POST FESTUM SVJETSKOG PRVENSTVA U KATRU: Egzotično blještavilo smotre krilo je mnogo sjena i mračnih zona

Prošlo je točno pet tjedana od finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Katru, kad se Argentina okrunila svjetskom titulom pobijedivši Francusku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca. Bilo je to prvenstvo kojeg ćemo svakako pamtiti po izvanrednom nastupu hrvatske reprezentacije koja je, pritom bilježeći drugi uzastopni plasman u polufinale SP-a, osvojila itekako vrijedno treće mjesto.

foto: Manuel Angelini

Ipak, sada kada su nacionalna euforija i mamurluci potaknuti sjajnim podvigom Modrića i njegovih suigrača ishlapili, valjalo bi se malo i zamisliti o brojim negativnim stranama lanjskog spektakla, počevši od činjenice da je Svjetsko nogometno prvenstvo (nakon Olimpijskih igara, medijski najpraćeniji sportski događaj), dodijeljen zemlji s očitim problemima kao što je Katar.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru neće se pamtiti samo po sveprisutnom i pomalo egzotičnom blještavilu, već i po očitim, a ponekad i uznemirujućim, zonama sjene ili potpunog mraka koje su zatamnile idilu slike zacrtanu od organizatora sa željom da je pokažu svijetu.

Svijetle strane

Treba, na početku, istaknuti da su neke specifičnosti, poput činjenice da je Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. bilo prvo koje se održalo u muslimanskoj zemlji, neupitno dobrodošle. To isto vrijedi i za izbor Međunarodne nogometne federacije (FIFA) da se nogometna smotra nije još jednom održala u Europi ili Srednjoj ili Južnoj Americi.

Naime prvih 14 svjetskih prvenstava, od 1930. i 1990. održavala su se isključivo u latinoameričkim ili europskim zemljama (Urugvaj, Italija dva puta, Francuska, Brazil, Švicarska, Švedska, Čile, Engleska, Meksiko dva puta, Zapadna Njemačka, Argentina) koje su na papiru, ali u to vrijeme i na terenu, bile nogometno puno jače od država iz ostalih kontinenata.

Iskorak je učinjen 1994. godine, dodjelom SP-a Sjedinjenim Američkim Državama premda u tom trenutku u toj zemlji još nije postojalo nacionalno nogometno prvenstvo. Tom je odlukom FIFA pokrenula praksu širenja i medijskog praćenja nogometa na globalnoj razini, što je potvrđeno na Svjetskom prvenstvu 2002. u Aziji (Japan i Južna Koreja), 2010. u Africi (Južna Afrika) te ove godine ponovno u Aziji u Kataru.

Poremećaj nogometnog kalendara

 Ako je do ove točke sve bilo pozitivno, prve se dvojbe naziru pred saznanjem da je organizacija prvenstva u zemlji s puno pijeska (što je prouzročilo ogroman trošak vode koja se ne-ekološki dobivala desalinizacijom mora) i vrućim ljetima, zahtijevala pomicanje datuma samog održavanja: ne više u ljeto (na sjevernoj hemisferi) kao što se uvijek događalo do sada, već u kasnu jesen, s finalnom utakmicom gotovo pred Božić, kompromitirajući na takav način kalendare raznih prvenstava diljem svijeta. Odabrani termin održavanja smotre onemogućio je prave pripreme reprezentacijama, dodatno izlažući igrače riziku od ozljeda.

Nogomet za svačiji džep?

U Katru se pojavilo i pitanje visokih cijena putovanja i boravka, posebno u hotelima. Nogomet je izvorno sport kojeg prati radnička klasa, a takvo se praćenje  pokazalo neizvedivim obzirom na previsoke troškove u toj zemlji. A sve to pored toga što je jedan od FIFA-inih slogana "nogomet pripada svima".

Do sada smo naveli samo blage razloge dvojbi oko dodjeljivanja organizacije svjetskog prvenstva Kataru. Najveći problem je činjenica da ta država nije sklona priznavanju ljudskih prava (uključivo i prava žena koje znamo kakav tamo status imaju) kao i prava radnika.

Tisuće radnika smrtno stradalo dok su gradili stadione

Najmanje 30.000 stranih radnika, često vrlo mladih, iz Indije, Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke radili su na izgradnji novih stadiona (kojih nije bilo i koji su doslovno nikli iz pustinje), hotela, cesta i iz temelja renoviranog grada Lusaia u kojem je odigrano finale.

Radnici su dolazili iz inozemstva dok je Katar poznat po snažnoj diskriminaciji stranaca. Da situacija bude još gora, u zemlji je na snazi praksa „kafale“, a to je običaj prema kojem vlada dopušta tvrtkama upravljanje dokumentima i boravišnim dozvolama stranih radnika. Drugim riječima, kompanije imaju punu moć nad tim radnicima koji žive pod stalnim strahom raznih oblika ucjene.

Nažalost, ni to još nije sve. Prema istraživanju The Guardiana najmanje 6500 ljudi angažiranih na radovima za svjetsko prvenstvo smrtno je stradalo na radnom mjestu,  no prema drugim izvorima poput Amnesty International brojke bi mogle biti i puno veće: prije samog početka Svjetskog prvenstva, navijači Bayerna na stadionu u Munchenu istaknuli su  transparent s vrlo oštrom optužbom: “15.000 mrtvih za 5760 minuta nogometa. Sramite se."

Stadion Lusail - foto Facebook Qatar Living

Homoseksualcima prijete zatvor, kamenovanje i konverzijska terapija

Na polju ljudskih prava, ne ostavlja ravnodušnim saznanje da je FIFA zanemarila činjenicu da je u Kataru homoseksualnost protuzakonita jer se smatra nemoralnom prema islamskom šerijatskom pravu. Paleta raznih apsurdnih sankcija uključuje novčane kazne, zatvor do sedam godina, pa čak i smrt kamenovanjem.

Katarske vlasti i dalje nastavljaju s uhićenjima pripadnika LGTB populacije, a ponekad tome slijedi prisilna „konverzijska terapija“. Oko toga u Kataru nema rasprave; samo nekoliko dana prije otvorenja, veleposlanik Svjetskog nogometnog prvenstva Khalid Salman, etiketirao je homoseksualnost kao "psihičko oštećenje".

Svoje je rekao i izvršni direktor „Qatar 2022“  Nasser al Khater te je zatražio od stranih posjetitelja da poštuju lokalnu kulturu čak i na simboličnoj razini: ispalo je, da pod prijetnjom sankcija neprincipijelne FIFA-e, kapetani reprezentacija Engleske, Walesa, Belgije, Danske, Njemačke, Nizozemske i Švicarske, koji su u znak solidarnosti s pravima LGBTQ+ osoba potlačenih u Kataru htjeli nositi traku duginih boja s natpisom One Love na zapešću, na kraju morali odustati čak i od ovog simboličkog prosvjeda.

Sumnje u korupciju ostat će zauvijek

Zatim, tu je i pitanje korupcije. Godine 2010. Katar je dobio pravo domaćinstva Svjetskog kupa nakon što je u glasovanju nadmašio kandidature Sjedinjenih Država, Južne Koreje, Japana i Australije. Katar je ubrzo nakon toga optužen da je dužnosnicima FIFA-e platio nekoliko milijuna dolara mita kako bi osigurao njihovu potporu, ali je oslobođen nakon dvogodišnje istrage. Ipak, tadašnji predsjednik FIFA-e Sepp Blatter, koji je i sam bio pobornik Katara, kasnije je rekao da je bila dodjela Kataru bila pogrešna.

No, sumnje u korupciju ostat će zauvijek. Katar kao država, a ne samo njen nogometni savez, zdušno je željela ovo Svjetsko prvenstvo kako bi se mjesec dana zemlja mogla predstaviti svijetu u velikom stilu. Pritom je je totalno usvojen trend sport washinga, strategije kojom razne vlade koriste sport kako bi odvratile fokus s manje blistavih aspekata života u vlastitoj zemlji. Kako se to radi prva je pokazala nacistička Njemačka s Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. koje je na revolucionaran način snimila redateljica Leni Riefenstahl.

Katar, čiji je glavni grad Doha do prije nekoliko desetljeća bio de facto ribarsko selo, na sport washingu nije štedio. Riječ je o velikim izdacima koje si zemlja može priuštiti. Proglašenjem, prije samo pedeset godina, neovisnosti od Velike Britanije, Katar je stekao pravo samostalnog upravljanja svojim resursima i danas je, nakon Rusije i Irana, treći svjetski proizvođač prirodnog plina, s gotovo 15% svih svjetskih rezervi ovog energenta.

Radi primjera, stečenim bogatstvom, Nasser Al-Khelaïfi pretvorio je francuski klub Paris Saint Germain u jednu od europskih nogometnih sila, a Qatar Airways je ulio milijune eura u europski nogomet sponzoriranjem Barcelone, Bayerna i drugih ekipa zvučnog imena. Zato je finale između Argentine i Francuske, odnosno sraz između Messija i Mbappea, oba igrača PSG-a, bilo nekako priželjkivan i "telefoniran".

Nasser Al-Khelaïfi- foto Facebook Nasser Al-Khelaïfi

 Od Argentine 1978. FIFA nije naučila ništa

Davno, 1904. godine samo je šest zemalja (Danska, Francuska, Nizozemska, Španjolska, Švedska i Švicarska kojima se Engleska pridružila godinu dana kasnije), osnovalo Međunarodnu nogometnu federaciju. Od tog trenutka FIFA je rasla do toga da danas broji više članica od samih Ujedinjenih naroda. No, rasla je unatoč tome što je to organizacija koja je uvijek držala do cinične pragmatike, čak i po cijenu neugodnih dvojbenih pa i pogrešnih odluka.

Prije Katara, brojne kontroverze izazvalo je i Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini, zemlji u kojoj je tada vladala okrutna vojna diktatura. Bio je to jedan od najkrvavijih režima u povijesti Južne Amerike. Državni udar general-pukovnika Jorge Rafael Videle svrgnuo je Isabel Perón i uspostavio vojnu diktaturu koja je proizvela oko 30000 desaparecidosa, nestalih pripadnika opozicije ali i običnih građana koju su bačeni u rijeke, ili posvud, čak i iz zrakoplova. Jedini jasni glasovi protiv diktature na argentinskom teritoriju bili su oni majki s trga Plaza de Mayo u glavnom gradu Buenos Airesu koje su svakog četvrtka u tišini prosvjedovale  noseći fotografije nestalih.

Diktatura Videle (koji je također poznat kao "Hitler s Pampasa") trajala je od 1976. do 1981., pet krvavih godina koje su imale i neukusni trenutak slave: osvajanje Svjetskog kupa. Ipak, pobjeda Argentine nije bila baš čista.

Naslov prvaka koštao je 35.000 tona pšenice i nešto kredita u dolarima

Osvrnimo se ukratko na najvažnije činjenice. Za plasman u finale Argentinci su morali svladati Peru s 4 gola razlike. Prije početka utakmice diktator Vivela i moćni američki državni tajnik Henry Kissinger spustili su se u peruansku svlačionicu poželjeti igračima buena suerte (sreću) podsjetivši ih da su odnosi između Perua i Argentine vrlo dobri. Argentina je pobijedila 6-0, a u Peru je, kako piše Simon Kuper u svojoj knjizi  „Nogomet i moć“, ubrzo stiglo 35.000 tona pšenice, a vjerojatno i oružja, dok je argentinska središnja banka Peruu odmrznula pedeset milijuna dolara kredita.

Na doping testu se pokazalo da je jedan od igrača svjetskog prvaka ...trudan

Ali to nije sve, Argentina se i dodatno osigurala. Kuperove riječi dovoljno govore: “izgleda da su po nalogu hunte argentinskim igračima ubrizgavali drogu. Jedan izvor tvrdi da su Mario Kempes i Alberto Tarantini još uvijek bili toliko "out" nakon utakmice s Peruom da su morali trčati još sat vremena prije nego što su se opet spustili na zemlju, te da je oružar Ocampo, dječak koji se brinuo za vodu, dao većinu uzoraka urina za nakon utakmice (doping kontrola), iako je sigurno moralo biti i drugih dobavljača, s obzirom da je nakon finala uzorak otkrio da je jedan igrač... trudan“.

foto: Facebbok Ciudad Magazin

Principjelno držanje Carlosa Caszelyja i indolentnost FIFE

FIFA je sigurno trebala više naučiti na primjeru čileanskog nogometaša Carlosa Caszelyja koji je, kad je u pitanju diktatura u Čileu, otvoreno stao na stranu Allendea. Iako je bio prvoklasni igrač, zvan El rey del metro cuadrado, nije štitio vlastitu karijeru već se uvijek odbijao rukovati s Pinochetom.  Zbog svojih uvjerenja Caszely je morao emigrirati u Španjolsku, a njegovu su majku oteli i mučili. Caszely je kasnije bio protagonist kampanje za referendum kojim je 1988. okončana diktatura.

Screenshot

Istina, to su bila druga vremena (u nekim zapadnim zemljama zapravo još nisu bila priznata prava na razvod, pobačaj i slobodno izražavanje svoje seksualne orijentacije), ali na ovaj izgovor (kojeg bi Dante opisao kao ignavia, odnosno indolentnost koju kažnjava u predpaklu) FIFA više nema pravo računati. U svijetu još uvijek ima puno ljudi koji vjeruju da nogomet, upravo ako ga tumačimo kao društvenu činjenicu koju je definirao Durheim, ne treba svesti na puko pitanje zarade.