JUVENTUS NA PRAGRANDEU Ovdje je pulski Grion igrao protiv slavnog kluba iz Torina, a Bianconeri su u ekipi imali čak trojicu Puležana!

S Antonom Percanom, arhitektom i velikim zaljubljenikom u povijest, a posebno u pulski nogomet, nalazimo se na području Pragrandea, tik iza rasadnika. Percan je i autor već popularne knjige „Nogomet u Puli“, pa nam malo tko može bolje dočarati ono što nam je ovdje poprilično teško i zamisliti: da se upravo ovdje nekada nalazilo igralište na kojem je, u vrijeme Italije, igrao pulski klub Grion Pola, punim imenom Fascio Giovanni Grion.

Još je nevjerojatnije da je 16. travnja 1928. godine ovdje gostovao ni manje ni više nego veliki Juventus, i to s čak trojicom Puležana u svojim redovima. Za bianconere su u početnoj postavi igrali Antonio Vojak i Mario Bonivento, dok je u nastavku u igru ušao i Vojakov mlađi brat Oliviero. Ono što mi teško zamišljamo, slikovito nam predočava upravo Percan, koji svako malo vadi kakvu anegdotu kojom potkrjepljuje našu radoznalost. Širu sliku dala nam je i arhivska građa Sveučilišne knjižnice u Puli, gdje smo dobili pristup režimskom listu „L’Azione“, koji je s utakmice objavio opširnu reportažu.

Lekcija nogometa

Crni, gusti oblaci nadvili su se tog popodneva nad Pulom i prijetili odgodom najveće utakmice u njezinoj dotadašnjoj, a možda i cjelokupnoj nogometnoj povijesti. Radovi na preuređenju igrališta na današnjem području Pragrandea bili su dovršeni tijekom 1928. godine, i sve je bilo spremno za dolazak torinskog giganta.

U prethodnoj je sezoni profašistički Grion izborio ulazak u viši, treći rang talijanskog nogometa te se etablirao kao najistaknutiji pulski klub nakon gašenja radničke Edere dvije godine ranije. Pulska se publika zaželjela nogometa na visokoj razini, što je zahtijevalo i podizanje infrastrukturnih standarda. Gradski su se dužnosnici angažirali u potrazi za sponzorom, a pronašli su ga u imućnom Giuseppeu Pergolisu, koji je darovao materijal potreban za izgradnju tribina i svlačionica.

Neki su govorili da će Puležani u redovima Juventusa štedjeti svoje nekadašnje sugrađane, da su gosti doputovali bez ozlijeđenih Combija, Bigatta i Rosette, da im je utakmica tek dio popratnog programa. U Puli su, kako u zasebnom kutku piše „L’Azione“, najprije obilazili groblja i polagali vijence palim borcima, a zatim posjetili i pulskog podestà, fašističku inačicu gradonačelnika, koji ih je tijekom prijema poslužio vermutom. Dok su se nad Pulom nadvijali gusti crni oblaci, a igrači pred krcatom tribinom i brojnom publikom okupljenom uz rub terena zdušno pjevali fašistički poklič „Eia, eia, alalà“, sve je mirisalo na senzaciju.

Euforija je ponijela okupljene, koji kao da su zaboravili kakve je sve nogometne majstore Juventus imao u svojim redovima. Luigi Cevenini, poznat kao „divo“ Zizì, najbolji među petoricom talentirane braće Cevenini, izvodio je driblinge kakve pulska publika dotad još nije vidjela. Vezni red predvođen Antoniom Vojakom, Boraleom i Mortarottijem razmontirao je domaćine već u početnim minutama, toliko da je potonji u prvih pet minuta već zabio dva pogotka, a do kraja poluvremena i treći (pritom novinar piše da je kod drugog i trećeg pogotka bio u „zaleđu kakvog bi primijetili i slijepci!“).

U nastavku su domaći stisnuli i krenuli u juriš po pogodak, no s neba se prolomio težak pljusak koji je publiku potjerao u zaklon, a suca prisilio da na desetak minuta prekine utakmicu. Pulska inicijativa potom je neutralizirana u blatnjavim uvjetima, u kojima se najbolje snašao upravo Vojak, koji je svojim bivšim suigračima također zabio tri pogotka. Počasni pogodak za Grion postigao je Rudy Tomich, i utakmica je završila 1:6.

Antonio Vojak u dresu Napolija

Igralištu ni traga

Danas, čak 98 godina poslije, od igrališta, tribina i terena nema ni traga. S Percanom prelazimo mostić preko potočića i izlazimo na prostor na kojem rastu divlje šljive, jabuke, trstika, čičci i crni trn od kojih naš sugovornik, govori nam, radi rakiju. Pokazuje prema praznom komadu travnjaka i, uspoređujući današnji prostor s tadašnjim kartama, objašnjava da se ondje nalazila tribina. Šetnjom uskim puteljkom dolazimo i do nekadašnjeg središta igrališta.

Percan nam objašnjava da su najpogodniji prostori za igru krpenjačom – „bala de strassa“, kako je pulska mularija nazivala loptu – bile upravo livade na močvarnom području Velog polja, odnosno Pragrandea. To je područje bilo pogodno ne samo zbog ravnog terena nego i zbog potoka koji je njime prolazio, a u kojem se nakon utakmica mogla oprati prašina s nogu prije odlaska u školu ili povratka kući i suočavanja sa strogim roditeljskim pogledima.

Stoga ne čudi što se prvo nogometno igralište u Puli počelo uređivati upravo na dnu Pragrandea, na poljani Pra’ dei sete moreri, nazvanoj po obližnjoj livadi na kojoj su rasle murve, odnosno dudovi. Nogometno igralište na Pragrandeu otvoreno je 1914. godine, a prva se utakmica trebala odigrati upravo u danima kada je u Sarajevu izvršen atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj će se događaj pokazati okidačem za početak Prvog svjetskog rata, pa je otvorenje igrališta odgođeno.

Prva utakmica na novom stadionu, između pulskog Olimpia Football Cluba i riječkog Club Sportivo Libertasa, odigrana je 12. srpnja 1914. godine. Stadion je nazvan Gambal, prema lokalitetu Pra di Gambal, na zemljištu koje je pripadalo pulskoj obitelji Poiani. Nedaleko su imali i gostionicu, a iz te će obitelji poteknuti Nico Poiani, jedan od najboljih igrača F. G. Griona, kluba koji će nakon osnivanja 1918. godine upravo na ovom igralištu odigravati svoje utakmice.

Malo dalje, dodaje Percan, nalazi se dio Pragrandea koji se danas pretvara u parkiralište, a nekada je pripadao obitelji Smareglia, odnosno djedu slavnog skladatelja Antonija. I on je ondje imao gostionicu.

Današnji stadion Aldo Drosina izgrađen je poslije te je, tada pod imenom Campo del Littorio, otvoren 28. listopada 1931. godine uz nazočnost predsjednika F. G. Griona i pulskog podestà Luigia Bilucaglie. U njegovu je financiranju sudjelovao i velik broj građana. Uz nogometaše, u sportskom društvu Fascio Giovanni Grion djelovali su atletičari, gimnastičari, biciklisti, plivači, mačevaoci, dizači utega, odbojkaši i košarkaši. Bio je to, govori nam Percan, jedan od najmodernijih sportskih centara u Italiji, napominjući kako se u to vrijeme dodatno ulagalo u novopripojene talijanske krajeve.

Otkrivena rodna kuća braće Vojak

Poseban bi tekst zaslužio i trostruki strijelac za Juventus u pulskoj utakmici, Antonio Vojak. Karijeru je započeo upravo u pulskom Grionu pa je možda, premda o tome možemo samo nagađati, imao ulogu i u dogovaranju prijateljske utakmice.

Nakon Griona Vojak je prešao u Lazio, pa u Juventus, a zatim u Napoli, gdje je doživio najbolje trenutke karijere. Za nebeskoplave je u 190 utakmica postigao 103 pogotka, brojke kojih se ne bi posramili ni vrhunski moderni napadači. Najuspješnije su mu bile sezone 1930./1931., kada je postigao 21 pogodak, te 1932./1933., kada je zabio jedan više i postavio rekord po broju ligaških golova za Napoli u jednoj sezoni.

Rekord je trajao gotovo 80 godina, sve dok ga u sezoni 2010./2011. nije srušio legendarni El Matador, Urugvajac Edinson Cavani. Sveukupno je Vojak postigao 103 gola za Napoli te je danas njihov sedmi najbolji strijelac, iza Cavanija, Sallustra, Maradone, Hamšika, Insignea i rekordera Driesa Mertensa, koji je suparničku mrežu zatresao 148 puta.

Antonio Vojak bio je i prvi igrač Napolija koji je zaigrao i za nacionalnu selekciju, premda je dres Azzurra obukao tek u jednom susretu, protiv Švicarske, koji je italija dobila s 3:0.  Njegov brat Oliviero, koji je u pulskoj utakmici ušao tijekom drugog poluvremena, također je nastupao za Juventus, a poslije i za Napoli. Međutim, obolio je od tuberkuloze i preminuo sa samo 21 godinom.

Naš iskusni vodič poveo nas je i do njihove rodne kuće, čiju je točnu lokaciju Percan tek nedavno utvrdio. Nalazi se na Stoji, na području Baraka, preko puta Champagne bara. Ondje su rođena braća Vojak, čiji se otac u Pulu doselio iz Pomera i zaposlio u pulskom brodogradilištu.