MAJA SEVER: "ISTRA JE JAKO DALEKO OD IDILE! Istra je jako daleko od slobodnog novinarstva"

Glavni urednici su odavno postali produljena ruka vlasnika medija, a ne zaštitnici redakcije, garant njene autonomije? Je li to, osim profesionalnog debakla hrvatskog novinarstva, i glavno sindikalno pitanje? Kome da se novinari obrate ako taj 'prvi među jednakima' nije njihov?

To jest jako važno sindikalno pitanje jer u ovom trenutku imam bar dva slučaja u kojima je ljudima ugrožena egzistencija zbog toga što su se primili raditi određenu temu ili najavili da bi radili određenu temu. Ne mogu sad otkrivati konkretna imena. Osjetili ste to svi na svojoj koži, pogotovo u privatnim medijima - ljudima su zaista ugrožene egzistencije. Urednik zapravo zabranjuje temu koja je povezana s vlasnikom, ne s politikom ili s velikim oglašivačima. To postaje primarni problem cenzure, autocenzure i pritiska na novinare.

Ali i osnovnog radničkog prava?

Zaštita od cenzure novinara osnovno je radničko pravo. Jer, dok novinarke i novinari nisu egzistencijalno zaštićeni, dok nisu zaštićena njihova osnovna radna prava, pravo na rad, zaštićenost od otkaza (čime se sindikat bavi), novinar nije slobodan, on ne može pisati. Zato je važno probati se zaštititi i zato toliko inzistiramo na kolektivnom ugovoru, da se, koliko god to zvučalo nezanimljivo, zaštite bar ona osnovna radnička prava.

Vremenom su se mediji riješili mnogih 'nepoćudnih' novinara i urednika, što ranijim umirovljenjima, što otkazima. Sindikat novinara traži jake ljude, a danas u medijima, ako ga uopće ima, sindikat postoji tek formalno.

U novim medijima sindikat postoji samo formalno, pogotovo u privatnim medijima. To je jako velik problem. Kad smo mi pisali prijedlog kolektivnog ugovora za HRT, jedan od uzornih primjera bio je kolektivni ugovor RTL-a iz Luksemburga, dok u hrvatskom RTL-u uopće nema sindikata. Okruženje je takvo da se ne podržava osnivanje sindikata.

Zanimljivo je da medijska središnjica ima sindikat. Kao da smo kolonizirana zemlja.

Što ideš zapadnije, pa prema Skandinaviji, to je udruženje novinara i snaga sindikata sve veća, dok kod nas ljudi misle da je sindikat atavizam iz komunizma.

Ili je to svjesno oružje politike u začepljivanju usta narodu? Tako je i sa zadrugama, svime što priziva solidarnost.

Pa da, ali ljudi su to prihvatili - da je to iz 'onih vremena'

Koliko su onda krivi sami novinari za svoj položaj?

Novinari su zaista jednim dijelom sami krivi, ali ja uvijek nalazim opravdanje jer novinari moraju nekako opstati, moraju se izboriti za svoju egzistenciju. Novinari su bar toliko krivi zato što se ne informiraju o pravima koja su im na raspolaganju. Novinari moraju znati svoja osnovna prava. Pa ne može tebi urednik dati da radiš sedam dana u tjednu, 12 sati dnevno. Ne postoji zakon koji to dopušta.

Da, ali su egzistencijalno ucijenjeni.

To ste jako dobro rekli, i to je velik problem.

Gdje je granica dostojanstva? Jer, kao što kažu u filmu "Svi predsjednikovi ljudi", gdje ću raditi kao novinar ako otiđem iz novinarstva.

Tako je. Želim biti novinar. E sad, prvo što radimo jest da na nacionalnoj razini razgovaramo s predstavnicima poslodavaca, nakladnika, da idemo u smjeru nacionalnog kolektivnog ugovora koji bi pokrivao sve novinare koji aktivno rade i koji bi jamčio osnovna radnička prava, da ne može doći urednik ili vlasnik i reći: "E sad ćemo njemu dati otkaz". Drugo što pokušavamo jest ojačati stručnu, pravnu pomoć. Pokušavamo se povezati s međunarodnim  organizacijama koje mogu pružiti zaštitu, ali i podršku. Dakle, mic po mic, korak po korak, sve u cilju osiguravanja, kako si rekao, egzistencijalne sigurnosti, da ljudi mogu disati.

U donošenju Zakona o medijima izostala je prethodna medijska strategija koje još uvijek nema.

I dalje nedostaje. Počeli su razgovori o medijskim smjernicama. Sve je to na početku i jako široko. Za medijski zakon tražile su se naše konkretne pritužbe zašto bismo ga mi mijenjali. Možda zato što je postojeći zakon star 20 godina, a u tih dva desetljeća ne samo da se promijenilo medijsko okruženje nego se promijenio cijeli svijet.

Internet, društvene mreže...

Sve. Dali smo niz svojih primjedbi, argumenata, prijedloga. I sad zapravo čekamo. Sve to ide užasno sporo. S druge strane, za svega desetak dana, 15. rujna, Europska komisija će izaći s prijedlogom europskog zakona o slobodi medija.

Sredinom lipnja ove godine izabrana ste na uglednu funkciju predsjednice Europske federacije novinara. Zastupate više od 300 tisuća novinara (pet Pula) iz 45 zemalja. Već ste istaknuli visoku zaštitu novinara na zapadu i sjeveru Europe. No, kakva je ta razina zaštite u okruženju, istočnoj socijalističkoj Europi, u odnosu na Hrvatsku?

Naravno da su veći problemi u postsocijalističkim zemljama jer ne možemo tako brzo doseći razinu demokracije. Kao što sam već rekla, sindikati su tu teret jer ljudi u svim postsocijalističkim zemljama imaju zazor od sindikata kao od nečeg starog i zato ne uspijevamo dovoljno brzo razvijati zaštitu radničkih prava. No, vratimo se na novinarske slobode. Mnogo problema dijelimo - porast napada na novinare, porast 'hate speecha' , zatim 'gender gap' odnosno razlike u plaćama novinarki i novinara, pa problem zaštite freelancera.

Koliko u Hrvatskoj ima novinara freelancera?

Zapravo, nemamo egzaktan podatak.

Koliko ima ukupno novinara?

Mi možemo samo reći da u Hrvatskom novinarskom društvu i Sindikatu novinara Hrvatske ima od 1.500 do 2.000 novinara, članova ovih dviju organizacija. To je vrlo važno pitanje. Mi nemamo relevantnog istraživanja ni broja novinara, niti u kojem su statusu. Nama sveobuhvatno egzaktno istraživanje u medijskom sektoru nedostaje za jako puno stvari, pa i za izradu medijske strategije koju ste spomenuli.

Možda se i tu radi o svjesnom činu, jer se u kaosu najbolje kontroliraju mediji.

To smo vidjeli na početku pandemije. U jednom trenutku velik broj ljudi ostao je bez ikakvog prihoda, koji nisu bili ni u sustavu samozaposlenih pa nisu mogli dobiti potpore od države, niti su bili u sustavu stalnog zaposlenja ili bilo kakvog drugog radnog odnosa. Oko 70 do 100 ljudi ostalo je bez ikakvog prihoda. Onda smo tražili i dobili taj fond i osigurali nekakva javna sredstva ta tri mjeseca. I to je pokazalo koliki je kaos. Da, to je dobra riječ.

Ne bih htio zvučati naivan, ali postavlja se ono pitanje koje se već ismijava: "Za što smo se mi borili?". Ako je pretpostavka demokracije sloboda mišljenja, time i sloboda medija, ako je demokracija preduvjet boljeg života, onda je taj patriotizam u koji se svi busaju, lažan.

Ako danas imamo jedan medij koji ne može pisati o velikom poduzeću da ga ne imenujem, ako imamo drugi medij koji ne može pozivati u goste protivnike nekog projekta, ako imamo treći medij koji zna da nema šanse da prođe tema o nečemu, mi nemamo slobodu, mi nemamo ono za što su se ljudi borili.

Možemo se, znači, složiti da nema slobode medija u Hrvatskoj.

Pa nema! Mislim, borimo se.

Čini se da je sada puno gore nego 90-ih, što zvuči paradoksalno.

Pa ja radim od 90-ih i baš sam pričala s kolegama koji sada rade u privatnom mediju. Tada je stalno netko bio na ledu, stalno se nešto branilo i cenzuriralo, ali si se opet probio. Malu tu, malo tamo, u ovoj ili onoj emisiji. I drugo, bili smo ekipa, nismo ugrožavali jedni druge, a danas je u tim redakcijama sve puno drugačije upravo zbog te egzistencijalne ugroženosti, zbog čega nema solidarnosti. I to je izuzetno loše za novinarstvo.

Kako ocjenjujete stanje medijskih sloboda i radničkih novinarskih prava u Istri? Koliko lokalni mediji ovise o lokalnoj politici i to, što je važno reći, mimo medijskih svjetala glavnog hrvatskog grada.

Jako puno i to ste vi jako dobro osjetili. Ja ću sad samo reći jednu stvar koja se ne zna preko Učke: ja ne želim vama laskati, nisam tip koji laska, ali to baš želim reći. Činjenica je da su pojavom vašeg portala mnogi ljudi s kojima se susrećem, odmah konstatirali: "OK, ipak se time nešto otvorilo, neke su se stvari na medijskoj sceni počele otvarati". Znate da sam ja dobra i s ekipom iz Radio Rojca i da s njima znam surađivati na temama lokalnog novinarstva, i oni rade vrijedan posao. Ali ta činjenica da se osjetio dašak slobode otvaranjem novog medija nakon dugo, dugo, dugo godina, to je ono što mi u metropoli... Znaš, mi uvijek imamo to idealiziranje "divna Istra", "bogata Istra", ovo, ono. Ali iskreno, ja bih vam kao netko tko razgovara s novinarima i novinarima u Istri rekla: to je jako daleko od idile, to je jako daleko od slobodnog novinarstva i to je jako daleko od nepritiskanja lokalnih političara i ostale ekipe na novinare i medije.