- Od kortikosteroida su mi propale kosti, jedan sam kuk operirala, a sada čekam operaciju dugog. Nemam više snagu kakvu sam imala nekoć, ali imam volju – imam volju trčati od Valbandona do Fažane, s osmijehom od uha do uha govori nam Matea Meden iz Pule, koja je, nakon više od dvije godine dobila bitku s opakom bolešću - leukemijom.
Sada, nakon što je mjesece provela u bolnici, izolirana od obitelji i četverogodišnjeg sina, uživa kod kuće dok čeka sljedeću operaciju.
Matea je rodom iz Varaždina, a u Pulu je na fakultet došla 2011. godine. Završila je Predškolski odgoj, a u međuvremenu se zaljubila, udala za muža Kristiana i dobila sina Benjamina. Kada je Benjamin imao svega dvije godine, Matea je počela dobivati prve simptome leukemije, i, pripisujući sve umoru i stresu, nije mogla ni zamisliti da joj se vratila zloćudna bolest.
Bolest se vratila nakon sedamnaest godina
- S deset godina dobila sam prvu leukemiju, a izliječila sam se nakon četiri godine. Po ozdravljenju sam se počela aktivno baviti streličarstvom, a nastupala sam na europskim i svjetskim prvenstvima i tako proputovala gotovo cijeli svijet, govori nam.
Matei se leukemija vratila 2019., godine, a dijagnosticirana joj je nakon višemjesečnog osjećaja iscrpljenosti i masnica koje su koje se počele pojavljivati na nogama.
Kada sam napravila krvnu sliku, već tada se u krvi vidjeli blasti, stanice raka. Za mene je to bio veliki šok, nisam očekivala da će se bolest vratiti nakon sedamnaest godina. No, odmah sam znala da će sve biti u redu i da, ako sam bolest preživjela kao djevojčica, da ću ju pobijediti i sada. Znala sam da će biti teško, a nakon nekog vremena počela sam shvaćati da je puno teže nego što sam mislila da će biti, rekla nam je Matea.
Rekla nam je da je bila jako pozitivna tijekom primanja kemoterapije i da osjećala se poprilično dobro, a čak je i dobila na kilaži, što je pomalo nesvakidašnja pojava, s obzirom na to da većina pacijenata za vrijeme takvih intenzivnih liječenja izgubi jako puno kila.
Sve je krenulo krivo nakon transplantacije
- Kemoterapiju sam primala u pet ciklusa, a nakon toga je na red došla transplantacija koštane srži. Zadnja kemoterapija prije transplatacije me uništila. Ubila mi je sve stanice u tijelu kako bi se što bolje primile stanice donatora. I nakon te transplantacije sve je krenulo nizbrdo – imala sam velika krvarenja, nisam mogla ni jesti ni piti, a u međuvremenu sam dobila i gripu. Da, kada nitko nije imao gripu – ja sam ju nekim čudom dobila. Jednostavno sam bila preslaba i sve se ‘hvatalo’ za mene. Javljali su mi se i neurološki problemi tako da u jednom trenutku nisam mogla hodati ni pomicati ruke, a sve zbog virusa kojeg sam dobila od donorovih matičnih stanica, ispričala nam je.
Sin Benjamin daje joj najviše snage
Odvojena od sina i muža, ali samo fizički
- Bolest presatka kod domaćina (GVHD) bila je najveća reakcija na donorove matične stanice, a zahvatila je jetru, kožu, crijeva i pluća – sve najgore što se moglo uloviti za mene, ulovilo se. Zbog toga sam morala osam mjeseci ići na fotoferezu, a kako su terapije u Zagrebu, bila sam kod svojih u Varaždinu jer im je tako bilo lakše voziti me u bolnicu. Zbog toga sam bila odvojena od sina i muža. Dolazili bi jednom mjesečno, ovisi u kakvom sam ja stanju bila, a ponekad mi je znalo biti toliko loše da ih nisam bila u stanju vidjeti, rekla nam je Matea te dodala kako joj najveću snagu daje njezin sin Benjamin, zbog kojeg se i uspjela izboriti protiv ove opake bolesti.
Benjamin mi je jedno veče dodirnuo glavu, pomirisao ju i rekao mi "Mama ti nemaš kosu, ali ti si svejedno moja mama"
- Dok sam bila u Varaždinu i Zagrebu, pokušavala sam što više biti u kontaktu s mojim dečkima. Benjamin je tada tek počeo pričati i kada bismo telefonirali, tražio me da se vratim i donesem mu džema. I u tome je bila sva moja snaga. Često bih ga gledala preko video poziva i razmišljala što će biti ako više nikada ne budem imala priliku dotaknuti njegove ručice i nožice. Znala sam da moram biti jaka i vratiti mu se jer zaslužuje imati mamu, kazala nam je.
Muž Kristian bezuvjetna joj je podrška
- A moj muž, Kristian, jedna je od najtoplijih osoba koje sam poznam. Cijelo je vrijeme bio uz mene i brinuo o Benjaminu. Ne znam tko bi mogao sve to izdržati, ponosno nam je rekla Matea.
Društvene mreže pomogle su joj da ostane u kontaktu s 'vanjskim svijetom'
Društvene mreže bile su mi ispušni ventil jer sam se liječila u vrijeme korone i nikoga nisam mogla vidjeti. Pomogle su mi da stupim i ostanem u kontaktu sa svojim prijateljima. Pomogle su mi da pričam o svojoj bolesti jer se o leukemiji premalo priča.
O leukemiji i transplantacijama ne priča se dovoljno. Ja sam došla na transplataciju potpuno neinformirana, da sam znala koje mi komplikacije mogu biti, psihički bih se bolje pripremila. Nakon transplatacije, provela sam 51 dan u bolnici.
Više se ne zamaram stvarima s kojima sam se prije zamarala. Shvatila sam da nije svaki problem baš problem. Naučila sam da je moja pozitivnost jača od svega.
Uskoro možda upozna i svog donora
Da bi mogla primiti stanice donora, Matei su morali uništiti imunološki sustav pa joj se tako promijenila krvna grupa i sada se mora protiv svih bolesti cijepiti ispočetka, kao mala beba. No, to ju ne brine, kako nam je rekla, zna da je ono najgore iza nje. Okrenula se budućnosti u kojoj se nada da će, među ostalim, dobiti priliku upoznati osobu koja joj je spasila život - svog donora, koji je, kako su joj rekli doktori, njezin genetski blizanac i podudarnost stanica im je bila stopostotna.
- Podnijela sam zahtjev da upoznam svog donora. Sve što znam o njemu je da je dečko iz Njemačke i da je jako mlad. Navršio je svega 20 godina nekoliko dana prije nego što je išao donirati matične stanice. Ne znam gdje sam ja bila s dvadeset godina, ali sigurno nisam nekome spašavala život, ispričala nam je Matea.
