KAKO SI IRFANE, KAKO JE U NOVOM STANU? Nakon dugih četiri desetljeća u ruševini, dobio smještaj primjeren čovjeku

Prošle su duge 42 godine od kada je Irfan Sefer počeo živjeti u maloj kućici, poznatijoj kao najstarijoj dokumentiranoj kući u Puli iz 1270. godine. Kući u starogradskoj jezgri od samo 19,34 kvadrata. U nju je uselio kao mladić, a iz nje izlazi kao penzić.

Bila je duga i preduga Irfanova borba u traženju adekvatnog smještaja, bilo je tu svega, administrativnih problema, nešto dobrih ljudi koji su shvaćali problem življenja u ruševnoj kući, koja nije svojim stanjem prijetila samo njemu i njegovoj obitelji, već i prolaznicima.

Kuća je bila u većinskom vlasništvu Grada Pule, a Irfan je prije nekih 30 godina otkupio 20 posto njene vrijednosti. Tada nije znao kako kuća pripada kulturnoj baštini i koliki će problemi iz toga nastati.

Kuća iz 1270. godine u kojoj je živio Irfan s obitelji

Fotografija iz Irfanove arhive

Mnogi ovih dana Irfanu Seferu postavljaju pitanja: Kako si Irfane, kako je u novom stanu? Irfan se smiješka, kao da mu je neugodno što se napokon uselio u funkcionalan stan od 52 kvadrata. Naime, 3. ožujka potpisan je ugovor s Gradom u kojemu Irfan ima status zaštićenog najmoprimca. Stan se nalazi u Raškoj ulici na Kaštanjeru.

Grad je stan sredio nakon požara koji je izazvao bivši stanar. I baš mu je prije par dana kada se je uselio, isti taj bivši stanar pokušao provaliti u stan.

- Morao sam zvati policiju, pa su oni riješili situaciju. Bitno da je sada sve u redu, poručuje Irfan.

- Grad Pula odluku o dodjeli stana donio je 5. rujna prošle godine. Radovi na renoviranju nakon požara i prilagodbe stana mojim potrebama kao invalida Domovinskog rata su počeli nešto prije toga, a trajali su oko pola godine. Tako da sada sa sinom Igorom i unukom Ivanom živim u ovom stanu, kazao je Irfan.

Irfan je u puno navrata pokušavao riješiti problem kuće u kojoj je živio. Tražio je zamjenski stan, bilo što dostojno života jednog čovjeka. Politika nije uvijek imala sluha za njegove probleme.

- Od ondašnjih viđenijih osoba iz javnog i političkog života, bez želje da se petljam u politiku, želim izdvojiti Roberta Cveka, Damira Prhata i Milana Rašulu iz Srpskog kulturnog centra koji su pokazivali iskreni interes za moj problem. Što nikako ne mogu kazati za bivšeg gradonačelnika. Boris Miletić me je zbog problema s ruševnom kućom primio u 10. mjesecu 2009. godine i nakon kraćeg sastanka mi je kazao da ćemo se opet naći za dva tjedna. Nećete vjerovati, ali ta dva tjedna još uvijek traju, čini se da nam ne prolazi vrijeme svima isto, našalio se Irfan.

Irfan na ulazu u novi stan

Nakupilo se s godinama medicinskih problema, od onih stresnih iz rata, pa do ovih stresnih civilnih, od psihičkih do fizičkih. Doktori prepisuju terapije, a na nama je da ih slušamo.

- Kako bi opisao kako se sada osjećam evo vam najbolji primjer. Prošlo je samo par dana od kada sam u novom domu. Od 18 lijekova koje redovito uzimam zbog zdravstvenih problema, što psihičke prirode jer imam PTSP, što zbog drugih zdravstvenih problema, sa srcem i šećerom. Došlo je do toga da sam doziranje lijekova za psihičke probleme smanjio za pedeset posto, a ove druge za trideset posto. Eto tako djeluje novi stan na mene, kaže Irfan i nastavlja:

"Želim stvarno od srca zahvaliti svima koji su kroz desetljeća pomagali meni i mojoj obitelji, susjedima koji su nas zbog raznih radova na dotrajaloj kući primali na spavanje i hranu. Zahvaljujem se novoj Gradskoj upravi, posebno djelatnicama, Tanji Franjul i Đurđici Jelovac te Damiru Prhatu, naravno i gradonačelniku Zoričiću.

Ne želim od ovoga stvarno raditi nikakvu političku kampanju, ali ti ljudi su pokazali sluh za jednog malog čovjeka i njegovu obitelj. I nikako ne smijem zaboraviti Slađanu Bukovac, književnicu koja je moju priču gurnula u medije na najjače."