Robert Božac: "Ljudi su u današnje vrijeme vrlo aktivni, ali na pogrešan način"

Jesmo li taoci strelovitog tehnološkog vremena koje nam nameće sve brže obavljanje poslova, ili pak bježanjem u prirodu pod izgovorom relaksacije, samo nastavljamo turbulentnu radnu svakodnevicu kroz koju prolazi većina današnjih ljudi? O našim svakodnevnim navikama, aktivnostima i važnosti cjeloživotnog vježbanja, razgovarali smo s Robertom Bošcem, kineziologom i trenerom joge, aikida i kung fua.

Kroz razgovor nas je upoznao s tajnom podučavanja istočnjačkih vještina, od kojih je joga danas najpopularnija. Kako sam za nju kaže, ona je "bila, ona je i ona će biti jedina istinska antistres tehnika koja i dalje fantastično funkcionira".

Svaki učitelj vještina svoj život u potpunosti prilagodi svom zanimanju. Je li i kod vas tako?

Ako želite da je vaš pokret autentičan, na neki način morate podučavati točno ono što živite. Mnogima je interesantna činjenica da su naši životi uvijek nešto drugačiji od života drugih ljudi.

U kojem smislu drugačiji?

To što podučavate ono što živite u segmentu pokreta, meditativnih ili borilačkih tehnika je na neki način povezano s razumijevanjem svrhe i primjene istoga u svakodnevnom životu. Mi ove discipline nemamo u našoj svakodnevici, već su one uvezene iz grandioznih kultura Indije, Kine i Japana. Svaki čovjek kroz njih prvenstveno treba vidjeti što će sa sobom i svojim životom. Kada pomalo krene uviđati, vježbanje mu ima smisla. Onda ono postane dio svakodnevice i tada se prenosi drugima.

Žele li se ljudi koji dolaze kod vas istezati, vježbati i dovesti svoje tijelo u red ili je u pitanju želja za relaksacijom i odmorom psihe? Vidite li promjene na njima?

Promjene su ogromne. Primjerice, sustav joge koju podučavam „yoga in daily life“ (joga u svakodnevnom životu) nekih je četrdeset godina u Hrvatskoj i desetljećima se vježba takva kakva je, po stupnjevima, od prvog do osmog. Tako možete primijetiti na ljudima koji dolaze na prvi stupanj - zbog problema s kralježnicom ili unutarnjim nemirom, nesanicom, problemima s tlakom - kako imaju za cilj odrađivanje nekakve vrste fizioterapije. No, svatko onaj tko nastavi s kontinuiranim vježbanjem, postepeno produbi koncentraciju i pažnju, čime zapravo shvati da u njihovom vježbanju ima nešto više od samog istezanja i da mogu sa sobom biti zadovoljni na jedan drugi način, nevezano za to što inače rade u životu i gdje žive. Svi oni tako stječu svoju unutarnju snagu koja je nepoljuljana.

Što ljude najviše zanima? Aikido, kung fu ili joga?

Joga. Ona je sigurno najžilavija i najotpornija stvar na planeti. Ona je bila, ona je i ona će biti jedina istinska antistres tehnika koja i dalje fantastično funkcionira. Zainteresiranost za borilačke vještine dosta ovisi o trendovima pa je tako interes za aikido i kung fu jako slab. Danas su puno popularnije MMA borbe, dok su aikido i kung fu više bazirani na tehnikama harmonije i samoobrane. No, trendovi se mijenjaju pa možda za nekih desetak godina oni ponovno dođu u modu.

Možete li nam, kao profesor kineziologije, reći je li istina da profesionalni sportovi kod sportaša često znaju uzrokovati neku vrstu invaliditeta?

Reći ću vam nešto. Na kineziološkom je fakultetu Sportsku medicinu držao ugledni profesor Stjepan Haimer, jedan od doajena svjetske sportske medicine. Jednom sam imao priliku razgovarati s njim i s još jednim profesorom - Draganom Milanovićem, koji je bio, po meni, autoritet na području teorije treninga. On je, prilikom razgovora s nama, tražeći nove segmente za svoja istraživanja, otvoreno uputio Haimeru pitanje: „Dobro, možete li nam naći jedan benefit profesionalnog sportskog treninga na zdravlje čovjeka? Jedan koji bismo mogli izvući i provući istraživanje". Na to mu je, tad već umirovljen profesor, rekao da nema nijedan.

Ako pogledamo brojne naše uspješne profesionalne sportaše, primjerice Janicu Kostelić, ona je prošla nebrojene operacije koljena.

Ona je odličan primjer. Sportski je trening forsiran i postoji izvjestan broj ljudi koji ima takav genetski materijal da se mogu oduprijeti pritisku i iz svega izaći neozlijeđeni. Ipak, veliki dio njih to ne može.

Kažete da se na kraju sve svodi na statistiku.

Pa da. Pobjeda, pobjeda, pobjeda, poraz, pobjeda, pobjeda, poraz, poraz, pobjeda, poraz, poraz, pobjeda, kraj. Tako vam je to.

Istočnjačke vještine su malo drugačije. Rivalstvo ne da nije naglašeno, nego ga uopće ni nema. Je li tako?

Da. Istočnjačke borilačke vještine su, kada govorimo o tradicionalnom pristupu, cjeloviti sustavi zdravlja namijenjeni cjeloživotnom vježbaju kako bi svatko tko ih prakticira i u starosti ostao vitalan i zdrav. Važno je imati aktivnost koju iz dana u dan prakticiramo. Marcijalne umjetnosti, ako se treniraju kontinuirano, postaju dio čovjekovog života. Naravno, pritom se ne treba uspoređivati s drugima, već sam sebi postati dovoljan. Ipak, velik broj istočnjačkih vještina prilagođava se zapadu.

Spomenuli ste aktivnosti. Jesmo li današnjim tempom života dovoljno aktivni ili su nas zagušili televizija i mobiteli?

Ma ja mislim da smo svi mi previše aktivni, ali na pogrešan način. Nije stvar neaktivnosti, nego kakva je ona i u kojem ritmu. Mislim da bi trebalo spustiti frekvenciju koja nas u današnje vrijeme dosta "nabrijava". Ako to ne možemo, onda bismo barem trebali pokušati sanirati njenu štetu aktivnostima koje vraćaju prirodni ritam i rastvaraju sveprožimajući stres.

Dakle, više se treba posvetiti sebi i prirodi?

Rekao bih da treba živjeti tako kako vrijeme nosi, raditi ono što zahtjeva život kakav je. Ponekad mi se čini da i to ekscesivno bježanje po prirodi nije ništa drugo nego naličje istog takvog mentalnog sklopa u kojem je sve ubrzano, kako u radnoj svakodnevici, tako i u slobodnom vremenu. Ne mislim da je rješenje odlazak u prirodu. Svatko treba naći svoj balans, što god to bilo.

Bavite se i pisanjem.

Oduvijek sam osjećao poriv za pisanjem. Zadnjih se petnaestak godina ono, kako mi je kazala jedna iznimna osoba u mom životu, pretvorilo u artikulaciju gdje svi moji baloni poput kung fua, aikida, joge i duhovnosti čine more različitih osjećaja koje moram, tako raznovrsne i različite, skupiti u jedan snop, a jedini snop koji ja imam je pisanje. Ako sve te "svoje balone" ne bih mogao pohvatati, izgubio bih se u beskraju, dok pisanjem oni dobiju svoju boju i ja ih uspijevam držati. Jedino što ja znam je pisati o tome kako skupiti "svoje balone" i držati ih na okupu.

Objavili ste dvije knjige.

Tako je. Napisao sam knjigu Japanske falde i U zviždaljkinu krilu, a ovih petstotinjak pjesama i članaka koje sam napisao u zadnje tri godine, ne znam kada ću raščešljati.

Imate li u planu i njih objavljivati?

Imam, ali ne znam kada. Prve dvije knjige nikad ne bi nastale da nije bilo profesorice s Filozofskog fakulteta Danijele Doblanović, koja je primijetila moj kontinuirani rad u pisanju pa je uzela hrpe mojih papira i sve ih složila. Da nje nije bilo, ne bi bilo ni knjiga. Vjerujem da će i ova nakupljena građa jednog dana pronaći put do objavljivanja.