinarskog priloga koja nakladniku daje pravo da svojevoljno i bez ikakva obrazloženja ne objavi novinarski prilog zanemarujući pritom osnovna načela novinarske profesije. Tu odredbu tumačimo kao uvođenje izravne cenzure i nezapamćeno zakonsko omogućavanje uplitanja nakladnika u: 1) uredničku neovisnost i 2) novinarske slobode. 

Navedeni prijedlog je kršenje novinarskih sloboda čak i da piše kako umjesto nakladnika, urednik nije u obavezi objaviti novinarski prilog, bez objašnjenja. Vlada RH je otišla i dalje od toga – odlučila je fundamentalno mijenjati značenje riječi urednik i novinar, i to u najgorem mogućem smislu.

Postojeća pravila o dužnostima i obavezama nakladnika, urednika i novinara, a posebno ona koja se odnose na novinarske slobode, definirana su u međunarodnim i domaćim dokumentima novinarske struke, poput Deklaracije Međunarodne federacije novinara i Kodeksa časti hrvatskih novinara. Navedeni standardi mogu se naći i u svim redakcijskim statutima u hrvatskim medijima, kao i u (dosadašnjem) državnom zakonodavstvu. Uloga je države pritom da izglasa zakonodavstvo koje će jamčiti slobodu govora uz (opravdana) ograničenja, pazeći pritom kako se upliće u nadležnosti urednika i novinara. Ovime se u potpunosti obesmišljava institut statuta medija, kojima su regulirani odnosi između nakladnika i redakcije, izbor glavnog urednika glasanjem svih novinara i urednika te uređivanje međusobnih odnosa, koji je država uvela kako bi upravo omogućila slobodno novinarstvo i to uvjetovala povlaštenim PDV-om za tiskane medije.

Prema općeprihvaćenim normama (uglavljenima u strukovne pravilnike, redakcijske statute, zakone...), koje postoje od kada je slobodnog novinarstva, jasna je podjela između nakladnika, urednika i novinara. Pojednostavljeno rečeno, nakladnik donosi osnovnu uređivačku orijentaciju i pripadajući program koji se temelji na poštivanju etičkih i profesionalnih normi novinarske struke. Glavni urednik samostalno kreira uređivačku politiku te je odgovoran nakladniku za njezino provođenje i ostvarivanje. Novinar pak radi novinarski posao, uz poštivanje pravila novinarske profesije. U ovom opisu poslova i odgovornosti, prema brojnim redakcijskim statutima, urednik ima pravo ne objaviti određeni medijski prilog, ali i obavezu objasniti novinaru razloge za tu odluku. U tim rijetkim slučajevima, kada, dakle, mora postojati utemeljeno opravdanje za takav drastičan potez, novinar ima druge redakcijske mehanizme da dovede u pitanje takvu odluku (npr. redakcijsko vijeće).

Novim prijedlogom prema kojem nakladnik nije u obavezi objaviti novinarski prilog poništavaju se temeljni etički i profesionalni postulati novinarstva koji strogo odjeljuju nakladnika od redakcije s jedne strane i reguliraju odnose urednika i novinara s druge. Vladinim novim prijedlogom nakladnik neće samo moći sukreirati svakodnevnu uređivačku politiku – što bi već bilo nedopustivo uplitanje u uredničku autonomiju – nego će imati pravo donošenja uređivačkih odluka bez ikakva obzira prema glavnom uredniku i uredništvu.

Prema većini ili svim redakcijskim statutima u Hrvatskoj, urednici se biraju većinom glasova svih novinara te novinari mogu tražiti njegov opoziv ako krši pravila novinarske profesije i pod sličnim uvjetima. Navedeni prijedlog da „nakladnik nije u obavezi objaviti novinarski prilog“ značio bi i da vlasnici medija postaju urednici na koje ni novinari nemaju nikakva utjecaja.

Uredništvo, koje bi u demokratski uređenim društvima trebalo biti nepropusna brana između nakladnika i novinara, ovdje postaje izlišno. Osim što se tako poništavaju i zanemaruju najvažniji (globalni i domaći) strukovni dokumenti koji definiraju unutarnje redakcijske procese te se još i obesmišljava koncept uredništva, novinari i njihove slobode ostavljaju se na milost i nemilost medijskih vlasnika, a demokraciju izlaže njihovim partikularnim interesima koji s novinarstvom nemaju veze.

Nešto što je desetljećima postojalo kao akutni problem u hrvatskom (i svjetskom) novinarstvu – da nakladnici zbog političkih ili privatno-poslovnih razloga utječu na urednike s ciljem da preko njih cenzuriraju novinare koje zapošljavaju – sada je Republika Hrvatska odlučila riješiti tako da ozakoni cenzuru.

Ovaj prijedlog u direktnoj je koliziji s nizom preporuka Europske unije koje su objavljene potkraj 2022. godine. U Prijedlogu Uredbe Europskog parlamenta i vijeća o uspostavi zajedničkog okvira za medijske usluge na unutarnjem tržištu (Europski zakon o slobodi medija) i izmjeni Direktive 2010/13/EU „komercijalni i vlasnički utjecaj na urednički sadržaj“ potenciran je kao jedna od najvećih opasnosti za medijski pluralizam u zemljama članicama Unije. Prijedlog Uredbe donesen je i na temelju sljedećih zaključaka:

U točki 15. piše i da „države članice imaju različite pristupe zaštiti uredničke neovisnosti, koja je sve upitnija u cijeloj Uniji. Naime, u nekoliko država članica uočava se sve više uplitanja u uredničke odluke pružatelja medijskih usluga. Takvo uplitanje može biti izravno ili neizravno, mogu se uplitati država ili drugi akteri, što uključuje javna tijela, izabrane dužnosnike, državne dužnosnike i političare, npr. radi stjecanja neke političke prednosti. Dioničari i druge privatne strane koje imaju udjele u pružateljima medijskih usluga mogu djelovati na način koji prekoračuje ono što je potrebno za ostvarenje ravnoteže između poslovne slobode i slobode izražavanja s jedne, i uredničke slobode izražavanja i prava na informiranje korisnika s druge strane, radi ostvarivanja gospodarske ili druge prednosti“.

U točki 20.: Za zaštitu integriteta medija nužno je i da informativna medijska poduzeća proaktivno pristupaju promicanju uredničke neovisnosti, osobito donošenjem unutarnjih zaštitnih mjera. Pružatelji medijskih usluga trebali bi donijeti proporcionalne mjere kako bi, nakon što vlasnici i urednici dogovore cjelokupnu uredničku politiku, zajamčili slobodu urednika da u okviru svoje profesionalne djelatnosti donose pojedinačne odluke. Cilj zaštite urednika od nepotrebnog uplitanja u njihove odluke o određenim sadržajima u okviru njihova svakodnevnog rada doprinosi osiguravanju jednakih uvjeta na unutarnjem tržištu medijskih usluga i kvalitete takvih usluga. Taj je cilj ujedno u skladu s temeljnim pravom na primanje i širenje informacija iz članka 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.  

U točki 44.: Procjena zaštitnih mjera za uredničku neovisnost trebala bi uključivati ispitivanje mogućih rizika neopravdanog uplitanja potencijalnog vlasnika, uprave ili upravljačke strukture u pojedinačne uredničke odluke stečenog ili spojenog subjekta. Trebalo bi uzeti u obzir i postojeće ili predviđene unutarnje zaštitne mjere čiji je cilj očuvanje neovisnosti pojedinačnih uredničkih odluka u uključenim medijskim poduzećima. 

U članku 3. same Uredbe piše: „Primatelji medijskih usluga u Uniji imaju pravo primati različite vijesti i sadržaje o aktualnim temama, proizvedene uz poštovanje uredničke slobode pružatelja medijskih usluga, u korist javnog diskursa.“

U članku 4., st. 2. piše: „Države članice poštuju stvarnu uredničku slobodu pružatelja medijskih usluga. Države članice, uključujući njihove nacionalne regulatorne vlasti i tijela, ne smiju: (a) uplitati se i na koji način, izravno ili neizravno, u uredničke politike i odluke pružatelja medijskih usluga niti pokušati utjecati na njih.“

U članku 6.: „Ne dovodeći u pitanje nacionalne ustavne zakone u skladu s Poveljom, pružatelji medijskih usluga koji pružaju vijesti i sadržaje o aktualnim temama dužni su poduzimati mjere koje smatraju prikladnima kako bi se zajamčila neovisnost pojedinačnih uredničkih odluka. Tim će se mjerama posebno nastojati: (a) urednicima jamčiti sloboda da donose pojedinačne uredničke odluke u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.“

Zaključno, Republika Hrvatska samo ovom jednom rečenicom (prema kojoj pružatelji medijskih usluga imaju pravo na uredničke intervencije i micanje medijskog sadržaja) ne nasrće samo na novinarstvo, nego i na prijedloge, sugestije i podzakonske akte Europske unije.

• S obzirom na gore navedeni problem, neprihvatljivom stoga smatramo i obavezu novinara da uredniku otkrije izvor informacije. Dodatno, to nas posebno zabrinjava u svjetlu nedavne najave predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića kako će se kazneno goniti „curenje informacija“. 

Prema Kodeksu časti hrvatskih novinara, ali i univerzalnim novinarskim etičkim načelima, novinar ima pravo ne otkriti izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi odgovornost. Također, novinar ne smije zloupotrijebiti povjerenje uspostavljeno s izvorom informacije.

• HND problematičnom smatra i odredbu prema kojoj novinar – ako mu nakladnik odbije objaviti novinarski prilog - prilog može objaviti na drugom mjestu ako to nije u suprotnosti s njegovim obavezama prema nakladniku.  

Ova odredba počiva na selektivnim temeljima. Većina novinara koji su zaposleni u medijskim kompanijama (posebno oni s ugovorima na neodređeno) u svome ugovoru ima uglavljenu obavezu ekskluziviteta, odnosno ne smiju pisati za druge medije. Zapravo, praksa je takva da se ova odredba o tome da novinar može objaviti prilog u drugom mediju ako ga nakladnik zabrani u svome, može odnositi pretežito na slobodne novinare, čime se na taj način dodatno iskorištava njihova prekarna i nesigurna pozicija na tržištu rada. Posebno je zabrinjavajuće što predlagač ove izmjene nije svjestan (ili jest, što je još gore) malignog utjecaja korporativnog oglašivačkog i političkog sektora na većinu medija. Njihov je utjecaj kapilaran, rasprostranio se na većinu ponajvećih medijskih korporacija u Hrvatskoj. To u prijevodu znači da nakladnici u pravilu žele cenzurirati i zabraniti tekstove koji štete njihovu profitu. Budući da najveći oglašivački i drugi pritisci dolaze od uvijek istih političkih i poslovnih pojedinaca, to će značiti da zabranjeni tekst u jednom mediju gotovo sigurno neće biti objavljen ni u drugom.

Pored toga, Republika Hrvatska zapravo nastoji ozakoniti poznatu maksimu koju redovno koriste korporativni urednici i njihovi vlasnici: ako ne želiš raditi na temi koju je gazda naručio, uvijek ima netko na tržištu tko hoće. Novinarska etika i sloboda ovim se prijedlogom zapravo izmještaju u domenu tržišne logike. Posljedica ovog prijedloga je takva da:

1. većina tekstova/ priloga stalno zaposlenih novinara koji se ne svide nakladniku nikad nigdje neće biti objavljeni
2. stalno zaposleni novinari će biti cenzurirani
3. slobodni novinari će ostati i bez slobode izražavanja
4. mediji i njihovi vlasnici će dobiti priliku za uspostavljanje lančane prakse omasovljene cenzure u hrvatskom novinarstvu. 

• Sa žaljenjem konstatiramo i kako model uspostave Vijeća za medije (Vijeće za elektroničke medije sada bi bilo nadležno za sve medije) – koje će sada imati veće ovlasti, a dva člana manje (sa sedam na pet) – u ovom prijedlogu ponovo predlaže model izbora članova Vijeća prema kojem vladajuća većina ima diskrecijske ovlasti predlaganja i potvrđivanja kandidata u Hrvatskom saboru, što ugrožava neovisnost medijskog regulatora, koji ovakvim modelom izbora ostaje političko tijelo.

Podsjećamo da je HND još 2019. godine tijekom izmjena Zakona o elektroničkim medijima predlagao transparentan izbor Vijeća za elektroničke medije, a smatramo da je on primjenjiv i na izbor budućeg Vijeća za medije.  

Dio svakog saziva Vijeća za elektroničke medije (VEM), od njegova utemeljenja, činilo je i nekoliko profesionalnih novinara. Ako poznavanje medijske prakse iznutra itko može pretvoriti u informiran regulacijski nadzor, onda su to profesionalne novinarke i novinari.

Zbog toga je HND tražio da dva člana Vijeća iz redova novinarskih profesionalaca, umjesto javnim pozivom Vlade, Hrvatski sabor bira na prijedlog Hrvatskog novinarskog društva, koje će prethodno provesti odgovarajući javni natječaj.

Predložili smo tada i sljedeće: Vijeće za elektroničke medije ima šest članica i predsjednika/cu čiji mandat traje sedam godina, a ne mogu biti ponovno birane. U Vijeće trebaju biti birane osobe koje su se istaknule poznavanjem medija, novinarstva, medijske tehnologije, medijske ekonomije, sociologije, medijske politike ili prava.

Članove Vijeća imenuje i razrješava Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih članova, a pritom dvije osobe delegira Hrvatsko novinarsko društvo, provodeći prethodno javni natječaj. 

Naš prijedlog je tada odbijen.   

• Predloženi sastav Vijeća medijskih stručnjaka je za HND je neprihvatljiv. U tom zamišljenom vijeću s golemim ovlastima (dodjele potpora, testovi javne vrijednosti…) dominirat će privatni profitni entiteti (najveći nakladnici tiskanih i elektroničkih medija, privatni pravni i medijski fakulteti), koji dobivaju čak četiri od pet mjesta, a novinari i medijski stručnjaci bit će posve marginalizirani.

Potpuno je podcijenjena uloga novinara, a novinarska struka svedena je na jednog člana predloženog peteročlanog vijeća o kojem se, kaže prijedlog, dogovaraju reprezentativne novinarske udruge. HND se ne može oteti dojmu kako Ministarstvo kulture i medija time oživljava ideju „miksanja“ uistinu reprezentativnih predstavnika novinarske struke s ad hoc udrugama koje ne samo da ne čuvaju ugled i dostojanstvo novinarske profesije, nego ga na svaki način kaljaju.   

Budući da se predviđa kako će u ingerenciji Vijeća medijskih stručnjaka biti odlučivanje o dodjeli izravnih i neizravnih potpora medijima, takvo će Vijeće, napučeno osobama odabranima voljom zainteresiranih tržišnih aktera, dodjeljivati javni novac pretežito samima sebi, što je nevjerojatan primjer sukoba interesa. 

• HND se oštro protivi upisniku novinara i fotoreportera. Smatramo da je ovdje riječ o pokušaju uspostave državne kontrole nad profesionalnim novinarima i novinarkama, koji bi morali ostati neovisni o svim centrima moći. 

Prijedlog zakona ne navodi s kojom se svrhom ovakav upisnik želi uvesti: uvodi li država licenciranje novinara, koje će kriterije ljudi morati zadovoljiti da bi bili profesionalni novinari i fotoreporteri, što će biti s onima koji rade u novinarstvu, a ne dobiju dozvolu za upis u upisnik novinara, koji su kriteriji za stjecanje profesionalnog statusa novinara – navode se „obrazovni i stručni kvalitativni i kvantitativni kriteriji“? Što, pak, znači obrazovni kriteriji? Znači li to da profesionalni novinar neće moći biti netko tko nije završio studij novinarstva? Podsjećamo da neki od najistaknutijih novinara u Hrvatskoj nisu završili studij novinarstva. Tko će određivati kvalitetu nečijeg rada pa u skladu s tim procjenjivati je li netko adekvatan za primanje u navedeni upisnik? I taj bi posao bio u nadležnosti Vijeća medijskih stručnjaka, onoga u kojem je samo jedan od pet članova predstavnik novinarske struke?  

Dodajemo ovome zajedničku deklaraciju UN-ova specijalnog izvjestitelja za slobodu medija i izražavanja i predstavnika OSCE-a za slobodu medija iz 2004. godine u kojoj se eksplicitno navodi kako novinare ne bi trebalo licencirati ili registrirati te da ne bi smjelo biti zakonskih restrikcija o tome tko (ne) može biti novinar.

Također, zanima nas koje obaveze države proizlaze iz uspostave upisnika? Ako se uspoređuje s registrom samostalnih umjetnika, hoće li freelancerima, na primjer, plaćati doprinose, nešto što slobodni novinari ionako trebaju dobivati, ali im je umjesto toga zadnjim promjenama u zdravstvenom sustavu zapravo ugroženo pravo na osnovno zdravstveno osiguranje? 

Čini se da to nije smisao ovog registra.

Država osnivanjem ovakvog upisnika zapravo ulazi u prostor arbitriranja o tome tko je novinar, a tko nije bez suvislog razloga, i taj je posao opet prepustila ljudima koji će u većinskom sastavu biti odabrani voljom poslodavaca i privatnih obrazovnih ustanova.

• HND je posebno zabrinut pokušajem države da se uplete u medijsku samoregulaciju kroz nametanje Vijeća medijskih stručnjaka, koje bi trebalo odlučivati i o sadržaju statuta medija – iako je riječ o aktu koji podrazumijeva dogovor nakladnika i redakcije medija.

HND podsjeća da već desetljećima postoji Kodeks časti hrvatskih novinara, usklađen s međunarodnim profesionalnim načelima, koji je temeljni dokument, smjerokaz za novinarsku profesiju, dok vidimo da Ministarstvo u pripremi prijedloga zakona potpuno ignorira tu činjenicu. Ovim bi prijedlogom Vijeće zauzelo ulogu samoregulatora koji bi nametao medijske statute i time rušilo temelje uredničke i novinarske autonomije.  

• S posebnom zabrinutošću konstatiramo da je Ministarstvo potpuno izbjeglo definirati i  sankcionirati prikriveno oglašavanje te izuzeti novinare od proizvodnje reklamnog i promotivnog sadržaja. Upozoravamo kako je riječ o gorućem problemu koji narušava dignitet novinarske struke i vjerodostojnost medija. 

Moramo ovdje primijetiti i kako su se u tekstu potkrale brojne greške u samom diskursu te da su odredbe koje su trebale biti transponirane iz europskih direktiva loše prevedene na hrvatski pa su putem dijelovi definicija ispali. Tako u članku 1.11. možemo reći da je „komercijalna komunikacija“ – termin gotovo nepoznat i još manje korišten u hrvatskom medijskom okruženju – vjerojatno greškom sveden samo na samopromociju. Inače, riječ je o terminu koji bolje poznajete kao „reklama“. Nadalje, neke definicije su cirkularne, zalihozne ili jednostavno ne odgovaraju terminologiji koja se koristi u našem medijskom okruženju, čime se potencijalno unosi kaos i u sudsku praksu. Unatoč uvođenju termina „komercijalna komunikacija“, i dalje se istovremeno koristiti termin „oglašavanje“, što bi onda impliciralo da je „komercijalna komunikacija“ samopromocija, a oglašavanje reklama. Iz toga proizlazi da ne vrijede iste zakonske odredbe za „komercijalnu komunikaciju“ i „oglašavanje“. Već i ovakav kaos u jeziku nekog zakona nameće misao da je zakon rađen nestručno, bez savjetovanja s pravnicima i stručnjacima za administrativni i medijski diskurs. 

• HND sa žaljenjem zaključuje i da je ovim zakonskim prijedlogom Republika Hrvatska odustala od obaveze podrške pokretanju novih medija, osobito lokalnih i neprofitnih te medija zajednice, čime je odustala i od poticanja medijskog pluralizma i raznovrsnosti medija. 
• HND krajnje problematičnim smatra odredbu prema kojoj „nije dopušteno u medijima umanjivati povjerenje javnosti u ulogu sudova u demokratskom društvu“. 
• O potporama i Fondu za poticanje pluralizma medija predlagač nije dao dovoljno informacija iako je riječ o raspodjeli javnog novca koja bi trebala osigurati pravedno javno financiranje medija lišeno sukoba interesa i političkog pritiska.

S obzirom na prethodno navedeni problem odustanka od poticanja malih, neprofitnih i lokalnih medija, stječe se dojam da država prepušta polje izravnog i neizravnog subvencioniranja samo nejavnim partikularnim interesima, koji će neminovno ulaziti u sukobe interesa. 

Dajući s jedne strane potpore nekim komercijalnim medijima, odnosno financijsko subvencioniranje dostave proizvoda ili subvencioniranje pretplate za tisak i njegove web-inačice, država nije objasnila koji su benefiti za društvo, niti je za takve nakladnike predvidjela ikakve obaveze. 

Postavlja se i pitanje zašto se radi razlika između elektroničkih publikacija s pretplatom koje su web-ekstenzija dnevnog tiska i onih koje to nisu (npr. Srednja.hr i Telegram). Na taj način zakonodavac nedopustivu i opasnu razliku i podjelu među hrvatskim medijima, odnosno izravno utječe na njihovu ekonomski poziciju na medijskom tržištu. 

U poglavlju „Kriteriji za dodjelu direktnih potpora za pretplate ne elektroničke publikacije  stoji „da ima svoju inačicu u općeinformativnom tisku koja se dijelom preklapa u svojem uredničkom oblikovanom sadržaju“. Ovo je diskriminatorski odnos prema portalima koji nemaju tiskanu inačicu i na neki način predstavlja lex specialis koji se odnosi samo na dio medija dok druge potpuno isključuje. 

Nejasno je i tko će točno utvrđivati javni interes za koji bi se dodjeljivale indirektne potpore, a da ne govorimo o tome da je proces prijave sveden na – najbrži prst. 

Također, u ovom prijedlogu stoji odredba da su „tijela državne uprave, agencije i javne ustanove kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužni najmanje 20 % godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi ili oglašavanju svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u dnevnom i tjednom općeinformativnom tisku“, dok su prema Zakonu o elektroničkim medijima na lokalnim i regionalnim radijima i televizijama te ostalim portalima dužna utrošiti najmanje 15 % godišnjeg iznosa za promidžbu ili oglašavanje. Zašto?  

Primjećujemo i da je u namjeri uvođenja poreza na internetsko oglašavanje ostalo nejasno na koga se ono odnosi – na pružatelji digitalnih usluga (Google, Facebook) ili su posrijedi elektroničke publikacije? Jer ako je ovo drugo, riječ je o izravnom udaru na online-medije. 

• HND oštro odbacuje uvođenje dodatne državne kontrole nad strukovnim udrugama. Odredbe koje Agenciji za medije daju ovlasti da vodi očevidnik tih udruga, da određuje njihovu reprezentativnost, da propisuje strukturu članstva, da ocjenjuje „primjerenost“ načina njihova djelovanja i plan rada te – posebno – broj i popis članova (!), za HND su neprihvatljive.  

Ili država samoinicijativno želi uvesti komorski model za strukovne udruge ili se želi miješati u slobodno udruživanje građana. Iz toga iščitavamo namjeru države da neovisne profesionalne udruge stavi pod svoju kontrolu.  

Sve navedeno ne govori nam ništa drugo nego da je Vladin prijedlog nezapamćeno državno uplitanje u novinarske slobode, narušavanje ionako krhke podjele između nakladnika, urednika i novinara, pokušaj uplitanja u samoregulaciju i slobodno udruživanje profesionalnih novinarki i novinara i arbitrarnog davanja prava na profesionalno bavljenje novinarstvom te izravni državni udar na pozitivna pravila koja definiraju novinarstvo u demokratskim državama više od stotinu godina. 

Posredno, dolazimo do toga da ovaj prijedlog ugrožava sve demokratske procese u društvu koje novinarstvo smatra važnom polugom u korekciji državne i privatne moći. I sve to bez dobro promišljene medijske politike, koja je jedini temelj na kojem se može graditi medijsko zakonodavstvo.   

Hrvatsko novinarsko društvo traži stoga od Ministarstva kulture i medija odgovor u najkraćem mogućem roku, a najkasnije do 2. kolovoza 2023. Nakon toga ćemo vas obavijestiti o sljedećim koracima. 

S poštovanjem,

Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva