DOSSIER: Kako se kalila nova istarska vlastela - Grof Nino od Svetog Jurja

Ovako je Ivan Jakovčić opisao svoj susret sa selom Sveti Juraj sredinom 1996. godine. Lokalitet je doista jedan od najljepših u ovom dijelu Europe jer, osim navedenog, ljepoti pogleda pridonosi i dolina zelene Mirne koja u daljini utječe u more, vižinadski vinogradi te srednjovjekovna vizura tri kilometra udaljenog Grožnjana.

Tvrdeći da Sveti Juraj položajno simbolizira istarsko europejstvo i multikulturalnost, Jakovčić je poželio na tom mjestu sagraditi zdanje u koje će, kako je rekao, hodočastiti svaki politički osviješteni Istrijan. Iako je jagma za istarskim nekretninama već ranije počela, Jakovčićev ulazak na to tržište ipak je bio ključni trenutak.

Godinama najmoćniji čovjek Istre, Jakovčić je svojim aktivnostima, principima, osobnošću i karakterom, postavio teoretska i praktična načela istarske zemljišne revolucije.

U istarsku je politiku inaugurirao postulate po kojima je onima na vlasti sve dopušteno; legalizirao je korištenje službenog položaja radi povećanja osobnog bogatstva i do najsitnijeg detalja demonstrirao na koje je sve načine javne resurse moguće prilagoditi vlastitim interesima.

Način na koji je realizirao svoje dvije investicije, kuću u Poreču i agroturističko selo Sveti Juraj, danas zajedno vrijedne barem šest milijuna eura, poslužile su kao primjer desetinama njegovih stranačkih kolega. U nastavku slijede ključni principi tog koncepta.

Političkim utjecajem selo je kupio nezakonito

Ivan Jakovčić svoje je selo Sveti Juraj kupovao dvaput. Općina Grožnjan mu je 1996. godine selo prodala nezakonito, bez natječaja, za desetak tisuća eura.

Deset godina kasnije, pravomoćnom odlukom pulskog Županijskog suda, selo mu je oduzeto pa ga je 2008. godine ponovo morao kupiti – ovaj put za dodatnih 72.000 eura.

Znakovito, jamci za kredit bili su njegovi politički kolege. Uz Emila Soldatića i Valtera Drandića, jedan od jamaca za Jakovčićev prvi kredit namijenjen obnovi Svetog Jurja bio je njegov kasniji ljuti protivnik Damir Kajin.

Jakovčić se nikad nije javno pokajao zbog očiglednih nezakonitosti, već je pravosudno poništenje prvotne kupnje sela nazivao medijsko-političkom hajkom.

Kao ministar u vladi bespravno je gradio na državnoj zemlji 

Za razumijevanje osnovnog koncepta Jakovčićevog političkog i društvenog djelovanja, odličan je primjer gradnja vinskog podruma u Svetom Jurju.

On je kao tadašnji ministar za europske integracije u hrvatskoj vladi, prilikom obnove sela izgradio vinski megapodrum veličine 460 četvornih metara. Prekršaji? Tri u jedan!

Prvo, građevinu je, demonstrirajući svoj odnos prema zakonima i propisima države u čijoj je vladi sjedio, izgradio bez ijedne dozvole nadležnih institucija.

Drugo, da stvar bude gora, Jakovčić je podrum izgradio na tuđoj, državnoj zemlji koja je, k tome, (i treće) prostorno planski opisana kao poljoprivredno zemljište na kojem nije dozvoljena gradnja.

Suočen s ovim činjenicama 2004. godine, Ivan Jakovčić, tada već istarski župan, izjavljuje: "Želio sam učiniti plemenito djelo."

Premda je kao državni dužnosnik uhvaćen da bez dozvole radi na tuđoj zemlji, Jakovčiću nije ni na kraj pameti bilo podnijeti ostavku.

Štoviše, kao stručnjak za marketing, od samog rušenja, koji bi za većinu ljudi bio čin osobnog poraza i sramote, Jakovčić je napravio pravi reality show. U Sveti Juraj doveo je televizijske kamere kojima je omogućio live prijenos početka rušenja svog vinskog podruma.

Nakon što je kupio selo, krenula je i obnova crkve Svetog Jurja po kojoj je selo i dobilo ime. Prva faza sanacije počela je u siječnju 1999., a radove je izvodio građevinski obrt Polo iz Oprtlja, koji je istodobno izvodio i radove na obnovi županovog sela.

Jakovčić je radove na crkvi, koja je inače zaštićeni spomenik kulture, započeo na svoju ruku, kako je rekao "privatnom donacijom", iako su sredstva za obnovu bila predviđena u proračunima Ministarstva kulture i Općine Grožnjan.

Međutim, zbog mnoštva afera i Jakovčićevog soliranja, ministarstvo odustaje od financiranja, a želju za obnovom tog zaštićenog spomenika kulture potom gubi i Općina Grožnjan.

Kada je Jakovčić ponovno kupio selo, Općina Grožnjan 2009. pokrenula je obnovu, no tad je ministarstvo odbilo zahtjev. Crkva je danas djelomično obnovljena.  

U selo je bagatelno dovukao kamene ploče s pulske Portarate i grede iz Eufrazijeve bazilike 

U razgovoru za Večernji list u svibnju 2012., Jakovčić se pohvalio kako se već 15 godina bavi dizajniranjem urbane kamene opreme. Prisjetimo se kako je sve počelo.

Afera sa selom Sveti Juraj rasplamsala se kada je Glas Istre, u svibnju 2001. godine, dan nakon lokalnih izbora, objavio da su kamene ploče s najpopularnijeg pulskog trga Portarata, na kojem se nalazi i Slavoluk Sergijevaca, završile u Svetom Jurju.

- Moja velika želja je da Sveti Juraj bude autentično revitaliziran materijalima starim stotinjak i više godina, izjavio je Jakovčić 2001. godine, objašnjavajući kako su se ploče, opet bez natječaja, pojavile u županovom selu.

Od 800 kvadrata vrijednih kamenih ploča koje je na pulskom trgu postavila austrougarska vlast, pulska komunalna tvrtka Herculanea 1999. godine prodala je 361 četvornih metara, dok se ostalim pločama izgubio trag.

Jakovčić je službeno kupio 90 kvadrata, a oko njegovog sela godinama se gomilalo barem trostruko više ploča.

Prilikom obnove Eufrazijeve bazilike u Poreču ponovno se našlo viška materijala, pa je u Svetom Jurju završilo 50-tak greda dugačkih osam metara koje su od sredine 19. stoljeća krasile strop bazilike, inače zaštićenog spomenika kulture koji je od 1997. pod UNESCO-ovom zaštitom.

Konzervator Ivan Matejčić, koji je vodio obnovu bazilike, medijima je objasnio da je on naložio da se grede odvezu u Sveti Juraj radi obnove tamošnje crkvice, a ako su neke iskorištene u obnovi Jakovčićevih kuća – "ništa strašno".

U jednom od medijskih istupa, Jakovčić je izjavio da je ponosan što ploče s Portarate, kao i grede iz Eufrazijeve bazilike nisu "rasprčkane" već će "živjeti zajedno na Svetom Jurju".

Vodovod riješio preko reda – ostali stoj!

Nakon što je kupio selo i podignuo kredite, vrlo brzo se pojavilo pitanje opskrbe vodom, neophodnom za velike turističko-poljoprivredne planove Ivana Jakovčića.

Stoga u planove Istarskog vodovoda 1999. naglo ulazi trasa prema Svetom Jurju s posebnim rezervoarom stotinjak metara od sela.

Iz spomenutih planova vidljivo je da su neke trase koje su godinama čekale na realizaciju, gurnute u stranu, ne bi li se realizirala ona prema Svetom Jurju, čija je izgradnja koštala četiri milijuna kuna ili trećinu tadašnjeg godišnjeg plana investicija Istarskog vodovoda.

Vrijedi pripomenuti da su planovi razvoja vodovodne mreže bili u potpunoj kontroli politike jer su o njima odlučivali članovi skupštine, redom načelnici i gradonačelnici istarskih gradova, mahom članovi IDS-a.

U jednom razgovoru za Feral Tribune, Jakovčić je, opisujući svoje poslove na Svetom Jurju, izjavio: "O etici mog poteza možemo govoriti, ali ja nisam lopov".

Maslinike i vinograde u bescjenje kupio od države

- To je jedno zemljište zapušteno već 70 godina. Ja sam ga počeo sređivati prije nekog vremena jer sam ga imao u zakupu. Međutim, zbog svih zavrzlama rekao sam - odustajem od svega, izjavio je Jakovčić u emisiji „Nedjeljom u 2“ u ožujku 2013.

Ipak nije odustao. Godinu ranije, 2012., od države je kupio prilično zapuštenu i dotad neobrađivanu zemlju. Natječaj je ponovno vodila Općina Grožnjan koja mu je već jednom nezakonito prodavala nekretnine. Kupnja šest hektara vrhunskog zemljišta kraj Svetog Jurja također je transakcija puna spornih detalja.

Grožnjanski načelnik Rino Duniš, koji je i sam na natječaju kupio šest i pol hektara zemlje, svojedobno je objasnio: 

"Mi smo taj postupak stvarno godinama vrtjeli, još od 1997., onda smo bili na sto provjera, sve suglasnosti smo dobili, nije bilo žalbi, nije bilo problema."

Međutim, dokumenti pokazuju suprotno. Da bi kupio zemlju, Jakovčić je morao potpisati izjavu kojom, pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, jamči da zemlju obrađuje.

U trenutku kupnje na zemljištu nije bilo tragova obrađivanja, niti ijedne uzgojene biljke. Dobar dio parcela potpuno je zarastao. 

"Ja to želim obrađivati, ja to želim početi obrađivati, međutim opet hajka, opet DORH traži dokumente. DORH je dao privolu, a sad opet traže dokumente, izjavio je Jakovčić gostujući kod Aleksandra Stankovića. 

Alkemija Istriana! Kako s plaćom od 16.000 kuna plaćati mjesečnu ratu kredita od 42.000 kuna

Šest hektara zemlje Jakovčić je jako povoljno kupio od države. Dvije kune po četvornom metru uz desetogodišnju otplatu. Rata - tisuću kuna mjesečno. Novi kreditni teret tada ionako kreditno rastegnutom županu.

Naime, 2013. Jakovčić je imao velikih problema s objašnjavanjem institucijama kako servisira šest milijuna kuna svojih kredita. 

Za kuću u Poreču podignuo je tri milijuna i 200 tisuća kuna kredita uz mjesečnu ratu od 21.000 kuna.

- Moja supruga plaća dvije trećine, a ja jednu, izjavio je u spomenutoj emisiji.

Dodajmo tomu i dva milijuna i 600 tisuća kuna kredita za selo Sveti Juraj gdje mjesečne rate iznose dodatnih 20 tisuća kuna. Taj kredit Jakovčić je prepustio svojoj tvrtki Juniperus.

Tijekom 2014. policija je istraživala i poslovanje poduzeća koje je istarski župan osnovao radi posla s Agrokorom u vlasništvu Ivice Todorića. Naime, Jamnica je proizvodila i distribuirala Jakovčićevo piće Ginetu.

Tada Todorićeva, istarska tvrtka Agrolaguna posjedovala je 6.000 hektara ponajboljih istarskih zemljišta na područjima kojima politički i prostorno planski upravlja stranka u kojoj je Jakovčić tada bio prvi čovjek.

Županu gradski kvadrat za 250 eura, a ostalima za 1000

Vrlo je indikativan način na koji je Jakovčić kao ministar, a kasnije i kao župan, kupovao nekretnine u centru Poreča.

Naime, 2000. odlučio je zaokružiti svoju imovinu u kući u kojoj se nalazio stan njegove bake koji je naslijedio. Najprije je njegova bivša supruga Marija Hrvatin u istoj zgradi kupila još jedan stan, a potom je i sam Jakovčić kupio jedan. Tada su odlučili od Grada Poreča kupiti tavan kako bi obnovili cijelu kuću.

Prvi sporni detalj je cijena. Jakovčić 2000. traži od Grada Poreča da mu proda 66 kvadrata tavana, a gradska komisija jedan kvadrat procjenjuje na 250 eura.

Sam natječaj raspisuje se dvije godine kasnije, 2002. godine, ali cijena ostaje ista, iako se nekoliko kuća dalje, u istoj ulici, sličan prostor prodavao za tisuću eura po metru.

Na pitanje zašto dvije i pol godine nije korigirala prodajnu cijenu, gradska službenica Vesna Kordić, inače Jakovčićeva školska kolegica, kazala je: "Cijena je ostala ista jer je izražena u stranoj valuti!".

Jakovčić plaća jamčevinu i pobjeđuje na natječaju, ali tad se pojavljuje novi problem – novac. Vesna Kordić piše pismo tadašnjem gradonačelniku Josipu Marasu: "Natječaj je proveden 2002. godine, ali na zamolbu Jakovčića do sklapanja nije došlo jer tada nije bio u mogućnosti platiti kupoprodajnu cijenu. Sada traži da se ugovor zaključi kako bi mogao ishoditi uknjižbu."

Dakle, župan je nekretninu kupio s četiri i pol godine odgode, a na taj "delay" nije platio zateznu kamatu iako je ona bila predviđena ugovorom.

U trenutku kad se odvijala prodaja, njegova je susjeda Djulli Aliu podrumski prostor u istoj zgradi, temeljem procjene sudskog vještaka, platila 1.200 eura po metru i to u roku od sedam dana kako je propisivao natječaj.

Grad Poreč nikad nijednom kupcu dotad nije odobrio odgodu plaćanja. Istarsko pravosuđe je istraživalo ovu Jakovčićevu kupovinu, ali u njoj, naravno, nisu pronašli ništa sporno.

Rino Duniš: Da mu nisam izlazio u susret, bio bi to kraj moje političke karijere

Ivan Jakovčić potom je kupio još jednu parcelu od Općine Grožnjan. Naravno, ni taj komad zemlje nije odmah platio.

Na natječaju je sredinom 2012. kupio 1.067 kvadrata građevinskog zemljišta za 170 tisuća kuna. Prema riječima grožnjanskog načelnika Rina Duniša, Jakovčiću je zbog nedostatka sredstava odobreno plaćanje u dva dijela pa je prilikom sklapanja ugovora uplatio 76.736 kuna. Ostatak od 79.422 se obvezao uplatiti do konca 2012. godine.

Na pitanje zašto je 2014. Općina Grožnjan još uvijek upisana na to zemljište, načelnik Rino Duniš je odgovorio:

- Prije Nove godine obratio nam se župan i zamolio nas da mu zbog nedostataka sredstava odobrimo odgodu i plaćanje na rate, izjavio je Duniš.

Na dodatno pitanje zašto nije slijedio ugovornu klauzulu i poništio čitavu kupoprodaju, vrlo otvoreno je zaključio: "Mislim da bi to bio kraj moje političke karijere."

Borba Dobra i Zla - na koju je stranu otišlo pet milijuna eura

Ivan Jakovčić je ovako objasnio razloge za kupnju spomenute parcele, ali i svoje viđenje borbe Dobra i Zla.

- Dodatnu parcelu namjeravam otkupiti i izgraditi galeriju u kojoj će stalni postav biti novinski članci o Sv. Jurju, a naročito naslovnice Glasa Istre kao stalno upozorenje svima dokle može sezati ljudska glupost, zavist, ljubomora i zloba. U drugom dijelu galerije bit će vesele i šarene teme s mnogobrojnim performansima jer ljudska narav velike većine nas je vesela i sretna, pojasnio je Jakovčić i nastavio: "Tako će se na jednom mjestu opet suočiti Zlo i Dobro. Pobjeđuje Dobro jer Sv. Juraj, koliko kod se mnogi trudili da ga opet pretvore u ruševinu, to više nikada neće biti! Naime, priča o Sv. Jurju je priča s Happy Endom!".

Ukoliko Ivan Jakovčić ovih dana doista proda selo Sveti Juraj, ta će monetizacija simbolički predstavljati vrhunac jedne epohe. Najveći istarski politički bingo, ostvarenje mokrih snova mnogih istarskih političara.