Noemi Mendiković iz Galižane jedina je hrvatska para-dresurna jahačica. Iako u državi nema konkurenciju, odličnim se rezultatima priprema za svoje prvo međunarodno natjecanje i ponosno nosi titulu državne prvakinje.
Rođena je s dijagnozom rascjepa kralježnice („Spina bifida„) koja izaziva otežano kretanje i tjelesni invaliditet. I to je ujedno sve što je o njenoj bolesti potrebno reći. Noemi je neustrašiva, nezaustavljiva i sanja velike snove. Kolica ne voli i koristi ih tek kada mora preći dulje relacije ili otići na fakultet. Po kući se kreće bez njih, a na kraćim relacijama dovoljno je, kaže, da joj netko pruži ruku.
Ali, zato, kada je na konju ili u moru, njen se svijet u potpunosti mijenja. Tada joj nisu potrebni ni kolica ni tuđa pomoć -plivanje i jahanje njen su drugi način kretanja.
- Kada jašem, ista sam kao bilo tko drugi. Tada mogu raditi ono što inače nisam u mogućnosti. Slično je i kada sam u moru. U vodi mogu ići gdje god želim, raditi kolutove i stojeve na rukama, sve što na suhom ne mogu. Zbog toga volim more i jahanje, tada mogu sve, kaže Noemi.
Od terapijskog jahanja do državnih natjecanja
Za mjesto koje će joj promijeniti život, konjički klub Sv. Eufemija iz Rovinja, Noemi je čula od školske prijateljice, a uskoro ga je njenoj obitelji preporučila i prijateljica s puno jahačkog iskustva. S obzirom na tjelesni nedostatak, za Noemi je preporuka bila terapijsko jahanje.
- Kad sam prvi put sjela na konja, plašila sam se jako. Ali, srećom, klub ima puno iskustva s terapijskim jahanjem i strah je brzo nestao, oni su znali što treba, priča nam.
Nakon dvije godine, trenerica Jutta Haber procijenila je da bi Noemi mogla i samostalno jahati i počela je usmjeravati kako da sama upravlja konjem. Nije prošlo dugo, i mlada jahačica je već bila na svom prvom klupskom natjecanju.
- To je bilo 2015. godine. Nije to bilo neko veliko natjecanje, održavalo se u Rovinju. Natjecala sam se sa zdravom djecom, u redovnoj konkurenciji, i već tada sam zauzela drugu poziciju, kaže nam i dodaje kako je godinu nakon natjecanja uslijedila promjena trenerice - „teta Jutta“ je naime trener početnika, a Noemi je sada već uveliko bila spremna za veće podvige.
Prelazak s ponija na veće konje
- Otprilike 2016. godine me počela trenirati Suzana Haber. Kao i svi početnici, prvih godina sam trenirala na ponijima, a onda je trenerica Suzana 2020. godine predložila da pođem na natjecanje u Zagreb što je značilo da je vrijeme da počnem jahati na većem konju. Otputovala sam s kobilom Mantrom i nastupila sam u konkurenciji osoba s invaliditetom jer, zbog pravila, ne mogu jahati u redovnoj. Moja se kategorija zove para-dresurno jahanje, objašnjava nam Noemi.
No, Mantra je ostala trudna pa je Noemi morala pronaći drugog pratitelja za natjecanja i našla ga je u konju po imenu Mandscharo. Nedugo nakon što su uspješno odradili prvo zajedničko natjecanje, Noemi je pala s Mandschara i trenerica se više nije usudila dopustiti joj da jaše na njemu. Zbog tjelesnog invaliditeta naime, Noemi je u slučaju pada u većoj opasnosti od ostalih jahača jer nema mogućnost brzog ustajanja s tla, a to stvara opasnost da je konj nagazi i dodatno povrijedi. Nakon pada nakratko se vratila Mantri, a onda je i s nje zamalo pala.
- Pokušala me zbaciti. Nije uspjela, ali da je na mom mjestu bila jahačica s manje iskustva, pala bi. Ne znam zbog čega se to događa. To je tako sa životinjama, kaže nam.
Noemi s Faraom
Farao – pastuh s kojim u početku nije bilo lako
A onda je došao Farao - konj na kojem jaše već oko dvije godine. Iako su danas skladan tandem, Noemi kroz smijeh kaže da to nikako nije bila „ljubav na prvi pogled“ već postupni proces s puno prilagođavanja.
- Iskreno, na početku se s Faraom „nisam našla“. Bila je to prava katastrofa. Cijele se prošle godine zbog toga uopće nisam natjecala. Malo zbog mature, ali najviše zbog njega. Srećom, sada je sve super. Farao je konj s kojim jednostavno treba znati, a ja u početku nisam imala puno iskustva, a ni snage jer se radi o muškom konju, pastuhu. Mislim da sam bila i malo „pogrešno postavljena u glavi“ i da me je kočio strah. Ali, onda sam počela vježbati kod kuće da ojačam i da lakše upravljam njime i odjednom su stvari krenule na bolje. Nakon toga više nije bilo nikakvih problema, kaže Noemi.
Spremna za Europu
S Faraom je ove godine nastupila na dva kola Hrvatskog kupa. S obzirom na to da nema konkurenciju među osobama s invaliditetom, na svim natjecanjima zauzima prvo mjesto, ali ono što smatra najvažnijim rezultatom jest onaj bodovni, odnosno – rezultat u postotcima. On pokazuje njezin napredak i on joj omogućuje kvalificirati se za međunarodna natjecanja u paradresurnom jahanju.
- Moj je plan da se uputim na svoje prvo međunarodno natjecanje u Italiju ovog srpnja, a tamo postoji mogućnost da se kvalificiram za Europsko prvenstvo. Priznajem, voljela bih jednom otići i na paraolimpijadu, ako se sve poklopi. Ova sljedeća nije baš realna opcija, ali 2028., zašto ne?!, kaže Noemi.
Natjecanje u dresurnom jahanju podijeljeno je u dva dijela - obavezni i slobodni. Dok se u obaveznom svladavaju točno određeni elementi, u slobodnom se jahači natječu u free-style jahanju.
Osobni asistenti potrebni - ali potplaćeni
Ova posebna djevojka prošle je godine upisala Ekonomski fakultet u Puli i, iako priznaje da su se među snovima nalazile i logopedija i psihologija, upravo je jahanje bilo najveći razlog da odustane od studija u nekom udaljenom gradu. Ono što bi joj pak znatno olakšalo obavljanje obaveza je osobni asistent, koji joj je odobren na četiri sata, ali ga nema jer se, zbog niske naknade, nitko ne javlja na natječaj. Situacija je ovo, nažalost, s kojom se susreću mnoge osobe s invaliditetom i zbog koje ostaju bez pomoći koja bi im puno značila. I ne samo njima.
- Kada bih imala asistenta to bi olakšalo bi meni, ali najviše bi olakšalo mami, koja trči s posla odmah do mene da mi pomogne obaviti najosnovnije stvari. Ona nije u mogućnosti ni sat vremena ostati u gradu nakon posla obaviti nešto ili prošetati. Ja neke stvari mogu sama, ali sve ne mogu. Dobro bi nam došla pomoć, ali za sada je tako kako jeste, kaže Noemi.
A osmijeh mame Maše je širok, i pozitivna energija toliko zarazna da nije teško zaključiti da je ona pogonsko gorivo iza ovih uspjeha i upornosti. Maša povezuje stotine obveza i kćerkina je veza sa svim segmentima života. Od kuće do fakulteta, od škole do kluba, od stolice do kolica. Zbog ovoga se, pričaju uglas kroz smijeh, ponekad sve pomiješa pa im se tako jednom, u žurbi da se stigne i na trening i u školu, ispred zgrade fakulteta prosula cijela vreća keksića za konje.
Noemi s mamom Mašom
Iznenađeni akcijom skupljanja novca za sedlo
Navikli su se uzdati u sebe, i operativno i financijski, kaže Maša, zbog čega su ostali jako pozitivno zatečeni kada je akcija, kojom se prošlog mjeseca skupljao novac za izradu sedla po mjeri za Noemi, uspješno okončana u vrlo kratkom roku.
- Ovo je skup sport, kaže Maša, ali mi smo to bili spremni platiti sami, iako nije lako. Jako smo pozitivno iznenađeni reakcijom i jako zahvalni, dodaje.
Noemi nam pak pokušava dočarati koliko se troškova stvara u ovom sportu.
- Posljednja dva odlaska na državni kup platio mi je Hrvatski konjički savez jer je u pitanju priprema za međunarodno natjecanje. Ali, državno mi nitko ne plaća, a tada su u pitanju višednevna putovanja s ogromnim troškovima. Plaćamo prijevoz koji je skup jer vozilo s prikolicom plaća veću cestarinu i troši više goriva, zatim smještaj za nas i boks za konja, startninu za natjecanje i tekuće troškove, a opremu uopće ne računam, kaže Noemi.
Nastupi na međunarodnim natjecanjima donose mogućnost kategorizacije sportaša, čime se stječu prava na pokrivanje dijela troškova pa se Noemi nada da će nastup u Italiji biti i korak prema ovom statusu.
Ali, kao i do sada, za sve će naći način, kažu državna prvakinja i mama. Noemi se svakako u ovom se sportu vidi još dugo. Uostalom, Olimpijada je tek čeka.
Noemi će uskoro imati sedlo s uzengama koje na vrhu imaju zaštitnu kapicu. Zbog nemogućnosti da se stalno podiže sa sedla u kasu, prilikom jahanja na njega stavlja silikonsku podlogu koja smanjuje udar. Osim toga, noge privezuje za konja i služi se s dva biča jer u nogama nema dovoljnu snagu za izdavanje naredbi za konja. Nikada se nije povrijedila na jahanju, a čak i kada ju je Mandscharo zbacio, uspjela se odmah podići s tla.
Zahvalna je na pomoći mami Maši i tati Kristijanu, vozaču Petru Benčiću koji je, kaže, uvijek dostupan, klubu i svojoj trenerici Suzani Haber. koja joj je jako velika podrška. Naravno, i Farau.
Iako je akcija skupljanja sredstava za kupovinu sedla završena, svatko tko poželi kupiti dodatni keksić za Faroa ili sponzorirati sportski put izvanserijske sportašice Noemi, uvijek je dobrodošao javiti se u konjički klub Sv. Eufemija.
