MEGA OTPAD STAROG ŽELJEZA Pogled na zaljev iz pulske cementare

Jučerašnja šetnja po pulskoj cementari gorko je svjedočanstvo o pravom stanju pulskog gospodarstva. Sama cementara ima izgled nekog kvazi zaštićenog spomenika industrijske baštine s početka prošlog stoljeća. Modernih rješenja nema ni u natruhama.

Prostor je prilično brutalan. Hodamo između hrpetina boksitne rudače, kamene sirovine, između planina klinkera. Kroz sve te nakupine piri vjetar koji konstantno raznosi prašinu. Nošenje plastičnih zaštitnih naočala je obvezno i to je u cementari najmoderniji moment.

Bez previše filozofiranja jasno je da pulsko cementno postrojenje nema kvalitetno organiziranu zaštitu okoliša. Kako po pitanju buke, tako i po pitanju ispuštanja raznih plinova ali i turske boksitne prašine. Cementara usisava i velike količine morske vode za hlađenje sustava peći. Voda se potom vraća u more što na licu mjesta ne izgleda nimalo zdravo ni prirodno.

Španjolski vlasnici cementare u svojoj matičnoj zemlji imaju puno kvalitetnija postrojenja sa značajno višim ekološkim standardima. Iz njihove pozicije Pula je u rangu provincije u nekoj afričkoj, azijskoj ili srednjoameričkoj zemlji u razvoju. Lokalne, regionalne i državne vlasti nemaju snage i moći vlasnicima nametnuti korištenje suvremenih rješenja tako da će cementara u ovom stanju djelavati još jako dugo a kvadrat stana na Barakama bit će među najjeftinijima u gradu.

Iz cementare se pruža savršen pogled prema pulskom zaljevu. To je tek tuga. Nekadašnja gospodarska maternica grada, koja je hranila pola pulskog stanovništva, danas je nalik na neki Pripuzov mega otpad starog željeza.

Iz cementare se u prvom planu vidi Uljanikov "Stočar" na kojem se kao nešto radi ali on ostaje isti, nezavršen, već desetak godina. Zarđali "Stočar" zapravo je simbol pulskog gospodarskog sloma. Tu su i naftne ili plinske platforme koje podsjećaju na artefakte iz nekog muzeja industrijske revolucije. Zbog nečije rente od par tisuća eura mjesečno, platforme vidljive odasvud već godinama nagrđuju cijeli grad.

O Uljaniku se ne odlučuje u Puli tako da postoji velika opasnost da se u aktualnom svjetskom geopoltičkom okruženju brodogradilište uskoro pretvori u prostor vojnog sadržaja. Perspektiva je posebno deprimirajuća uzimajući u obzir da se radi o jednom od najljepših prirodnih zaljeva na Mediteranu. 

Iz cementare se pruža pogled i na Svetog Andriju na kojem već desetljećima stoje zarđale štive. Hoće li nova vlast konačno narediti da se otok očisti od željeznih kostura i počne pretvarati u prostor za razvoj povijesno-kulturološki i zabavnih sadržaj? Otok ima veliki potencijal kao što je i puno ljubitelja austrijskih fortifikacija koji su na razne načine spremni pomoći u oživljavanju zaraslog Fort Kaiser Franza.

Cijeli zaljev čini se potpuno jalov, maternica grada više ništa ne rađa. Gradski dragulj nalik je na impotentnu pustinju koju jedini oplođuje ostarjeli, ali očito još uvijek potentni, tranzicijski čarobnjak Danko Končar.

Iza Svetog Andrije nazire se novi hotel Danka Končara i njegovih českih partnera. Dvadeset i pet godina trebalo je da se „vizije“ Ivana Jakovčića i Hypo „banken bande“ počnu ostvarivati. Končar nastavlja s investicijama u nekadašnjem kamenolomu Punta Aguzzo.

Na toj drugoj strani zaljeva vidljiva je i novogradnja na Velom vrhu i Valelungi. Stanovi niču kao gljive i šparuge poslije kiše. Propašću pulske industrije svo se poduzetništvo usmjerilo u apartmanizaciju i turizam. Vrlo je bitno prostorno planski spriječiti da se neizgrađeni dio pulskog zaljeva pretvori u betonsko apartmansku pustinju nalik na onu na Monvidalu.

U daljini se vide i Brijuni koji su također blokirani u prošlom stoljeću. Vidi se i ogromni Muzil, dio Pule koji to nije i koji i dalje ne osjećamo kao svoj. Velike su šanse da ga vlada putem Brijuni rivijere nekom utopi pa da i dalje ostane nedostupan običnim pulskim smrtnicima.

Ukratko, šetnja cementarom prilično je deprimirajuća. Teško je naći prostor nade. Tapija je u stvari pravi opis.