(FOTO) ZVONIK "BELVEDERE" U VODNJANU: S najljepšeg vidikovca južne Istre sve izgleda nekako blizu, to treba doživjeti

Desetljećima je vodnjanski zvonik bio zatvoren za javnost, ali je od ljetos posjetiteljima ponovno omogućen pristup i to dokle je moguće odmah do vrha, do same prostorije za zvona, na nekih pedesetak metara visine.

Uz rovinjski, među najljepšim je i najvišim u Istri; smješten uz crkvu sv. Blaža, ali ipak od nje odvojen, uz svoju sakralnu funkciju, svojom visinom ovaj toranj poručuje ne samo da je stražar nad gradom već i da je jedan od najljepših vidikovaca južne Istre.

Do nedavnog otvaranja, zadnjih je godina “priliku” uživanja u pogledu sa zvonika dobio samo hrabri Alen Milanović, koji se 22. lipnja 2022. popeo po vanjskom obodu kako bi ga očistio od raslinja.

Uspon do najljepšeg vidikovca južne Istre sada je siguran

Krajem prošlog stoljeća unutarnje stepenice već su bile dotrajale i postale opasne za uporabu, što je dovelo do zabrane posjeta. Sa serijom zahvata koji su se redali u intervalima od nekoliko godina, unutarnje drveno stepenište je sanirano, postavljen je novi rukohvat i sada je uspon sasvim siguran. Tek prema samom vrhu, grede iznad posljednja dva kraka stepenica koja vode do prostorije za zvona nešto su niže, ali je, pametno, postavljena zaštita od spužve koja, uz nešto opreza, čuva glavu.

Na ulazu, gdje namjernike očekuje ljubazna gospođa i mala, gotovo mikro suvenirnica, uspon počinje s dvije kamene stube, nakon čega slijedi 147 stepenica s drvenim gazištem, i još dodatnih deset, također drvenih, s platforme koje vodi do prostora za zvona, odnosno „vidikovca“. 

Posjetitelj gotovo odmah stječe dojam da započinje određenu vrstu putovanja u povijest, vjerojatno zbog prostora u kojem se nalaze isključivo prirodni elementi, kamen i drvo, u polumraku koji evocira svetost prošlosti i kojeg kidaju snopovi svijetla koji dolaze s dva mala prozorčića smještenih, na različitim visinama, na sjevernoj i istočnoj strani tornja. Na neki način, to je i uspon koji iz mraka vodi opet prema svjetlosti, iz atmosfere prošlosti opet u suvremenost trenutnog dana, čije svjetlo obasjava donji razred prostora za zvona odakle se otvara prekrasni panoramski pogled na Vodnjan, Istru pa i dalje.

Panoramski crkveni toranj

Prostorija za zvona podijeljena je u dva dijela: na gornjem se nalaze tri zvona (malo, srednje i veliko), a donji je mjesto s kojeg se posjetitelju pruža nezaboravna panorama na 360 stupnjeva. Radi zaštite ljudi, ali vjerojatno da bi se onemogućio slučajni dolet ptica u tom prostoru jer su do sada one podosta isprljale zvona, na prozorima (po jedna neoromanička bifora s polukružnim lukovima sa svake strane zvonika) postavljena je zaštitna mreža koja samo minimalno kvari pogled. Prostoriju za zvona s vanjske strane obrubljuju dva istaknuta zidna vijenca, što je jedan od dekorativnih elemenata koji čine vodnjanski crkveni toranj prepoznatljivim.

Dakle, panorama na 360 stupnjeva. Prema sjeveroistoku, pogled susreće u blizini Roveriju i seže sve do Učke, na sjeverozapadu Rovinj je kao na dlanu a za vedrih dana vide se i obrisi talijanskih Julijskih Alpa; na zapadu veliki dio obzorja ocrtava oku ugodno otočje Brijuni iza kojeg je, u sunčanim danima, umirujuća pučina Jadrana; na jugu dominira Pula, a na jugoistoku, pogled, preko rta Kamenjaka, brzo prepoznaje Osorčicu, 589 metara visoku goru na najsjevernijoj točci Lošinja, u blizini creskog Osora. Pogled s visine smanjuje geografske udaljenosti, sa zvonika sve izgleda kao da je nekako tu blizu: dobar osjećaj.

Vodnjan odozgo i izbliza: suživot proturječnosti

Naravno, pogledu je najbliži sam Vodnjan. Gledajući ga sa zvonika, odozgo, gradić u potpunosti otkriva svoju raznoliku urbanu strukturu: ona je uredna, gotovo ortogonalna na području koje se razvija oko Trgovačke Ulice (Calnove), razigrana je i vijugava u četvrti Pian da bi izgledala gotovo kao labirint kod Castella i u četvrti Portarol.

Oko brzo primijeti i sva proturječja koja su izbila na vidjelo u ovom podužem razdoblju tranzicije, koja još traje,  iz polunapuštenog Vodnjana jugoslavenskog razdoblja u ovaj novi Vodnjan koji se prilagođava tržišnoj ekonomiji i privatnoj inicijativi, turizmu. Odozgo se jasno vidi bezbroj novih ili obnovljenih krovova, ali su itekako uočljive ruševne kuće bez krova, primjećuju se dvori vila s bazenima ali i neugledna dvorišta starih kuća s polurazrušenim obodnim zidovima.

Malo dalje, južno od ceste Pula - Trst koja s južne i zapadne strane razdavaja Vodnjan u kojem se stanuje od Vodnjana u kojem su se do nedavno samo obrađivala polja, na padini koja vodi prema Fažani, ali i sjevernije kod Šalvele, nikle su nove kuće, uglavnom, premda ne isključivo, za turističke namjene, s pogledom na Brijunsko otočje.

Jedna od zanimljivosti je da se sa zvonika mogu vidjeti izbliza kipovi pet svetaca koji se nalaze iznad pročelja župne crkve: u sredini je sv. Blaž, s njegove desne strane suzaštitnik sv. Lovro i sv. Petar, a suzaštitnik sv. Kirin i sv. Pavle njemu su s lijeva. Kipove, sve u prirodnoj veličini osim onog svetog Blaža koji je veći, izradila su braća Andrea i Giovanni Trevisan, sinovi izuzetno vrijednog slikara Venerija iz Vodnjana.

Za izgradnju nove crkve izdvajalo 20% na sve proizvode i daljnjih deset godina 10% na vino i ulje

Prvotna crkva sv. Blaža, izvorno trobrodna ranoromanička bazilika iz 11. stoljeća, nakon dugog niza rasprava (neki su građani htjeli njenu obnovu, drugi su gurali gradnju nove crkve) vjerojatno je srušena neposredno prije 1760., godine kada je Senat Venecije odobrio gradnju nove crkve, dodijelivši 13.000 zlatnih dukata. Kamen temeljac postavljen je 15. veljače 1761.

Kako navodi Domenico Rismondo u svojoj knjizi “Dignano d’Istria nei ricordi ” (1937.), a o tome piše i župa Vodnjan na svojim mrežnim stranicama, “bratovštine za gradnju daju svoju štednju, a kroz deset se godina izdvajalo 20% na sve proizvode i daljnjih deset godina 10% na vino i ulje”: 39 godina kasnije nova je crkva bila izgrađena, s time da je njena izgradnja započeta u doba Venecije da bila okončana u prvo doba Austrije u Istri (1797-1805), prije prelaska pod Napoleonovom vlašću (1805-1813), kada službeno raspoloženje nije bilo najsklonije crkvi.

foto: Župa Vodnjan

Izvorna, demolirana crkva sv. Blaža, bila je dugačka 41 a široka 19 metara, dok je novo neobarokno zdanje znatno veće te je sa 31,6 metara širine i 56,20 metara dužine i dalje najveća crkva u Istri. Njena unutrašnjost i oblik tlocrta latinskog križa izbliza slijede model crkve sv. Petra u Castellu, koju je veliki arhitekt Andrea Palladio izgradio u Veneciji, na malom otoku u venecijanskoj laguni. Radove na novoj vodnjanskoj crkvi nadgledao je Domenico Dongetti, građevinski inženjer koji je 1777. godine doselio iz Pirana u Vodnjan. Novoizgrađena i još nedovršena, crkva je otvorena na blagdan sv. Blaža, zaštitnika Vodnjana, 3. veljače 1800. godine, a posvećena je tek 1831. Naravno, u njoj je smješten i znatno stariji inventar koji je preuzet s demolirane crkve.

Gradnja zvonika u dvije faze i dva oblika

Za početak gradnje zvonika trebalo čekati do 1815., kada je za vrijeme posjete habsburškog cara Franje I.  postavljen kamen temeljac. To je onaj isti car zbog čijeg je posjeta Puli 1833., nad izvorom Nimfej podignuta kućica s prvim modernim vodocrpilištem i koja je, prema imenu careve supruge, nazvana Karolina. Ime je sačuvano do danas i odnosi na šire područje nekadašnje autobusne stanice prigradskog prometa, danas parkirališta pod Arenom.

Zvonik je, prema projektu tršćanskog arhitekta Antonia Porte, sagrađen na mjestu starog hospicija u kojem su svećenici držali školu. Do njega je bilo svratište (hospitale), kojeg su držali franjevci, a služilo je za smještaj siromašnijih putnika i beskućnika.

Po okočanju prve faze izgradnje, zvonik je bio puno niži od današnjeg, njegova je visina dosezala samo do 35 metara, a vrh mu je bio četvrtast, kao kod obrambenih tornjeva.

Sedamdesetak godina kasnije, točnije 1882. godine, žitelji Vodnjana odlučili su dodatno podići visinu zvonika kako bi dosegli sadašnjih 60 metara, te intervenirati na sam oblik vrha tornja koji od četvrtastog postaje piramidalan. Projekt župnika Bala Giovannija De Perisa iz 1882., uslijed potrebe za smanjivanjem troškova, izmijenio je inženjer Giovanni Sandri: radovi pod nadzorom Michelea Toffettija započeli su 10. srpnja 1882., a okončani su 1. travnja 1883.

Vodnjan ili Rovinj: čiji je zvonik viši?

Prema nekim izvorima, vjeruje se da se želja za višim zvonikom može pripisati određenom "municipalizmu", odnosno konkurenciji s Rovinjom čiji je zvonik bio viši i ljepši. Kako bi se bolje shvatio taj natjecateljski duh treba uzeti u obzir da su početkom 19. stoljeća, Rovinj, Vodnjan i Kopar bili najveći gradovi u Istri: tada je Puljanima najbliža bolnica bila ona u Vodnjanu.

Evo ishoda: nakon nadogradnje iz 1883., zvonik crkve sv. Blaža postao je vrlo sličan onome rovinjske crkve sv. Eufemije, a oba su nedvosmisleno inspirirana zvonikom Svetog Marka u Veneciji. Okomite svijetle i tamne pruge koje se penju od podnožja prema prostoriji za zvona čine vodnjanski zvonik elegantnim i vitkim. Dodatnu vitkost daje novi oblik vrha, četvrtasta piramida s 4 metara visokim metalnim križem iznad nje.

Zanimljivo je primijetiti da, ako je u slučaju zvonika u Rovinja – koji je podignut između 1654. i 1697., dakle u razdoblju kada je zapadna Istra bila u sastavu Mletačke Republike – bilo u prirodi stvari da će slijediti uzor najpoznatijeg zvonika u Mlecima, to se nije nužno moralo odnositi i na Vodnjan, čiji je zvonik također sagrađen u mletačkom stilu, ali ipak kada je Istra već odavno bila dio habsburškog carstva.

Pitanje najvišeg zvonika u Istri nikada nije do kraja razjašnjeno: prema nekim izvorima najvišim zvonikom treba smatrati rovinjski, koji je visok oko 58 do 60 metara, čemu treba pridodati 4,70 metara visok brončani kip sv. Eufemije s vrha tornja, dok je za druge najviši zvonik ipak vodnjanski koji je, prema tim izvorima, visok 62 metra, čemu treba dodati i 4 metara visok križ iznad vrha piramide. Nijedan od ovih podataka nije služben, stoga bi u 21. stoljeću konačno mjerenje bilo poželjno, pa da je se taj lokalpatriotki spor privede kraju.

Koja su zvona zvonila

Zvonici su se počeli graditi u 7. stoljeću s osnovnom funkcijom pozivanja vjernika na molitvu. Zvona su pratila život i smrt i najbitnije trenutke života vjernika. Stoga priča o zvoniku treba uključiti i priču o zvonima. Zvona prvog zvonika iz 1815. godine već su 1843. potrošena i neupotrebljiva, zato na Božić te godine Vodnjanci Cristoforo Volpi, Giuseppe Giachin i Giovanni Sansa pokreću akciju „samodoprinosa“ žitelja za kupnju novih zvona. Sredstva su prikupljena, Angelo Ceccon i Domenico Vatta dobili su zadatak da pronađu zvona, a Giacomo Toffetti i Cristoforo de Franceschi da izvrše samo narudžbu.

Zvona su iz Furlanije stigla morem, i to iz Trsta u Fažanu, a ostala su u funkciji nešto manje od četrdeset godina, sve do 26. rujna 1882. kada su ta ista, ali sada potrošena zvona, ukrcana u Fažani na trabakulu "Fratello della Regina" i poslana u Veneciju odakle su 30. travnja 1883. godine u Vodnjan stigla tri nova zvona, teška 1855, 1278 i 833 kilograma. Na prvom je bio ukrašen sv. Blaž, na drugom sv. Lovro a na trećem sv. Kirin.

No, i ta su zvona bila kratkoga vijeka, zvonila su samo 33 godine: zbog potreba koje je nametnuo Prvi svjetski rat, po nalogu G. Gabauera iz zapovjedništva u Grazu, naređeno je da se zvona demontiraju i prodaju kao bronca kako bi se prikupio novac za druge ratne prioritete. Prodajom je vojska utržila 11.157 austrijskih kruna, a nažalost nije poznato što je dalje bilo s broncom prodanih zvona.

Vodnjanci su potom morali čekati sve do 1923., kada su iz ljevaonice Lapagna Romeo iz Trsta stigla dva zvona, izlivena 1921., teška 1850 i 930 kilograma: i u ovom slučaju, među raznim drugim likovima s ukrasa, isticali su se sv. Blaž na većem i sv. Kirin na manjem zvonu. Ta su zvona oduzeta 1942. Prema nekim saznanjima ostala su nerastopljena i čuvaju se u skladištu u Udinama. Nažalost, nastojanja da se vrate nisu urodila plodom.

Nakon Drugog svjetskog rata, sve do 2010. služilo je samo jedno zvono teško 1845 kg. Te su godine iz Padove stigla dva nova, manja zvona: u nedjelju, 9. svibnja 2010. u 17 sati, tadašnji porečko – pulski biskup mons. Ivan Milovan na tlu je blagoslovio ta dva nova zvona. Po veličini srednje zvono, težine 1080 kg, dekorirano je likovima vodnjanskih suzaštitnika svetih Lovre i Kvirina i natpisom: „Bila ti, Presveto Trojstvo, vječna slava! Sveti Kvirin, sveti Lovro Molite za nas“. Treće zvono, ono, najmanje (780 kg), ukrašeno je sa simbolom navještenja i natpisom: „Od smrti vječne oslobodi nas, Gospodine!“ Na oba zvona je prema običaju naznačeno vrijeme: „Za upravljanja Crkvom pape Benedikta XVI. i župom župnika Marijana Jelenić 2010.“ Zvona su inaugurirana 30. svibnja na blagdan Presvetog Trojstva i dan prve Pričesti

Beato Paradeis

Stoljećima su Vodnjancima zvona određivala dio životnih navika: ujutro, u podne i navečer, kada bi čuli zvona, žitelji bi stali u svojim aktivnostima da bi molili Angelus Domini, a kada su zvona zvonila sporije, znali bi da se radi o najavi smrti nekog od župljana, po načinu zvonjave znali bi prepoznati i kojeg je spola pokojnik te bi izgovorili “Beato Paradeis” (blagoslovljen bio raj).

I danas zvona vodnjanskog zvonika zvone po sličnom, starom običaju: srednje svakodnevno za Anđeosko pozdravljanje i za nedjeljne mise, srednje i malo za veliku misu u nedjelje, malo za mrtve te sva tri na najveće blagdane i zgode.

Za građane Vodnjana posjeta zvonika je besplatna, stoga bi vrlo dojmljivo iskustvo uspona na svom zvoniku oni trebali doživjeti. Za ostale, ulaznica iznosi 5 eura, a za djecu 2,5 eura. Posjete su moguće svaki dan od 9:30 do 18 sati.