INTERVJU: PULEŽANKA CARLA STOŠIĆ Odbojkaška kraljica obrane: "Jako mi je drago da mama i tata ne vrše na mene nikakav pritisak"

Sjajna mlada sportašica, 18- godišnja Puležanka Carla Stošić, libero zagrebačkog odbojkaškog kluba Dinamo, ovogodišnjih prvakinja nacionalne Super lige za seniorke, upravo se vratila sa Svjetskog prvenstva U19 za odbojkašice, na kojem je bila najbolja obrambena igračica prvenstva, ostavivši iza sebe i Azijatkinje koje su boginje obrane.

Naša sugovornica rođena je 17. veljače 2007. godine, završila je srednju školu, dom joj je u Štinjanu (tata Saša je igrao pretežito mali nogomet, mama Lara imala je zamjetnu odbojkašku karijeru u 'Istarskoj banci', a brat Stefan igra u NK Jadranu). Drugi, profesionalni dom, već joj je tri godine u Zagrebu.

Kakav je osjećaj biti najboljom obrambenom igračicom svijeta u konkurenciji najboljih mladih odbojkašica?

Iskreno, ne vodim se brojkama, ali kad mi je mama nakon prve utakmice poslala statistiku i kazala da sam najbolja, bilo mi je drago. To je ipak pokazatelj da sam dobro radila cijelu sezonu u Dinamu i da sam napredovala, za što su zaslužni svi moji dosadašnji treneri, posebno Boris Breščić. On mi je jako puno pomogao, još kad sam igrala za Veli Vrh, gdje mi je trenerica bila Tanja Tonković, koja mi je dala priliku igrati Superligu kad sam imala svega 14 i pol godina.

Nakon devet utakmica na Svjetskom prvenstvu po statistici si najbolja obrambena igračica, sa 160 obrana i 94 dizanja. Kako doživljavaš svoj doprinos u odnosu na ekipu?

Meni je uvijek bitno da mi kao ekipa igramo dobro. Drago mi je da odigram super utakmicu, ali to mi ništa ne znači ako moja ekipa ne igra dobro ili ako budemo poražene. OK su brojke, ali draže mi je kad mi pobijedimo.

Unatoč osam pobjeda, u ključnom trenutku, u osmini finala SP-a, poraz od Turske. Koliko si ipak zadovoljna tim rezultatom? 

Nije bilo razočarenja. Što se tiče Turske, one su fizički moćnije od nas. Mislim da je to presudilo. Turkinje su možda u nekim stvarima igrački zrelije, ali opet, svaka ekipa može dobiti svaku utakmicu. Ovaj su put to bile one.

Koliko ti je bilo teško preseliti se u Zagreb s 15 godina?

Iskreno, jako teško. Isprva sam bila užasno ljuta. Pohađala sam drugo polugodište drugog razreda srednje škole. Sjećam kad me tata vodio za Zagreb, nisam s njim htjela progovoriti sve do Zagreba.

Pa je li to tata zaslužio?

Pa nije zaslužio, ali tada sam imala 15 godina. Nisam mogla vjerovati da su oni mene pustili u Zagreb. U glavni grad, i još da sama živim u domu ‘Franjo Bučar’.

Koliko ti je vremena trebalo za socijalizaciju u Zagrebu?

Cijela ta godina bila mi je teška. Jako mi je puno pomogla suigračica i prijateljica, Zagrepčanka Maša Mlinar, i što se tiče prilagodbe u klubu i izvan kluba, što se tiče prijatelja i svega.

Kakav sada imaš odnos prema Zagrebu?

Obožavam biti u Zagrebu i to je predivan grad, ali kad dođem u Pulu, ja se tamo ne bih vratila nikad. A opet, kad previše budem ovdje, odmah bih se vratila u Zagreb. Podijeljena sam, ali mi je super u Zagrebu.

Uvjeti?

Uvjeti su stvarno dobri. Apsolutno sve, i stan, i hrana, škola...

S mamom Larom, bivšom odbojkašicom

Koliko ti znači podrška obitelji?

Najviše na svijetu. Jako mi je drago da ne vrše na mene nikakav presing. Apsolutno nikakav. Mislim, naravno da me savjetuju, ali bez ikakvog pritiska. Mogu im reći sve. Oni će mi najrealnije reći kako jest. I uvijek se slažem s njima. Dobro, ne slažemo se uvijek oko svega, ali to mi je čak i drago. Naprimjer, s mamom se zakačim tisuću puta oko odbojke (smijeh), ali na kraju se uvijek nađemo.

Nisi gledala mamu u odbojci?

Nikad. Nisam vidjela ni jednu snimku, a kao postoji (smijeh).

Dobro, to će ostati mit. Negdje sam pročitao da ti je svojedobno najdraži bio talijanski reprezentativac ruskog podrijetla Ivan Zajcev.

Da, kad sam bila mala. Dok nisam otišla u Zagreb, u obitelji smo doslovce, uz nogomet,  gledali samo odbojku, i mušku i žensku. Kad bismo bili u gostima kod rodbine izvan Pule, svi na mobitelu gledaju tik-tok, ja odbojku. Zajcev je bio snažan pucač, imao je atraktivnu frizuru.

Kao libero, hrvatska reprezentativka Carla u dresu drugačije boje

Koja ti je ambicija što se tiče škole budući da si u Zagrebu? Fakultet?

Pa ne, sad se namjeravam fokusirati samo na odbojku. Iduću godinu, baš profesionalno. Da ne moram ići u školu, pa na trening, pa opet u školu, pa doma. Hoću baš profesionalno. A možda ću na fakultet nekad u budućnosti. Završila sam strukovnu školu za kozmetičara, možda ću u perspektivi ići na neke edukacije, za svaki slučaj, ako nešto ne bude uspjelo s odbojkom. Ali zasad ne planiram ići na faks.

Iza tebe je nevjerojatna sezona s Dinamom. Osvojila si s curama titulu seniorskih prvakinja države, uvjerljivo ste u finalnoj seriji s  3-1 svladale Mladost.

Meni je ova sezona bila stvarno nevjerojatna. Ne mogu vjerovati da smo to uspjeli. Na  početku sezone nam se govorilo u Dinamu da mi to možemo i da samo vjerujemo u to. Bile smo fokusirane na taj cilj. I na koncu se dogodilo, iako je bilo par kikseva: u MEVZA srednjoeuropskoj ligi, pa u polufinalu hrvatskog kupa, jednu utakmicu u super ligi protiv Neba iz Zaprešića, što nas je tada trenutno koštalo prvog mjesta na tablici, nakon čega su se počele množiti sumnje. Ja sam bila 100 posto uvjerena da ćemo mi osvojiti titulu. I zbog igračica koje su došle, a i jako dugo smo zajedno kao ekipa. Stvorili smo koheziju i to je, po meni, odigralo ključnu ulogu. Bile smo pravi tim.

Premda smo u finalnoj seriji prvu utakmicu izgubile kao gošće od Mladosti, nakon čega sam, iskreno, pomislila da je gotovo. Malo sam izgubila vjeru. Nisam mogla vjerovati da su nas tako razbile. S druge strane, znam to iz prijašnjih sezona, njima je uvijek bio problem igrati u našoj dvorani na Peščenici. Izjednačili smo, a onda je uslijedila ključna treća utakmica na njihovom terenu. Gubile smo 2-0 u setovima, a u igru su ušle Lana Sesar i Laura Kesar. Pogotovo je Lana zaslužna za taj preokret.

Je li bilo vaših navijača?

Bude podjednako navijača obiju ekipa na oba terena, mada je njihovih navijača ipak nešto manje na Peščenici.

Koja su ti želje, ambicija u nastavku karijere?

U perspektivi mi je cilj da igram izvan Hrvatske. Vani je sve na višoj razini, a i materijalni uvjeti su bolji. Ne znam još, uvijek sam htjela ići igrati u Italiju ili u Tursku, čak i u Rusiju zbog Borisa Breščića. Amerika me uopće ne zanima. Ne sviđa mi se ta odbojka na koledžima koje se razlikuje od svjetske odbojke po brzini.

Šta više voliš više gledati, mušku ili žensku odbojku?

Uvijek mi je bolje gledati mušku odbojku jer je sve brže i moćnije. U muškoj odbojci je jako lako napraviti poen, dok je u ženskoj odbojci to puno teže.

Jesi li, otkad si počela igrati za Dinamo, počela navijati za nogometni klub Dinamo?

Otišla sam samo na jednu utakmicu, i to sad kad smo osvojili ligu, ne sjećam se protiv koga, Osijeka  ili Rijeke.

A jesu li nogometaši  dšli vas gledati ponekad?

Ne. Uvijek zezam tajnika Božića da napokon dovede te dečke… ali dođu nas košarkaši Dinama pogledati.

Znači Dinamovka si, hoćeš nećeš.

Sad mi je bratić Mateo Lisica došao u Dinamo. Njegova i moja mama su prve sestrične, očevi su im braća.

Kao klinka s 14 godina debitirala si kao seniorka u Superligi protiv Dubrovnika. Jesi li imala tada tremu?

Da, itekakvu. Bože dragi, tada sam napala mamu jer kako me mogla pustiti tako malu. Ajde da sam bar bila drugi libero, ali bila sam prvi, morala sam odmah igrati. Imala sam veliku tremu, ali tu sam utakmicu dobro odigrala, iako me baš bio strah.

Koga bi od trenera posebno izdvojila?

Breščića. (Njegova kćerka, bivša odbojkašica, udana je za Carlinog strica, op. a.). Meni je on najvažniji. Ja to ne mogu opisati, to je stvarno nešto drugačije. Bio je strog, iako je s godinama omekšao. Bio je u Rusiji. S Nikolajem Karpoljem, jednim od najvećih trenera u povijesti, bio je bliski suradnik i prijatelj.

Što si od njega najviše naučila?

S njim sam u prvom razredu srednje radila  privatne treninge u osnovnoj školi Veruda. Tada sam tad definirana kao libero. To su bile neke vježbe koje naizgled nisu imale smisla. Akrobacija. A to mi sad sve treba. Čak mi je rekao da bih trebala ići na ritmičku gimnastiku ili na ples.  Zbog akrobatike, u biti zbog bacanja. Najviše me je kod njega privuklo njegovo znanje. To je nevjerojatno. Kada imaš čovjeka ispred sebe koji toliko zna, želiš što više tog znanja. On je stručni autoritet.

Tatjana Tonković bila ti je trenerica u OK Veli Vrh.

Tanja svakako, ona mi je super. Ona me je s 14 godina stavila u seniorku utakmicu protiv Dubrovnika. Svaka joj čast, kako je meni mogla vjerovati. A  mi smo tu utakmicu dobili.

A čuj, odmah u vatru.

Da. Očito je tako procijenila. A bila je i  prisiljena, jer nije imala koga. Bila sam jedini libero. Tada je cura koja je igrala prvog libera , radila kao medicinska sestra na pedijatriji i tada je bila  dežurna ili nešto tako i nije mogla ići.

Bila si već u dvaput u širem popisu seniorske reprezentacije, već sa 16 godina, i sad ponovno nedavno. Kako se osjećaš pred seniorskom reprezentativnom karijerom?

Strah me, logično. Ali bit će ok. Ili jesi, ili nisi!

Koga najviše cijeniš od seniorki u Hrvatskoj?

Samantu Fabris... iako mi, iskreno, nitko nije baš uzor.

Kako je bilo sada raditi s reprezentativnom trenericom Svetlanom Cecom Ilić? Koliko si od nje naučila?

Puno. Drago mi da sam bila u reprezentaciji i da vidim kako ona radi. Bilo mi je baš kako je trebalo biti.

Svaki trener je psiholog. Kakva je je ona u tom kontekstu?

Mi možemo doslovno pričati tri sata. A to je podrška, i način poticanja. Za bilo koji naš problem kazala nam je da je možemo nazvati u dva sata ujutro, samo da joj donesemo  kavu, da se razbudi. Svatko se nakon tog razgovora osjeća bolje.

Šta radiš kad se ne baviš odbojkom?

Kad ne treniram doslovno ležim na kauču i samo serije gledam.