OD ALŽIRA DO ITALIJE VIA LUPOGLAV Abdul: U Alžiru nema ničega. Ako želiš išta napraviti sa svojim životom naprosto moraš otići

Od kraja rujna Rijeka je pod svojevrsnom opsadom migranata koji iz Afrike te Srednjeg i Bliskog istoka putuju prema zemljama zapadne Europe. Šok za Riječane koji nisu navikli na slične prizore na autobusnom i željezničkom kolodvoru. Opsada je, dakako, vrlo teška riječ jer radi se o ljudima koji trbuhom za kruhom prelaze tisuće kilometara ne bi li u EU izgradili novi život. Iz Rijeke hvataju autobus do Lupoglava, a iz Lupoglava šinobus za Buzet ili Nuglu, odakle pješice prelaze brda Ćićarije kako bi dospjeli u Sloveniju, iliti „pravu“ Europu.

Seven days permits: legalizacija ilegalnih prelaska granice

Prolaze kroz Rijeku jer unazad tri mjeseca Hrvatska izdaje sedmodnevne dozvole za boravak. Takozvani „seven days permits“ su zapravo rješenja o povratku (iliti deportaciji) koja se izdaju strancima zatečenima na teritoriju RH, a koji nisu zatražili azil ili im je istekla dozvola za boravak u RH.

U praksi ova dozvola znači da osoba mora u roku od sedam dana napustiti EU odnosno Hrvatsku. Ukoliko to svojevoljno ne učini slijedi prisilna deportacija. Potvrde nisu prevedene s hrvatskog pa su mnogima posve nerazumljive. Njihova je pretpostavljena svrha legalizirati nelegalan ulazak u schengenski prostor. Da tome nije tako policija bi vrlo lako zatvorila nekoliko ustaljenih ruta preko Ćićarije.

6.000 kilometara i neizvjesna budućnost

Jedan takav papir ima i 26-godišnji Abdul, Alžirac kojeg smo susreli na željezničkoj stanici u Lupoglavu. Za razliku od brojnih grupa koje organizirano dolaze iz Afganistana i drugih zemalja Srednjeg istoka Abdul je iz Alžira putovao sam. Iza sebe ima oko 6.000 kilometara puta koje je prevalio velikim dijelom pješice. Ispred sebe ima neizvjesnu budućnost koja počinje nelegalnim prelaskom u Sloveniju. Problem je što ne zna kako bi to izveo.

Naime, organizirane grupe migranata iz Srednjeg i Bliskog istoka uglavnom imaju vođe puta - migranata koji se bave prebacivanjem drugih migranata preko granice. Svaki od njih vodi po dvadesetak osoba, za njih kupuje karte i daje im upute kako nastaviti jednom kada stignu u Sloveniju. No, ne i naš sugovornik.

- Znate li kuda sad moram ići? Koji mi dokumenti trebaju? Koliko košta prijevoz?, pita nas Alžirac koji je u zadnjem dijelu puta susreo grupicu migranata iz supsaharske Afrike, četvoricu mladića i djevojku. Nitko osim njega ne govori engleski, a stisnuti u uskoj čekaonici lupoglavske stanice najvažnija im je hrana i puna baterija mobitela.

- Rekli su nam da uhvatimo vlak za Buzet, ali ne znamo kamo dalje kada ondje stignemo, kaže nam Abdul.

Savjetujemo mu, jedino što znamo, da se pridruže jednoj od postojećih grupa koje iz Buzeta ili Nugle pješice prelaze granicu sa Slovenijom. Poduhvat koji mnogi prolaze iako nije nimalo lagan. Naime zima i vlaga, a na Ćićariji moguće i snijeg, ovaj prijelaz čine znatno težim, posebno jer se nerijetko prelazi noću. Na brdu nisu rijetke rupe u zemlji u koje se može zapeti i ozbiljno ozlijediti pa se valja strogo držati utabanih ruta. Jedina pomoć su najlonkse vrećice okačene o stabla kao putokazi, a kako saznajemo, Buzećani dobra srca ostavljaju i vrećice s hranom i raznim potrepštinama.

Zaobišao Srbiju zbog naoružane mafije koja pljačka migrante

- Kada sam krenuo iz Alžira računao sam da će mi trebati oko dva tjedna. No, na putu sam već dva mjeseca. Putovao sam preko Libije, Bliskog Istoka, Turske, Bugarske, Srbije, Kosova, Crne Gore da bih napokon stigao u Hrvatsku. Na putu sam se razbolio i bilo je mnogo prepreka, ali osim toga nisam imao većih problema. Odustao sam od ideje prelaska preko Mađarske jer sam čuo da u sjevernoj Srbiji naoružana mafija pljačka migrante. Namjera mi je doći u Italiju gdje imam neke poznanike koji će mi pomoći da nađem posao, priča nam je Abdul.

Putovanje je, kaže, pre skupo i potrošio je sve što je imao, a na pitanje koliko je hodao odgovara: Previše. Sada mu novac putem Western Uniona šalju prijatelji oko kojih nije pretjerano pričljiv.

Ispričavamo se što ga tako ispitujemo, ali kaže da razumije.

- To vam je posao. Vi ste kao detektivi, šali se Abdul vidno raspoložen da s nekim porazgovara i po mogućnosti sazna bilo kakvu korisnu informaciju za putovanje.

Abdul: Ako želiš išta napraviti sa svojim životom naprosto moraš otići

- U Alžiru nema ničega. Zato sam otišao. Da mogu živjeti u svojoj zemlji sigurno se ne bih upuštao u ovakvo putovanje. Krenuo sam na istok jer je na zapadu Alžira granica s Marokom strogo čuvana, a put preko mora je ravno samoubojstvu. U Alžiru mogu krasti ili prodavati drogu, a to ne želim. Moja obitelj ondje preživljava kako može,  iz dana u dan. Prosječne dnevnice od pet eura nisu dovoljne za život. Ako želiš išta napraviti sa svojim životom naprosto moraš otići, kazao nam je Abdul.

Uto stiže novi autobus iz Rijeke iz kojeg izlazi grupa lokalnih osnovnoškolaca pomiješanih s mladim migrantima. Mještanin Lupoglava nam govori kako svakodnevno ovuda prođe 200-tinjak migranata, uglavnom mladih muškaraca od 20 do 40 godina i tek poneka djevojka. Karta vlakom uključujući presjedanje autobusom od Zagreba do Buzeta stoji 125 kuna, što zasigurno predstavlja značajan skok u polsovanju HŽ-a.

Migranti na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Goran Kovacic/ Pixsell

- U vlaku zna biti do tri vodiča, a svaki od njih vodi oko dvadesetak putnika. Vodiči, koji već pomalo natucaju hrvatski, plaćaju karte za svih. U Sloveniji će ih preuzeti drugi vodiči i uputiti dalje. Većina ide za Njemačku, a neki i za Italiju, kaže nam mještanin koji tvrdi da nisu opasni te da su se ljudi ovdje na njih već navikli.

Migranti koji su sišli s autobusa kažu da nisu imali problema u Rijeci te da ih interventna policija uglavnom dobro tretira, uz obavezan pretres i pregled dokumenata. No, s druge strane, kaže nam mještanin, policija ponekad uhvati grupe koje dolaze s večernjim vlakovima.

- Istjeraju ih u šumu iako imaju uredne karte, čisto da se vidi da nešto rade. Ovi onda hodaju duž pruge sve do iduće stanice stvarajući naravno velike probleme strojovođama. Ako netko strada na pruzi bit će to problem HŽ-a, kaže naš sugovornik.

Pitamo Abdula smijemo li ga fotografirati, ali on uljudno odbija.

- Ne želim završiti u novinama, nadam se da razumijete, kaže nam. Ali potom traži naš kontakt. Ako bude bilo problema da se ima kome javiti. Možda nam pošalje i koju sliku s puta.

Abdul je među posljednjima koji će na ovaj način preći granicu. S idućom godinom Hrvatska ulazi u Schengen što će podrazumijevati i nova pravila za migrante.