Više od 2.000 beskućnika u Hrvatskoj - mnogi ih ne percipiraju kao ljudska bića

U Hrvatskoj nije poznat točan broj beskućnika: podaci variraju od 400-tinjak pa do više od 2000, upozoravaju stručnjaci, ističući da je beskućništvo jedan od najtežih oblika siromaštva koji traži nove pristupe borbi protiv toga ponajskrivenijeg društvenog problema.

Hrvatska mreža beskućnika smatra, međutim, da ih ima više od dvije tisuće.

Prema izvješću Ministarstva socijalne politike za 2021, ukupno je registrirano 424 beskućnika, kojima teškoće nastoje olakšati sustav od 16 prihvatilišta i prenoćišta i jedna stambena zajednica.

Drugi izvori govore o 525 odnosno 511 beskućnika, od kojih 412 muškaraca i 99 žena.

Beskućništvo je godinama nevidljivo u odnosu na druge socijalne probleme i statistike pokazuju da je relativno mali udio beskućnika u ukupnom broju korisnika socijalne  skrbi, potvrđuje predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić.

Beskućnici ulaze u sustav prekasno, uglavnom krajnje zapušteni, u slučaju kada su im iscrpljene druge mogućnosti preživljavanja na ulici.

U tim slučajevima, skrb se svodi na kriznu intervenciju, uputnicu za prehranu u pučkoj kuhinji ili privremeni smještaj u kriznim situacijama.

Međutim, kapaciteti za smještaj su ograničeni i nedostatni, svode se na 450 mjesta, a standardi usluga su neujednačeni, ističe.

Doktorand studija socijalnog rada Marko Horvat naglašava da je beskućništvo u Hrvatskoj strukturalni problem za razliku razvijenih zemalja gdje je on više individualni problem. U budućim istraživanjima treba obratiti pažnju na skriveno beskućništvo, smatra. 

Želeći pokazati teškoće s kojima se susreći beskućnici, on navodi procjene istraživača da više od 30 posto nesretnika bez doma pati od depresije i da deset puta češće pomisle na suicid od drugih građana.

Daleko od očiju, daleko od srca

Profesorica na Studijskom centru socijalnog rada u Zagrebu Olja Družić Ljubotina provela je istraživanje o odnosu građana i socijalnih radnika prema beskućnicima i utvrdila da petina građana nikada nije bila u kontaktu s beskućnicima, a polovica ih kaže da su bili u kontaktu s beskućnicima jednom ili nekoliko puta godišnje.

Dok se građani Zagreba i okolice susreću i komuniciraju s beskućnicima jednom mjesečno i češće, stanovnici sjeverne Hrvatske navode kako to nisu učinili nikada u svojoj okolini.

U pogledu spremnosti da pomognu beskućnicima, građani su odgovorili da bi im radije davali donacije nego imali neki aktivni oblik pomoći. Najveću spremnost pokazuju za davanje novca ili hrane ustanovi koja skrbi za beskućnike ili beskućniku direktno na ulici.

Međutim, samo sedam posto njih bi volontiralo u nekoj instituciji koja skrbi o beskućnicima. U tim odgovorima prednjače žene.

Najviše građana smatra da je društvo odgovorno za nastanak i položaj beskućnika i da bi se ono trebalo sramiti zbog problema beskućništva, dok se značajno manji broj građana složio s tvrdnjom da bi beskućnici trebali sebe kriviti za svoj status.

Socijalna distanca prema beskućnicima posebno je došla do izražaja u odgovorima koji kažu da bi građani prihvatili beskućnika u nekim formalnijim odnosima, ali da su im intimni odnosi s njima uglavnom neprihvatljivi.

U najvećoj mjeri, građani bi beskućnika prihvatili kao kolegu na poslu, susjeda ili prijatelja, dok bi znatno manji broj prihvatio beskućnika kao partnera/partnericu djeteta ili kao supružnika.

Četvrtina građana s beskućnikom općenito ne bi ulazilo u kontakt.

Nemogući bijeg

Horvat upućuje na istraživanje koje pokazuje da ljudi često beskućnike dehumaniziraju, ne percipiraju ih kao ljudska bića.

Za razvitak empatije prvo moramo kategorizirati osobu kao čovjeka, a zatim tu osobu ocjenjujemo prema dvije dimenzije – koliko su nam simpatični i koliko su sposobni.

Beskućnici su najčešće procjenjivani nisko na obje dimenzije, kaže Horvat i naglašava da se kod percipiranja beskućnika kod ispitanika nedovoljno aktiviraju dijelovi mozga odgovorni za osjećaj empatije, a više dijelovi mozga povezani s osjećajem gađenja.

Antropologinja s Instituta Ivo Pilar Lynette Šikić Mićanović provela je kvalitativno istraživanje života na ulici među osobama s iskustvom beskućništva u nekoliko gradova u Hrvatskoj. 

Neizbježno uobičajena iskustva među ljudima koji se susreću s uličnim beskućništvom obuhvaćaju prepreke pri zapošljavanju, u zdravstvenoj skrbi i zakonskim pravima, kao i druge koje ograničavaju bilo kakav izlaz iz beskućništva. 

Jedan sudionik istraživanja je kazao da nemaju sigurnost i privatnosti. Najčešće spavaju u napuštenim kućama, na kolodvorima i u vagonima i stalno su u strahu.

Njihov život je stalno u pokretu, ali zapravo nikamo ne idu, samo se vrte u jednom pokretu, uz stalnu neizvjesnost što će jesti, gdje će spavati, a gdje obaviti nuždu.

Pokazujući njihovu ljudsku dramu, ona kazuje da je gotovo polovica tih osoba doživjela masivnu viktimizaciju tijekom djetinjstva, najčešće od roditelja.

Veliki broj njih nema osobne dokumente, što ih posve onemogućuje da rješavaju svoje probleme. Stoga su podložni kriminalizaciji i samo petina ih je reklo da nisu imali probleme s policijom, kaže Šikić Mićanović.

Navedeni podaci i ocjene dio su sedam istraživanja provedenih unutar znanstvenog projekta "Nova perspektiva za beskućništvo". Izneseni su na nedavnom skupu koji su organizirali Hrvatska udruga socijalnih radnika i Hrvatska mreža za beskućnike.

Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike zauzeo se za donošenje nacionalnog plana za prevenciju i borbu protiv beskućništva.

Polazište bi trebala biti nova definicija beskućnika koja uključuje osobe u neadekvatnom i nesigurnim uvjetima stanovanja.

Po njoj, beskućnik je osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a boravi na javnim mjestima koja nisu primjerena za stanovanje ili u prihvatilištu.