RAZGOVOR S PONAJBOLJIM KOŠARKAŠEM STOJE Aleksa Matić: "Sigurno ostajemo u Prvoj ligi, Puljani su pravi Europljani i ne volim NBA"

Košarkaši Stoje večeras s početkom u 19.30 sati na svom parketu dočekuju jaku momčad Ribole Kaštela, koje s klupe predvodi Damir Rančić, nekad proslavljeni košarkaš Splita, Cibone i Zadra, a na terenu iskusni Ante Delaš, nekadašnji hrvatski reprezentativac te Mateo Kedžo, prošlogodišnji član ekipe KK Splita. Ribola dijeli treću poziciju na ljestvici zajedno sa ekipom Kvarner 2010 iz Rijeke, dok košarkaši Stoje i dalje drže deseto mjesto, a pobjedom bi osvojili bodove u borbi za očuvanje prvoligaškog statusa.

Svega nekoliko sati uoči početka susreta, razgovaramo sa sjajnim bekom, ponajboljim igračem Stoje 23-godišnjim Aleksom Matićem, koji je u prošlom kolu odigrao ključnu ulogu u važnoj pobjedi Stoje na gostovanju u Zagrebu protiv Hermes Analitice.

Premda je u klubu tek mjesec i pol dana, već je i njegova prva prezentacija u žuto plavom dresu pokazala da je riječ o kvalitetnom igraču, čija je odlučnost pa i pribranost, posebno u završnicama, pravi dobitak za KK Stoju.

Aleksa Matić bivši je mladi reprezentativac Srbije u kategoriji U-20. Rođen je 1999. godine, igra na poziciji beka, a nastupao je 2019. godine na EP U-20 za reprezentaciju Srbije u Tel Avivu, a tu je i osvajanje Europskog prvenstva u Bratislavi.

Po završetku svoje juniorske karijere, prešao je u BKK Radnički na Crvenom Krstu gdje je proveo jednu sezonu. Nakon toga želio je proširiti svoje košarkaško znanje u Americi, gdje je upisao studij te proveo četiri godine na University of North Alabama igrajući D1 (1. Division).

Imate dosta iskustva na višim natjecateljskim razinama?

Da, još od kadetske razine, kad smo bili prvaci Srbije. Igrao sam europsku juniorsku ligu, a imam dosta iskustva i iz Amerike.

Kakva je vani konkurencija među bekovima?

Velika. Meni je prirodna pozicija ‘dvojka’.

Igrali ste i plejmejkera?

Mogu da popunim i ‘keca’. Nije to problem. Generalno se puno bolje osjećam na ‘dvojci’. Nisam igrač koji će uzeti loptu i iz driblinga iskreirati.

Koliko ste visoki?

195 centimetara …u patikama :-)

Kad sam jednom prilikom snimao predkadete svi su mi u izjavama dodavali par centimetara više. Kako ste se vi nosili s visinom u odrastanju. U košarci je to bitno, a klincu zna to biti i traumatično.

Čak i u Americi ima dosta tamnoputih igrača koji kažu: "Ja sam 'six nine' illi 'six ten' (oko 210 cm), a na kraju mu izmjere 'six six'.

Jedan bivši košarkaš u Puli trajno je hodao na prstima i kad bi ga pitali koliko je visok, on bi odsječno odgovarao: “Dva!”. Iako je, čini mi se, bio mrvu niži.

Pa zaokružio čovjek, što sad.

U vašem stasavanju najvažnije je bilo iskustvo igranja za beogradsku Megu, ekipu u kojoj je igrao i Nikola Jokić.

Tako je, kao i Micić, Dangubić. Također i Goga Bitadze koji je sada u NBA-u nakon Indiane potpisao za Orlando. Svakako mi je igranje u Megi bilo ogromno iskustvo.

A prije toga?

Počeo sam igrati košarku u KK Vizuri. To je jedan mali lokalni klub iz mog rodnog Zemuna. U taj me klub dovela teta kad sam imao šest, sedam godina. Tu sam napravio svoje prve košarkaške korake. S 14 godina sam prešao u Megu, gdje sam proveo četiri godine. Mega se generalno fokusira na razvoj mlađih igrača, to im je oduvijek bio primarni cilj. Tu smo osvojili sve, kadetsko prvenstvo Srbije, igrali smo sve Final Four-ove s juniorima, kadetima, a najbitnija stvar za mene bila je ta što sam ja već s 15 godina igrao s juniorima. Igrao sam sa starijima i to mi je definitivno pomoglo da se razvijem, da se bijem sa starijim, što je važno kod mlađih igrača.

Kad vas se gleda u ‘Stoji’, uočava se da nemate straha predvoditi ekipu kada se lomi rezultat. Je li to stvar iskustva ili je to karakterna osobina?

Pa dobro, nužno je i malo iskustva i malo odvažnosti. Ne možeš biti samo hrabar jer ćeš ispasti glup u situacijama koje ipak traže iskustva za pojedine poteze, pa i po cijenu pogreške.

Pri dolasku u KK Stoja

Tko vam je ovdje u Puli glavna podrška?

Definitivno trener Marko Kovačević. On vjeruje u mene. Dakako, tu je ekipa koja vjeruje u mene, i ja u njih. Odlični su momci. Svi treniramo jače, svi smo požrtvovni. Stvarno je lijepa atmosfera i to mi se baš sviđa.

Počeli smo pobjeđivati.

To je definitivno najvažnije. Pobjede smanjuju taj stres.

Hoćemo li ostati u Ligi?

Hoćemo sigurno! Za to se ne brinite. Nema druge opcije.

Hoćemo li večeras doma dobiti Ribola Kaštela?

Mislim da hoćemo. Četvrti su na ljestvici, odmah ispod Zagreba. Pogotovo ih možemo dobiti ako ponovimo razinu kvalitete s prošle utakmice protiv Hermesa ili protiv Osijeka, iako nismo imali sreće, odnosno nismo zaslužili tu sreću jer smo imali te neke dječje bolesti.

Koje?

Tipa odustajanje, pa ne poslušamo trenera za neki taktički dio.

Koliko u igri čujete trenera kad ‘poludi’?

Generalno ja usred igre ne čujem ni publiku ni trenera, kao da mi prođe kroz jedno i izađe na drugo uho.

Matić na slobodnim bacanjima

Kako vam je bilo u Americi? Koliko na poziciji beka dominiraju tamnoputi igrači?

Dosta. U Americi je generalno individualiziran sistem. U Europi se igra više za suigrača. U SAD-u je sve jako sistematizirano, pa tako imaš i strojeve koji ti izbacuju lopte za šut; možeš kad hoćeš doći sam u dvoranu i šutirati koliko te je volja.

Sjećam se se kad su Dražen Petrović i Velimir Perasović, tada na služenju vojnog roka u Puli,  trenirali u Pattinaggiu, mi bismo im dodavali lopte.

U Americi koriste Noa Analytics sistem. Prilikom šuta kamera iznad terena snima gdje lopta udara u obruč, izmjeri kut lopte, bilježi mjesto ulaska u koš. Kad dobiješ taj feedback, korigiraš šut. Taj sistem kaže da najbolji šut treba imati luk od 45 stupnjeva, nulu u 'x' osi i 11 inča dubinu.

Koliko ste na počecima karijere možda imali problema sa šutom, odnosno s pogrešnom pozicijom ruku?

Šut se uči cijeli život. Uvijek se dotjeruju sitnice.

Sjećam se problema Shaquille O'Neala sa slobodnim bacanjima.

Da, šut se trenira, treba ući u salu, osjetiti loptu u šaci, kako se tijelo osjeća u šutu; ako se osjećaš napetim, moraš se fokusirati i otkloniti napetost.

Kao i svakom sportu, ključan je psihološki faktor. Niti jedan uređaj ne rješava barijere, nervozu, utjecaj publike, utjecaj trenutno boljeg protivnika, greške.

To je pitanje samopouzdanja. Na kraju dana, sve se svede na to koliko si trenirao, koliko bio u sali, koliko si prošao šut, rutinu. Dok ti ne uđe u podsvijest. To je suština individualne kvalitete.

Koji su vam košarkaški uzori?

Definitivno Miloš Teodosić i Klay Thompson.

I nisu slični.

Nisu. Klay Thompson jer je dobar šuter, a jednostavno igra. U Americi su me čak znali uspoređivati  s njim. Sviđa mi se način na koji igra, dok je Teodosić  sa svim onim pasovima i pregledom igre mađioničar košarke.

Michael Jordan nije još prevaziđen.

Niti će ikad biti prevaziđen. On je promijenio košarku.

Imaju li europski igrači problema s adaptacijom u SAD-u?

Imaju jer im treneri ne daju toliko prostora. Prvo zato što se neće moći odmah uklopiti u taj individualizirani sistem, a posebno to vrijedi za igrače s Balkana koji se tu kod nas uče timskom radu.

Luka Dončić je, iako NBA-ova zvijezda, fan europske košarke. Kako vi stojite s time? Mnogi Puljani, a Pula je tradicionalno košarkaški grad, ne prate NBA. 

Ni ja ne volim NBA.

Zašto?

Jer je izgubio suštinu košarke, ne vidiš akcije, kako se pomjeraju igrači. U NBA-u je izgubljen taj košarkaški 'šah'. Tamo ni u obrani ne možeš biti tri sekunde u reketu. Gleda se samo 'ja', ja', 'ja'.

Nedostaje normalnog ljudskog kontakta, pa i normalnog konflikta. Padne igrač, a protivnik ga ni ne pogleda, kao da su robotizirani. Gdje su dobri stari Charles Barkley i Dennis Rodman.

Istina, iako se u Americi uče da pomogneš igraču kad padne. Ali kažem, NBA, ali i cijeli američki sistem svodi se na "ja pa ja". To s druge strane nije toliko loše jer imaš neograničen broj mogućnosti, veliko je tržište.