Kako su Žminjac Primo Rovis i 'jugovići' srušili poštanski sustav Trsta - jedini put u njegovoj dugoj povijesti

Evo nas opet u Trstu nakon tri godine korona krize. Ljudi se kreću slobodno bez maskica, izgleda da je nevera europske kolektivne sliparije prošla. Nadam se.

Gianni i ja razišli smo se na trgu Oberdan ispred palače regionalne skupštine: on lijevo prema terezijanskom naselju (borgo teresiano), ja desno slijedeći tračnice tramvaja (el tram de Opcina). Još ga nisu popravili, šest godina uzaludnih pokušaja jer, stari majstori koji su održavali mašinu po bečkom receptu, umirovljeni su ili su umrli, a novi "nemaju pojma". Stanarima zgrada duž tračnice se ne žuri jer, fala Bogu, na tračnicama parkiraju automobile, a parkirnih mjesta u Trstu nikad dosta.

Svojim kadrovima tršćanskih zgrada sin me zapleo u Kafkinu mrežu, u magični, nadrealni svijet omiljenog pisca iz mladenačkih dana.

Iza jednog, u neprekinutom nizu bezimenih prozora, sjedi mladi činovnik Franz koji je za kratko, između 1907. i 1908. godine, radio u praškom sjedištu tršćanskog osiguravajućeg društva Assicurazioni Generali.

Poznavao sam gospodina koji je godinama čuvao ogromnu arhivu osiguravajućeg giganta i sjećam se da smo dogovarali uvid u dokumentaciju koja se odnosi na Kafkin rad. Pisac je bio prisiljen sjediti za činovničkim stolom od osam do 18, desetsatno dnevno radno vrijeme: izdržao je godinu dana i onda dao otkaz. Glavni lik Kafkinog najpoznatijeg djela, Gregor Samsa, doživio je metamorfozu (verwandlung): probudio se pretvoren u kukca. Kako drugačije?

Trst je grad trgovaca i činovnika što se odražava i u metafiziku zgrada: visine i kartezijanske crte su jako bitne. U tom redu sin je pet godina pohađao gimnaziju "Dante", ulazio i izlazio iz zgrade koja se nalazi iza veličanstvenog sjedišta tršćanske Pošte. Palača je podignuta u četiri godine rada, službeno je otvorena 1894. godine po projektu bečkog arhitekta rumunjskog podrijetla Friedricha Setza.

Dotični se specijalizirao u gradnji poštanskih palača, nalazimo ga kao autora sličnih zdanja na cijelom prostoru bivše Mitteleurope ili srednjoeuropskog prostora po mjeri carske krune: Lavov, Ljubljana, Graz, Bolzano, Trento, Karlovy Vary...

Tršćansko sjedište pošte i telegrafa je daleko najveće, spomenik nekadašnjoj gospodarskoj veličini lučkog grada. U svojoj stoljetnoj povijesti poštanski sustav je jednom ipak kolabirao. Dogodilo se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća: uslijed stopiranja uvoza  u Jugoslaviju, narodi iz cijele bivše države nahrlili su u Trst na kupovinu kave.

Žminjac Primo Rovis je pronašao rudnik zlata, na trgu Goldoni, pred ulazom u Cremcaffe' čekalo se u redu, jugoslavenski dinari krcali su se u jutene vreće kave. Kavu nisi smio uvesti, carinici su vršili strogu kontrolu pa su "jugovići" izmislili sistem slanja kilogramskih paketa poštom. Trg ispred Pošte pretvoren je u manufakturu na otvorenom: pakiralo se, pisale su se adrese na naljepnicama, vezivalo se špagom, čekalo se strpljivo u redu. Pošta raspolaže prostranim skladištima u staru luku i paketi, nevjerojatno ali istinito, napunili su ih do vrha.

Gianni se prošetao do trga pored njegove bivše škole, na kojem dominira luteranska crkva izgrađena u neogotskom stilu. Sliči hramu u kojemu junak romana "Proces", nudi grlo krvnicima; visoki tornjevi podsjećaju na Kafkin Dvorac. Crkva čuva kvalitetno orgulje na kojemu je najčešće održavao koncerte Julius Kugy (1854- 1944), vrsni muzičar, pisac, pjesnik, planinar, amblematični predstavnik Trsta koji se razvio pod okriljem multietničkog carstva Habsburgovaca: otac mu je bio Austrijanac, mama Slovenka, a Julius je odgojen u Trstu – gradu u kojemu je tršćansko-venecijanski dijalekt bio osnovno sredstvo komunikacije.

Nakon završenog studija prava u Beču preuzima upravljanje očevom tvrtkom za uvoz i izvoz u Trstu. Pisao je na njemačkom jeziku, ali je jednako dobro poznavao i talijansku i slovensku kulturu i jezik. Slovenci su ga prisvojili i danas vele da je on slovenski pravnik, planinar i književnik; a Talijani su ga kroz čitavo 20. stoljeće svjesno zaboravljali jer je kao književna i intelektualna osobnost sušta suprotnost primjernom talijanskom domoljubu.

Kada je 1915. buknuo rat, Julius Kugy se s navršenih 57 godina života prijavio kao dobrovoljac u austrougarsku vojsku i ondje podučavao vojnike umijeću preživljavanja i ratovanja u Alpama. Vojni dragovoljac u sam suton velikog carstva; očito je bio dosljedan čovjek s obzirom na to da su zvona povijesti jasno najavljivala 'kome će odzvoniti'. Vratio se u Trst nakon ulaska talijanske pobjedničke vojske i tu živio sve do smrti 5. veljače 1944.

Kao intelektualac i književnik vezan uz slavensko-njemačko-talijansko kulturno trojstvo, odnosno jedinstvo, Kugy je u zadnjim godinama svojeg života bio osuđen svjedočiti kraju svih svojih mladenačkih i intelektualnih iluzija i snova: pojavi fašizma i zatiranju slavenske kulture u Italiji te usponu nacizma u Njemačkoj. Godine 1943., po ulasku njemačke vojske u Trst, Kugyja će SS-ovci u 85. godini života uhititi i zatvoriti u zatvor Coroneo. Umro je par mjeseci nakon što je pušten na slobodi. Luteranska crkva čuva spomen na izuzetni lik s dramatičnim životnim epilogom.

Nakon kratkog "radnog" izleta okrijepili smo se u buffetu "Giovanni", smješten iza crkve sv. Antuna Taumaturškog.

"Do rodoleti de cotto e mortadela", pitao sam. Sin je pojeo kuhani pršut pokriven hrenom i onda navalio na debelo rezanu mortadelu.

Uz put sam navratio u dućan suhomesnatih proizvoda i sireva „Antica bottega del gusto“. Na ulazu sam zatekao vlasnika. Gospodin Andrea je u njoj proveo cijeli radni vijek; i dalje ne posustaje iako su mu veliki prodajni centri zgrabili veći dio starih klijenata.

Slika je cijeli Trst, bez metafizike, izlog dućana, vlasnik-prodavač „Il salumiere“, a pored izloga stolica, neka se nađe radi kratke okrijepe starice koja je navratila na tanko rezanu mortadelu, fetu gorgonzole i par crnih, debelih i sočnih grčkih maslina. Nije za duh, ali za tijelo svakako.