Dermatologinja iz Tadžikistana: "Do kraja života bit ćemo ovdje. Pula je zlatni prsten s dijamantom!"

Hodajući prema pulskoj četvrti Kaštanjer i zgradi u kojoj je nekad bila ljekarna, ubrzano se upoznajemo s malo nam poznatom poviješću Tadžikistana, rodne zemlje naše sugovornice, iz koje pršti dobra energija i zarazna vedrina. Ne manje dojmljivo je i to što odlično govori hrvatski jezik, a zbog naglaska može se steći krivi dojam da je Ruskinja, mada joj je otac Tadžik, a majka Turkmenka.

Godi nam koliko hvali, voli Pulu i njene otvorene, gostoljubive ljude, nasuprot naših možda prečestih kritika.

Vođena dječjim snom o životu na moru, specijalistica dermatologije dr. Irina Saidiusupova, priznata u stručnim krugovima u Rusiji gdje je radila 20 godina, igrom sudbine, umjesto prvotnog plana života na španjolskoj obali, u tri dana u veljači 2018. godine zaljubila se fatalno u Pulu i njene ljude.

Tu je već gotovo šest godina, zajedno sa suprugom, dok joj dvije kćerke, jedna također liječnica, a druga financijska stručnjakinja, žive sa svojim obiteljima u Njemačkoj odnosno Turskoj.

Do smrti će, kaže, raditi u medicini jer u tome uživa, u svojoj novoj domovini Hrvatskoj....u Puli.

A ima joj što dati sa 35 godina iskustva u liječenju kožnih bolesti, ali i uz 26 godina iskustva u estetskoj medicini. Pokazuje nam laser četvrte generacije, trenutno najsuvremeniji za koji ima dozvolu Ministarstva zdravstva, dok mi gledamo kako nam digitalni dermatoskop povećava 200 puta sliku na malom dijelu kože.

Prije nego što ćemo u njenoj privatnoj ordinaciji započeti razgovor, čitamo kanadskog profesora Richarda Foltza, autora knjige "Povijest Tadžikistanaca" koji navodi da su od 10. do početka 20. stoljeća Tadžikistanci bili glavni predstavnici i čuvari visoke islamske kulture u Centralnoj Aziji.

- Bili su dominantne ličnosti u medresama, sufijskim redovima i državnoj birokraciji. Zbog toga su ih boljševici, koji su preuzeli kontrolu nad Centralnom Azijom nakon Ruske revolucije, vidjeli kao utjelovljenje tradicionalnog društva koje žele izbrisati i zamijeniti novim sovjetskim modelom. Boljševici su izmislili uzbečki nacionalni identitet, Uzbek je ranije bilo plemensko ime, a ne nacionalnost, koji su smatrali labavijim i stoga podložnijim izmjenama. Samarkand i Buhara, koji su bili veliki centri tadžikistanske kulture, dati su Republici Uzbekistan. Tadžikistanci su preseljeni u većinom planinsku regiju gdje nije bilo urbanih centara, kaže profesor.

Jako je malo nacija doživjelo takve dramatične promjene. U ovoj knjizi navodi kako su nekada bili kulturna elita i kako je njihova prijestolnica Buhara bila kulturni rival Bagdadu kao centru islamskog naučavanja i kulture. Kao primjere navodi filozofa i fizičara Ibn Sinu, sakupljača hadisa Buharija, sufijskog pjesnika Rumija, navodi se u tom tekstu Aljazzere Balkans.

Tadžikistan je bio na Putu svile, mreži karavanskih puteva kojom se od približno 2.. st. pr. Kr. do 16. stoljeća odvijala euroazijska trgovačka razmjena između Kine i Europe, povezujući  sjevernu Kinu sa središnjom Azijom te odatle, preko Perzije, s istočnim Sredozemljem.

Tadžici su perzijski narod u moru turkijskih naroda Središnje Azije, a izdvajaju se i po tome što su, za razliku od svojih brojnijih perzijskih rođaka koji su šiiti, oni dominantno suniti.

S dvije tada maloljetne curice godinu dana nakon krvavog građanskog rata (1992.-1997) koji je odnio 150 tisuća žrtava i doveo do drastičnog ekonomskog pada, dr. irina napustila je rodni Dušanbe, glavni grad pretežito planinskog Tadžikistana, zemlje s oko sedam i pol milijuna stanovnika na triput većoj površini od Hrvatske - i preselila u Rusiju.

Otišla sam jer sam kao žena htjela imati veća prava, ja sam svjetski čovjek

Naime, iz rata je Tadžikistan,  bivša sovjetska republika, izašla s jakim islamističkim utjecajem, gdje nije sve bilo dopušteno ženama, a Irina se s dvije curice pitala kako dalje.

- Ja sam svjetski čovjek  i kao žena sam htjela imati veća prava, a brinula sam i za svoje kćerke, kaže nam.

Za rodnu zemlju veže je djetinjstvo, ali i studentski dani jer tamo je završila i medicinski fakultet koji u toj zemlji traje sedam godina. Na toj životnoj prekretnici mogli su ili u Kanadu ili u Rusiju, koja je bila jednostavniji izbor jer ju je posao odmah čekao, školu i fakultet završila je na ruskom jeziku, a diploma joj je bila priznata u Rusiji. Prvo je živjela u Kalinjingradu, ali je kroz karijeru radila u Moskvi i Sankt Petersburgu.

Njen san je oduvijek bio živjeti na moru.

- Kako sam puno radila i bila dosta poznata kao specijalist dermatolog u Rusiji, i u znanstvenim krugovima, drugi su mi govorili "ma gdje ćete, ovdje imate sve, samo trebate uživati". A ja sam oduvijek maštala o moru, veli.

Odluka je sazrijevala, nije donesena u trenu.  Kad joj je mlađa kći završila fakultet u Njemačkoj, već je razmišljala gdje bi mogla živjeti u mirovini, jer u Rusiji dosta rano ide u penziju, s 58 godina.

- Prvo sam htjeli otići u Španjolsku, u neki grad na moru, jer smo tamo i mali rodbinu i puno prijatelja liječnika, ali slučajno je jedna moja poznanica iz Rusije, koja je živjela na relaciji Pula- Rusija, rekla da dođem u Pulu, da su ovdje divni ljudi, da je ovdje najčišće more u svijetu. Njoj je muž, inače, bio biznismen i putovali su po cijeloj Europi i oni su željeli izabrati mjesto za život. I izabrali su Pulu, žive ovdje već 16 godina, priča nam Irina.

Fatalna tri dana veljače

Poslušala je savjet prijateljice i sama došla na svega tri dana u veljači 2018 godine.

- Zbog posla sam za to putovanje mogla izdvojiti  samo tri dana. Iskreno, ja sam vam non-stop sam radila. Nisam radila samo u dva navrata, kad sam rađala svoje dvije kćerke (smijeh), kaže, dodajući da je u Rusiji imala i novce i reputaciju, ali da je zov mora bio jači.

"Došla sam u veljači u Pulu , tri dana šetala po obali, sama, bez muža i djece. Kad ono kišni oblaci, puše bura, sivo nebo, nema ničeg. Ali te nijanse zelene bolje!. Jer znate, i mi u Tadžikistanu imamo dosta blagu zimu".

Ne i u planinama koje, podsjećamo je,  prekrivaju 93 posto teritorija zemlje (planinski masiv Pamir na perzisjkom znači "Krov svijeta"), uz polovicu melje na visini iznad 3000 metara, uz tri najviša vrha od 7495, 7134 i 7105 metara.

- Naravno, tamo je hladno i snijeg. Tadžikistan je pretežno planinska zemlja, voljela sam tamo planirati. Ali rođena sam u nizini gdje su slične temperature kao i ovdje. Do 30 Celzijevih stupnjeva ljeti i oko nule zimi, uzvraća.

- Nakon tri dana u Puli, vratila sam se kući i rekla svojima: "To je to. Ja više ništa neću tražiti, neću gubiti svoje cijenjeno vrijeme. I na početku 2019. došla sam ovdje samo uživati! Ali nakon dva mjeseca shvatila sam da bez medicine ne mogu. I kćerka mi je rekla. "Ti ćeš umrijeti bez medicine". I stvarno, otišla sam brzo u liječničku komoru, predala papire još 2018. kada sam komunicirala na engleskom jeziku i apsolutno nisam znala ni riječ hrvatskog. Morala sam imati certifikat, najmanje B2 , pa sam krenula sam u ožujku 2019. godine na tečaj hrvatskog jezika. Već u listopadu iste godine položila sam državni ispit na hrvatskom jeziku, nastavlja.

Na pitanje koliko joj je pomogao ruski jezik u svladavanju hrvatskog, odgovara:"Tu se malo griješi. Morfološki, to je drugi jezik. Nećete vjerovati, ali sada ja mislim na hrvatskom, pa čak i sanjam na hrvatskom jeziku. Ponekad mi i suprug kaže da u snu brbljam nešto na hrvatskom jeziku" (smijeh).

Stručni ispit položila je koncem 2021. godine, kao dermatovenerolog. Prije toga jr radila u pulskoj bolnici i u Mediko. U Rusiji je stekla specijalizaciju i iz onkologije, dermatoonkologije i kirurgije. No sve to u sklopu njoj omiljene grane medicine - dermatologije.

Zašto taj izbor, zašto koža?

- Koža je najpovezaniji organ sa svim drugim unutarnjim organima. Nije samo najveći organ, već i najpovezaniji. A znate, sve što se događa unutra, mi najčešće vidimo vani. Najčešće na neki problem prvo reagira koža. To mi je i ljubav. Cijeli sam život posvetila dermatologiji. Uvijek kažem svojim pacijentima: "Da, ja volim uspjeh, ali uspjeh će biti na vašoj koži" (smijeh).

Prehrana je, veli, jako važna za zdravu kožu, ali nije na prvom mjestu; najvažnija je fizička aktivnost. "Može se i šetati, ne mora se ići u teretanu. Time se povećava krvotok, povećava se koncentracija kisika u krvi odnosno regeneracija".

"Svi se boje melanoma, ali  ja uvijek kažem svojim pacijentima da je najvažnije rano otkrivanje zloćudnih novotvorina. I zato sad postoje ovi dani za rano otkrivanje melanoma. Što se ranije otkriju, i čim brže uklone, tim je veća garancija da će pacijent biti zdrav. Znači, mi ne možemo sve.  Nažalost, dolaze često prekasno, i to muškarci. Žene brže reagiraju. l inače mi brže reagiramo na svašta. Imamo više pažnje prema sebi i svom zdravlju, što je možda fiziološki uvjetovano. Kome je potrebna bolesna mama, bolesna supruga? Muškarci reagiraju tek kada zagusti", kaže dr. Saidiusupova.

Na pitanje koliko se razlikuju hrvatske spram ruskih odnosno tadžikistanskih pojavnosti kožnih bolesti , kaže da ovdje nažalost zbog klime odnosno zbog sunca  ima više problema s tumorima na koži, i to na otvorenim dijelovima tijela, na licu, vratu, kod ćelavih muškaraca na tjemenu, na rukama.

Povećanje 200 puta

Vraćamo se snu o moru.

- To je dječja mašta. Znate kad sam se prvi put susrela s morem? U 37. godini života, na Crnom moru.

'Samo znam za Jupiter'

Razvila je u Puli brojna prijateljstva.

- Umjesto da uživam i čitam kod kuće, kad je bio Covid-19, htjela sam tada pomoći, kao i mnogi liječnici. Prijavila sam se na natječaj za Hitnu pomoć jer nije bilo dovoljno liječnika. I tamo je radila  jedna mlada visoka žena, počeli smo komunicirati. To je dr. Branka Ulaković, specijalistica hitne pomoći, koju ja obožavam. Bila mi je velika podrška, uvijek sam je mogla nazvati. Znate, apsolutno nisam znala strukturu. To mi je sada najbolja prijateljica. Iskreno ću vam reći: kad sam radila u Rusiji nisam imala prijatelja. Zato što je sve bilo u poslu, poslu, poslu, nije to bio stres, ja obožavam raditi, ja sam budna 24 sata... ponekad (smijeh), nego pored posla i odgoja nisam imala mogućnost posvetiti vrijeme prijateljstvima. Ovdje nije toliko lakše, ali su ljudi otvoreni. Imam još prijatelja u Puli, idemo na kavu. Ne pamtim nazive kafića, samo znam za 'Jupiter', gdje često idemo na pizzu, nastavlja ona.

Radila je i godinu dana u pulskoj specijalnoj bolnici Medico, otkud su skoro svi njeni  pacijenti došli s njom po otvaranju privatne ordinacije.

- Ta je ljubav uzajamna. Reklama mi ne treba. Mogu ja oko vas plesati i pjevati, ali ako nema rezultata, ništa. Meni je najdraže kad mi se javi muškarac da želi doći kod mene jer je njegova supruga zadovoljna mojom liječničkom uslugom, veli dr. Irina.

'Ako nekome raste voće u vrtu, nema šanse da ga ja dotaknem rukom'

- Svo svoje, mogu reći, bogato iskustvo i znanje iz medicine ja bih do kraja života htjela posvetiti ovdje, u Puli, ovim ljudima. Znala sam mladim liječnicima savjetovati da ne odlaze odavde jer, iskreno ću vam to reći, Pula i Hrvatska imaju više prednosti nego nedostataka. Svugdje ima nedostataka. Nema savršene zemlje. Ovdje su najveće bogatstvo ljudi. A ja se svakoj klimi i godišnjem dobu mogu prilagoditi, i na jesen i na zimu. Ljudi su najvažniji, opetovano naglašava.

Govoreći o razlikama između tadžikistanskog i hrvatskog mentaliteta, kaže: "Ljudi su i tamo i ovdje otvoreni, otvorena su srca. I vrlo su gostoljubivi. Jasno, moraš nekad pričekati i imati strpljenja da se dođe do rješenja. Tako je i u Tadžikistanu. Tu je i ono čuveno 'polako' (smijeh). I ovdje  i u Tadžikistanu znaju se ne zatvarati  vrata, a nažalost u Rusiji više nije tako. Pogledajte i ovaj prostor, nema ograde. I to je meni važno. Ovdje se i poštuje privatno vlasništvo. Ako nekome raste voće u vrtu, nema šanse da ga ja dotaknem rukom. I to je meni važno".

"I strpljivost i tolerancija u svemu. Objasnit ću vam na ovom primjeru, pritom bez najmanje političke primisli. Bili smo u Bosni i kad bi moj suprug stao, zaustavio nakratko promet,  pokušavajući parkirati auto, svaki bi vozač iza počeo snažno trubiti. Svaki. Kao i u Rusiji.  Ovdje stane auto, spokojno svi čekaju. To obožavam. Izgleda sitnica, ali meni je vrlo vrijedna stvar".

Ne prati politiku, pa ni onu lokalnu.

- Ja živim u medicini, ne od medicine. Njoj sam posvetila život, u tome uživam. Ja smatram da se svatko mora baviti svojim. Iskreno kad liječnik otiđe u politiku, više nema liječnika. Pardon, to je moje mišljenje.

Prilično su ovih godina upoznali i Istru.

- Prvih smo godina ovdje jako malo putovali jer sam morala učiti i raditi 16 sati na dan. Uspjeli smo posjetiti i Dalmaciju, uživali smo u njenim ljepotama, to je isto divna zemlja. Ali nećete vjerovati, razmišljali  smo često kada ćemo se vratiti u naš zlatni dijamant Pulu.

Put svile