Povjesničarka Iva Milovan Delić: "U Šijani su istarski Hrvati triput više umirali nego austrijski časnici na Verudi"

Pulska povjesničarka doc. dr. sc. Iva Milovan Delić s Odsjeka za povijest pulskog Filozofskog fakulteta predstavila je prije tri dana u Gradskoj knjižnici svoju knjigu "Urbana anatomija pandemije. Španjolska gripa 1918. - 1919. u Puli", o kojoj su pohvalno govorili akademik Robert Matijašić, prof. dr. sc. Damir Agičić, prof. dr. sc. Slaven Bertoša, prof. dr. sc. Željko Dugac i prof. dr. sc. Blaženka Martinović.

Autorica na spomenutom Odsjeku predaje nekoliko predmeta, među kojima je i "Povijest bolesti u Europi u 19. i 20. stoljeću", ali i, važne za današnji planetarni političko-društveni kontekst, "Totalitarizme u 20. stoljeću” te ne manje intrigantnu 'Povijest predrasuda i diskriminacije od početka 20. stoljeća do danas'. I o tom aktualnom neveselom trenutku smo nešto niže razgovarali.

Njena knjiga o španjolskoj gripi rasvjetljava fenomen pandemije španjolske gripe na području Pule i južne Istre na kraju Prvog svjetskog rata i u neposrednom poraću, u vrijeme burnih političkih, gospodarskih i egzistencijalnih problema stanovnika Puljštine.

Jesu li obolijevanja i umiranja  u tih sedam mjeseci pandemije u Puli, od rujna 1918.  do konca ožujka 1919.  bila klasno uvjetovana?

Za razliku od tuberkuloze koja je tipična socijalna bolest, a što znači da obolijevanja i smrtni slučajevi ovise o uvjetima života ljudi, španjolsku gripu dobivaju svi, neovisno o društvenom statusu, jer je virus bio izrazito snažan, brz i prodoran. Međutim, u sve više se radova o španjolskoj gripi dokazuje da je, kod smrtnosti, španjolska gripa bila socijalno uvjetovana. Na primjeru Pule isto se vidi da bi to mogao biti slučaj, jer su brojke smrti od španjolske gripe veće u predgrađima gdje su živjeli ljudi nižeg socijalnog statusa. Za socijalnu izdiferenciranost predgrađa uzela sam ove parametre: uvjete stanovanja, ekonomski stupanj i higijenske navike stanovništva.

Intrigantnim se čini da su umiranja u Puli imala i nacionalno obilježje?

Da, zbog jasne zaokupljenosti dijelova Pule posebnim nacionalnostima. Primjerice, u Šijani su uglavnom živjeli istarski Hrvati, koji su u potrazi za poslom došli u Pulu i pritom sagradili skromne nastambe na obroncima grada. U tom je dijelu Pule smrtnost od španjolske gripe trostruko veća nego u elitnom dijelu, Verudi, gdje u vilama i novim stanovima žive uglavnom austrijski časnici i drugi vojni dužnosnici sa svojim obiteljima.

Povlači se ovdje razlika u broju soba, kvaliteti građevine, mogućnošću grijanja, pristupu toploj vodi, redovitim obrocima i svemu ostalome što može biti povezano s "bolovanjem". Žarište pandemije bilo je na brdu San Giorgio (danas duga ulica Sv. Jurja), gdje su također živjeli Hrvati.

U svijetu je španjolska gripa usmrtila  od 50 do 100 milijuna ljudi, ili (2,8 do 5,6 posto tadašnjeg svjetskog stanovništva koje je tada brojalo milijardu i 800 milijuna). Za usporedbu, pandemija COVID-19 je do sada usmrtila oko sedam milijuna ljudi u svijetu. Kako tumačite relativno “mali” broj umrlih u tih sedam mjeseci u Puli u kojoj, je kako navodite u knjizi, bilo najmanje 173 smrtnih slučajeva.

Ne bih se složila da je to mali broj umrlih,  jer treba znati da Pula na koncu rata nema, kao na početku Prvog svjetskog rata oko 42.000 civila i 16.000 vojnika.  Zbog rata došlo je do migracije civila u unutrašnjost Monarhije, a većina se civila do rujna 1918., kad se gripa pojavila, nisu vratili (njihov se povratak zaustavljao i usporavao raznim odredbama Ministarstva unutarnjih poslova zbog pojave pandemije). Moja je pretpostavka da je u gradu tada oko 10.000 civila, što čini mortalitet civilne Pule od najmanje 1,7 posto. Ipak, žrtava je vjerojatno bilo više, jer ne možemo reći da su sve žrtve upisane, a stanovnika je možda i manje. Što se vojnih žrtava tiče, to još treba istražiti. Zasad nema dovoljno izvora o pobolijevanju vojne Pule.

Na promociji vaše knjige rečeno  je da je u pulskoj civilnoj bolnici  izliječeno čak  84 posto oboljelih od španjolske gripe. To mi se pak čini velikim brojem za tako ubojit virus?

Da, broj je iznenađujući. Od svih primljenih pacijenata u pulsku bolnicu s dijagnozom španjolske gripe od kraja kolovoza 1918. do kraja ožujka 1919., čak je 83,9 posto njih preživjelo gripu primivši bolničku njegu, a gotovo svi koji su na liječenju s tom dijagnozom bili više od sedam dana, otpušteni su zdravi. Ne znam je li u to u pitanju bila Štamparova definicija zdravlja ili su pacijenti samo "jedva preživjeli", ali bolnička njega u pulskoj bolnici, koja je pretpostavljala toplinu sobe, odmor, redovite obroke i aspirin, nosila je preživljavanje španjolske gripe. Važan je to podatak koji navodi na daljnja istraživanja važnosti njege i bolovanja kod virusnih bolesti.

Zašto postoji tako mali broj detaljnijih studija španjolske gripe u Hrvatskoj?

Ovih dana sve je više kraćih lokalnih studija pojave pandemije što pridonosi njenoj slici u nastajanju, a u kojem smjeru idu istraživačka pitanja u velikoj mjeri ovisi o dostupnim izvorima. Cjelovitiji prikaz, monografiju, 2015. napisao je jedino povjesničar Nikola Anušić, koji je istražio pojavu pandemije inovativnom statističkom metodologijom obrade matičnih knjiga umrlih te je nakon njene kontekstualizacije, prezentirao vrijedne povijesno demografske podatke o njenoj pojavi i demografskim posljedicama u sjevernoj Hrvatskoj, ugarskom dijelu Monarhije, kasnije dijelu Države SHS.

U državama zahvaćenih ratom, a prostor Hrvatske je u tom trenutku upravo to, cjelovita statistika o pobolijevanju i smrtnosti uglavnom nije dostupna zbog krize sustava i neredovitog funkcioniranja državnih službi, pa se rijetko tko upušta u istraživanje nečega što na kraju može dati nepotpunu analizu. Za područje Pule koja je pripadala Markgrofoviji Istri u Austrijskom primorju, imali smo ipak sreće, jer su bolnički registri Pokrajinske bolnice, bolnice za civile, kao i matične knjige umrlih, dobro očuvani. Kad se gripa pojavila, u Puli kao tadašnjoj glavnoj austrougarskoj ratnoj luci i urbanom multietničkom i multikulturnom industrijskom središtu možemo pratiti i tisak.

Zašto ste se prihvatili te teme?

Jer nisam znala koliko će teško biti. Šalu na stranu, volim medicinu u teoriji, a ta privatna strana povijesti, povijest bolesti, zdravlja i zdravstva, jednim krakom u povijesnoj demografiji a drugim u društvenoj i političkoj povijesti još nije cjelovito obrađena u historiografiji. Pokazalo se da je itekako bitna, jer će se neki važni događaji u povijesti zbiti upravo pod velikim utjecajem posljedica bolesti, što se ranije na neki način zanemarivalo. Također, kao rođenje, starost i smrt, bolest je konstanta života, pa se ne smije zanemariti u povijesnoj demografiji, i ta se znanost već posvetila temi bolesti s obzirom na, primjerice, utjecaj pandemije na druge važne teme demografije: rođenje, krštenje, vjenčanje, plodnost i ostalo.

U knjizi spominjete pojavu totalitarističkih elemenata kod odgovora na pandemiju. O čemu je riječ?

U dijelu gdje objašnjavam da se kod pojava pandemija često javljaju razne izmišljene teorije o "krivcu" za bolest, jer, kao što antropologija objašnjava, u trenucima bezizlaznosti, straha i raznih nepoznanica, ljudima je utješno pretpostaviti "krivca" i time dobiti, iako imaginarno, neko objašnjenje o novoj svakodnevici. Alternativa nesigurnom svijetu nudi svježu, primamljivu ideologiju zdravlja, podijeljenost svijeta na 'nas' i 'njih' i gdjegdje kult ličnosti alternativnih tumača. Time su već tri značajke totalitarizma ispunjene - vjera u novu ideologiju, dihotomno viđenje svijeta i kult ličnosti. Da bi to uopće zaživjelo, potrebni su sljedbenici koji su regrutirani iz mase nezadovoljnika, što se kod COVID-19 krize upravo dogodilo, a tome je pridonijela mrežna povezanost svijeta i način rada internetske tražilice koja nudi uvijek slične stranice našega zanimanja.

Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta predajete nekoliko predmeta vezanih uz modernu i suvremenu povijest. Na prijediplomskom to su Uvod u suvremenu povijest i Totalitarizmi u 20. stoljeću. Na što u svojim predavanjima najviše stavljate naglasak?

Volim stavljati naglasak na društvenu i kulturnu povijest, ali politička nekako mora biti uvijek prisutna u pozadini da bi se objasnili procesi dinamičnog, bogatog, inovativnog, tužnog i po nekima mračnog 20. stoljeća. Previše je tu ratova da bi se zanemarile političke težnje i ambicije ljudi koji su u nekom trenutku imali moć. Na predmetu "Totalitarizmi u 20. stoljeću" obrađujemo teme vezane za međuratne totalitarizme čiji se krakovi osjećaju i danas. Čini mi se da neki mladi u tom smislu prkose povijesnim činjenicama svojim mladenačkim buntom i prihvaćanjem trendova.

S promocije knjige prije tri dana

Na diplomskom studiju uz Povijest bolesti u 19. i 20. stoljeću držite nastavu predmeta Povijest predrasuda i diskriminacije od početka 20. stoljeća do danas. Neobičan predmet. Koje teme tamo obrađujete?

Povijest marginaliziranih grupa: žena, žena liječnica koje to nisu mogle lako postati, ljudi drugih boja kože, nekih nacionalnosti, osoba kojima većina ne želi priznati (rodni i drugi) identitet, stigmatiziranih osoba, pa i životinja kroz meni jako važnu temu specizma i diskriminacije životinja. Za neke teme još tražim historiografski pristup, s obzirom da na predmetu nismo aktivisti već povjesničari. Međutim, mislim da na neki način postajemo svojevrsni aktivisti samim pričanjem o tome, stavljanjem svjetla na neke dosad periferne teme povijesti, katkad samo studije slučaja. Nadam se da će u budućnosti iz tih predavanja proisteći i neki moj znanstveni rad.

Je li isto predavati totalitarizme danas kao i prije deset godina?

Apsolutno ne. Prije sam bila posve opuštena u svojoj mudrosti objašnjavanja prošlosti koja se, "jer smo nešto naučili", više ne može ponoviti. Zadnjih nekoliko godina svijet pokazuje da sve lekcije povijesti možda nisu naučene i ozračje se mijenja. Nije mi danas svejedno govoriti o totalitarističkim obilježjima. U tom smislu, nekad se osjećam da na satu nisam povjesničar već novinar koji se javlja reportažom.

Uništavaju li čovjeka više bolesti ili ljudi?

Razne pandemije i epidemije doista su kroz povijest bile razorne za zajednice, lokalitete, regije. Danas to, iako u manjem obimu, čine kronične bolesti i one povezane s načinom života. Međutim, ne može se ovdje ne napomenuti rezultat jedne drugačije studije recentnijih vremena koja istražuje koje je biće nanijelo najviše štete čovjeku u povijesti. Nakon komaraca koja prenose razne bolesti, neke i danas neizlječive ako se ne primijete na vrijeme, a prije zmija i drugih prijetećih životinja, čovjek je čovjeku nanio najviše smrti! Kao uzroci smrti, ratovi s raznim interesima i druga nasilja čovjeka prema čovjeku u gotovo su paralelnoj utrci s bolestima na povijesnoj lenti vremena.