"Vani se čulo kako ljudi plaču i viču. Cilo selo je gorilo. Tata je reka: Nema nan spasa! Mama me uzela u naručje, smo zašli van… Počeli su pucati s revolverima, mama je vrištala… Nosila me u naručju i hodila je prema tati. On je već bija pa. Mami su hitali u leđa. Ubili su nju, a mene ranili… ja san ispod mrtve mame leža do četiri i po ujutro. Zna san da je ona mrtva" prepričava nam Matošić strahote koje je doživio na svom kućnom pragu kao tek petogodišnji dječak
"Vani se čulo kako ljudi plaču i viču. Cilo selo je gorilo. Tata je reka: Nema nan spasa! Mama me uzela u naručje, smo zašli van… Počeli su pucati s revolverima, mama je vrištala… Nosila me u naručju i hodila je prema tati. On je već bija pa. Mami su hitali u leđa. Ubili su nju, a mene ranili… ja san ispod mrtve mame leža do četiri i po ujutro. Zna san da je ona mrtva" prepričava nam Matošić strahote koje je doživio na svom kućnom pragu kao tek petogodišnji dječak
Noć s 8. na 9. siječnja 1944. godine ostat će zapamćena kao jedna od najtužnijih noći u povijesti Istre. Bio je to period kada su zloglasne nacističke Rommelove postrojbe harale poluotokom u iščekivanju savezničkog iskrcavanja.
Nešto prije ponoći selo Šajini u Općini Barban opkolili su nacifašisti te u nekoliko sati ubili pedeset i četiri mještana. U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki živi zapaljeni.
Sva njihova imovina pokradena je ili uništena, a zapaljeni su im domovi, štale i sva poljoprivredna imanja.
Većina stanovnika ubijena je u vlastitim kućama ili dvorištima, a svojih nedužnih žrtava Šajini se sjećaju i dandanas, pa se svake godine 9. siječnja - ili kako stanovnici još uvijek kažu - 9. januara, održava prigodna komemoracija.
Prije 9. januara 1944. u Šajinima se živjelo mirnim seoskim životom. Muškarci su se uglavnom bavili poljoprivredom ili radili u raškim rudnicima, a žene su bile domaćice.
- Obitelji su bile velike. Moja mama je imala četire sestre, a tata je ima šestero braće i jenu sestru. Dvojica braće poginula su mu u Prvom svjetskom ratu, na Tirolu u austrijskoj vojski, a dva su ubili onu noć u Šajini, započinje svoju tragičnu priču Đino Matošić, jedan od sedmero živućih svjedoka šajinske tragedije.
Matošić je imao samo pet godina kada su mu nacifašisti, u svega nekoliko minuta, ubili majku Katerinu i oca Matu.
- Ljudi misle da dite od pet lit ne pamti. Ja možda ne pamtin ča je bilo učera, ali ča nan se desilo prije 79 lit - ja pamtin svaki detalj. Moga bin van cili dan pričati istinu... Oni su došli oko 11 i po ur navečer, opkolili su selo i počeli su klati. U Šajini ni nanke jena hiža bila pošteđena. Uglavnom, bilo je 54 mrtvih, a među njima i žene i dica.
Tu noć meni su ubili mamu, tatu, babu, dida, od oca brata i njigovega kunjadu. To je tragedija koja se ne može nikad zaboraviti. Uvijek ti je pred očima, cilega života. Teško mi je i danas govoriti o temu jer iman veliku traumu. Ne morete ni zamisliti ča nan se sve desilo, govori nam Đino o noći koja mu je zauvijek promijenila život.
Zadnjih minuta provedenih sa svojim roditeljima Matošić se sjeća kao da su se zbile tek jučer.
- Mi smo spali tu večer. Oni su u našoj korti najprije došli kod brata od mog oca, i kako nisu mogli razvaliti vrata - su hitili jedan kalun i zrušili mu hižu. Kad se ta hiža rušila, na nas je pa jedan kus melte. Mama i tata su se skočili, vani se već čulo kako ljudi plaču i viču. Cilo selo je gorilo. Tata je reka Nema nan spasa! Mama me uzela u naručje, a robu iz ormari je hitila na ruzu. To je tamo ustalo…
Smo zašli van… Tata je ima dokumente od dela i pokaza ih je Nijemcima, a među njima je bija jedan ki je govorija čisto istrijanski, i njin je reka da ti dokumenti niš ne valjaju. Počeli su pucati s revolverima, mama je vrištala… Nosila me u naručju i hodila je prema tati. On je već bija pa. Mami su hitali u leđa. Ubili su nju, a mene ranili… ja san ispod mrtve mame leža do četiri i po ujutro. Zna san da je ona mrtva. Dosta san razumija... Kad su hitali po nas s tih revolveri, ja san plaka. Ali kad san plaka, oni su i dalje hitali. Zato san bija umuka… prepričava nam Đino nevjerojatne strahote koje je doživio kao vrlo mali dječak na svom kućnom pragu.
Pred jutro, tog kobnog 9. januara, snajperom su, sjeća se, ubili i očevog brata.
- Hiže su gorile, iskre su padale po nama. Tu smo svi ležali mrtvi. Vidija san i kako su nan Nijemci rastočili vino po konobi… Ujutro je došla sestrična kraj svog mrtvog oca, i ja san je zazva: Marija, ja san živ! Potekli su po mene, nisu tad još ni vidili da san ranjen, da iman dva metka u nogi… Najprije su me uzeli poli babe u susjednu Škitaču, ma ja san tamo svaki dan plaka dok me nisu tornali u Šajine. Barba je doša po mene i donija me na rameni doma. Pak su me bili uzeli on i strina.
Govorili su mi da su mama i tata pošli u Pulu. Ja san njin reka: Ne, ne! Njih su ubili Nijemci! S njima san usta do 15 lit, a pokle san bija po domovima za dicu. Život ni bija lak. Ubili su mi tu noć i prijatelje ča su živili tu priko zida, Bepu i Rožu. Ona je imala šest lit, a on forši deset. Su se provali skriti mriž kolce u korti, ali su he našli… sjeća se Matošić.
Nakon dječjih domova, uspijeva završiti školovanje uz pomoć stipendija za djecu palih boraca. Kasnije se vjenčao za suprugu Željku s kojom danas ima dvoje odrasle djece. Djed je troje unučadi i sad ponovno, kao umirovljenik, živi u svojim Šajinima.
Đino MatošićPrebrodija san sve to, iako mi je ta noć vajk pred očima. Dicu učin da je u životu najvažnija ljubav. Ljubav i razumijevanje. Susjed prema susjedu mora biti dobar, moraš svakega poštivati, posebno razlike među nama. Nismo svi isti, ali treba uvažavati svačije mišljenje i gledati samo dobrotu. Oprostija san odavno, a zabiti neću nikad. Ali ne moreš nikoga mrziti. Ne, ne…to nikad!
Govori nam kako su jednom prilikom slovenski i talijanski studenti novinarstva snimali priču o fojbama u Istri, te su tada tražili i njegovu izjavu vezanu uz događanja u Drugom svjetskom ratu.
- U priči je sudjelovala i jedna žena kojoj su navodno partizani ubili oca. On je bija neki kapo u fašistima. Novinar mi je tu ženu pokaza preko monitora, i me je pita da ča bi bilo da se ona i ja sretnemo, a ja san reka: Bimo popili kafe i vjerojatno bimo plakali i jedan i drugi, jer njezina tragedija i moja su iste. Svaki rat je besmislen, a mržnja nikud ne vodi. Ako ćemo se držati one „oko za oko i zub za zub“, cili svit će ustati bez zubi i bez očiju, kaže nam mudri Đino.
Svake godine prisutan je na komemoraciji šajinskim žrtvama kraj spomenika koji je podignut u centru sela, pa će tako, kaže nam, biti i ove godine – samo ako ga zdravlje posluži.
Đino MatošićNi lako jer se svega sjetiš. Ja i kad gren spati navečer, meni se vajk to vrti po glavi. Ma to ti se ureže u pamćenje! Sve drugo zabiš, ali to ne moreš. Stija bin da ni mlađe generacije nikad ne zabe ča nan se desilo. Da se to nikad, ne daj Bože, ne bi ponovilo ninemu!
Ovog proljeća na HRT-u će biti prikazan igrano-dokumentarni film "Zemlja Ognja“ redatelja Mladena Đakovića, o paleži istarskih sela u Drugom svjetskom ratu. Jedan od govornika u dokumentarnom dijelu bit će i Đino Matošić.
Film prati i odlazak okupatora iz Šajina u Bokordiće u Općini Svetvinčenat, gdje je istog dana ubijeno 22 ljudi. Osmero ih je odvedeno u Njemačku i nikada se više nisu vratili svojim kućama, a šestero je boraca poginulo u borbi. Mještani Bokordića se također u ponedjeljak poklanjanju svojim preminulim precima.
Njegova otpornost, agresivnost, veliki reprodukcijski potencijal i tolerancija na širok raspon uvjeta čine ga jednom od najagresivnijih invazivnih vrsta u Mediteranu * Rješenje ipak postoji
Na pitanje je li točno da mu je istekla osobna iskaznica i da nema prebivalište na području Grada Umaga, Galović kaže da to nije točno, i da mu iskaznica ističe 10. veljače 2025. godine. Naveo je da mu je na osobnoj iskaznici navedena adresa Školska 5 na području Umaga, no da je u međuvremenu preselio na drugu adresu gdje i sada živi, ali također na području grada Umaga
Danas Jakovčić govori to što govori, no prije više do 20 godina izjavio je ovo: "Točno je da sam podrum, septičku jamu i vodospremu u Svetom Jurju gradio bespravno" * Što je tih godina izjavio konzervator Ivan Matejčić, kada su u Jakovčićevo selo stigle grede iz porečke Biskupije u sklopu Eufrazijane
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
