GRADOVI RUDARSKE TRADICIJE: Carbonia na Sardiniji bratimljen s Rašom i Labinom

Hodam zamišljeno na trgu u Carboniji, svako toliko podignem pogled prema vrhu kamenog zvonika. Čovjek sjedi sam u kafiću pored općinske palače. Nisam primijetio da me primijetio,  kad odjednom mi dobacuje : „Non pensare, non serve a niente - nemoj razmišljati, nije ti od koristi“. Opa, pravi sugovornik. „Mislio sam na djeda, bio je rudar a to je rudarsko mjesto“. Priznao mi je da je on, srećom, tek razgledao rudnik, da je radni vijek proveo u željeznici.

Sjeo sam za njegov stol. „Novinar sam pa kad mislim radim!“ Nasmješio se i dobacio: „Bello, ti pagano pure!“ I tako pijuckajući jutarnju kavu (koreto sa Sambucom) Marco mi je ispričao svoj životni put: o kući koju je naslijedio od tete, o šest godina rada u talijanskoj mornarici, o molbi za činovničko mjesto u željeznici, o godinu dana rada u dalekom Piemonteu i napokon prekomanda u Cagliariju. „Tvoj djed je poginuo u rudniku?“ Odgovaram: „Ne, umro je od posljedica rudnika“.

Carbonia se nalazi u pokrajini Sulcis, smještena je sedamdesetak kilometara od Cagliarija. Nastala je 1938., godinu dana nakon Raše. Otac oba grada, izgrađena za vrijeme fašizma, je tršćanski arhitekt i urbanist Gustavo Pulitzer-Finali (1887- 1967). U ono vrijeme državnim konzorcijem koji je upravljao rudnicima ugljena bio je Tršćanin (rođen u Piemonteu) Guido Segre, Židov koji je 1938. radno i ljudski izbrisan nakon što je u Trstu Mussolini najavio uvođenje zakona o rasnoj diskriminaciji.

I Gustavo je bio Židov, uspio je pobjeći iz Italije u New York. Prije potpisivanja čina bratimljenja imao sam priliku, kao dopisnik Glasa Istre, posjetiti arhitektonski studio njegove kćerke Natashe, mislim da smo bili u mjestu Bassano del Grappa, ne sjećam se…prošlo je više od 15 godina…

Prijatelj Mauro Pistis objavio je knjigu koja sadrži popis svih poginulih rudara u rudarskim incidentima na Sardiniji, ima ih par stotina. Kameni zvonik je kopija zvonika u Akvileji, bizantsko zdanje koji je prototip svih zvonika na sjevernom Jadranu. Prostor trga podsjeća na metafizičke slike Giorgia de Chirica.

Ušao sam u općinsku palaču gdje me primio tajnik načelnika Stefano Grussu, jako susretljiva osoba. Bilo mu je drago kad sam mu poklonio monografiju Kosinožićevih vizura Istre u znak pažnje Istarske županije. Za uzvrat poklonio nam je sliku Carbonije 1938. godine…

Carbonia neposredno nakon izgradnje

Ma koliko taj pojam danas bio varljiv, Carbonia je otok rada, nekada je grad zapošljavao na tisuće rudara, bez obzira na ideološki kontekst izgrađen je u službi rada. Carbona je materijalizacija, opipljiva zbilja suštine prvog članka talijanskog ustava koji glasi: „Italija je republika utemeljena na radu - L'Italia è una repubblica fondata sul lavoro“.

Nakon Palerma to je drugi otok koji nema veze s jezikom ali, u svakom slučaju, otok je u varljivoj zbilji mora današnje globalizacije. Ugljen leži u dubini zemlje, rudarstvo je zamrlo, socijalna struktura grada je izmijenjena i ne znam od čega žive… znam da sam sobu u hotelčiću platio 100 eura za noć, uz doručak, more je udaljeno oko tridesetak kilometara a turista ima napretek…

U predvoriju zgrade općine forografija sretnih rudara

Nekada je cijela pokrajina Sulcis na jugozapadnom dijelu Sardinije bila jako industrijsko središte, ali i prostor nekontroliranog, kažu mještani - „divljačkog“,  zagađivanja ambijenta. Pogoni za preradu boksita ostavili su duboki crveni trag u zemlji, kamenu, obali…proizvodnja olova cinka (piombo zinco) natopila je zemlju s tonama otrovnih tvari. Do kraja ove godine zatvorit će se termocentrala u Portovesme i posljedično nestat će i posljednji rudari ugljena. Pokrajina je izgubila nekoliko tisuća radnih mjesta, uz ekološku katastrofu bilježe i socijalnu tešku krizu. Ako hoćete Carbonia i pokrajina su osakaćeni otok, geografija memorije i takve otoke prepoznaje…

Zapušteni industrijski pogoni u pokrajini Sulcis

Putovanje se bliži kraju, sutra rano ujutro krenut ćemo na sjever; trajekt za kontinent kreće u deset navečer, udaljenost plovidbe (Olbia-Livorno luka u Toscani) iznosi 167 nautičkih milja.

Autoputna mreža na otoku je zadovoljavajuća, cesta na četiri trake slična je našem ipsilonu, nema standardnu širinu autoputa pa se ne naplaćuje. Vjerojatno mi u Istri smo jedini koji plaćaju autoput koji to nije. Cesta povezuje sva značajnija mjesta: Cagliari, Oristano, Alghero, Sassari, Olbia, Nuoro. Pratit će nas pejzaž ispunjen vjetrenjačama: kažu da je to sistem čiste proizvodnje energije….