Da život piše priče, a u njima stvara glavne i sporedne uloge, te unatoč okolnostima koje često znaju biti teške ipak iznjedri vedru i pozitivnu vijest, osvjedočili smo se i sami u susretu s poznatim pulskim umjetnikom Igorom Papićem i nekima od ljudi koji su mu pomogli u ostvarenju njegove želje.
Naime, prije par dana na društvenim mrežama pojavila se informacija u kojoj Papić za odlazak na otvorenje Međunarodnog bijenala u Santa Maria di Sala (Venecija) koji se otvara 5. listopada i traje do 26. listopada, moli financijsku pomoć od 200 eura. Papić napominje da je uspio uštedjeti 230 eura, ali nedostaje mu još taj dio kako bi pokrio troškove putovanja i noćenja.
Pokrenuta lavina
I kako to obično u životu biva, njegovu objavu pročitao je i podijelio poznati pulski aktivist i humanitarac Aleksej Orel te pokrenuo pravu malu lavinu u koju su se uključili ljudi s ciljem da Papiću omoguće odlazak na bijenale na kojemu sudjeluje kao jedini autor iz Hrvatske, kojega su organizatori pozvali.
O tome da mu to pričinja veliko zadovoljstvo i satisfakciju za daljnji rad potvrđuje nam u razgovoru kod "Šabana" na Verudi, u kojemu nam se pridružuju Aleksej Orel i umjetnik Diego Mračević.
- Nisam se nigdje gurao, organizatori su me kontaktirali i pozvali na bijenale kao jedinog predstavnika Hrvatske među umjetnicima iz 16 zemalja koji će tamo predstaviti svoje radove, kaže nam, te kroz šalu nadodaje da misli da je to zato što boljega nisu našli.
Život ga nije mazio kaže Papić, te naglašava da živi od socijalne pomoći od 450 eura, što nije dovoljan iznos kako bi si priuštio odlazak na za njega važan događaj otvorenja bijenala.
Svoje prisustvo na ovoj međunarodnoj izložbi vidi i kao mogućnost za upoznavanje i druženje s kolegama umjetnicima iz svijeta, ali i kao mogućnost za ostvarenje zarade predstavljanjem svojih radova i mogućnosti.
- Tri svoja rada što je bio limit za bijenale sam već poslao i oni su tamo. Za mene osobno ovo je veliko priznanje, a možda i odskočna daska za daljnji rad, jer na takvim izložbama redovito budu prisutni i galeristi, te postoji mogućnost narudžbi radova. Kod nas u Hrvatskoj nema takvog tržišta i baš zato je ovo velika prilika za mene, poručuje Papić.
Papić podsjeća da je još u veljači ove godine od Grada Pule tražio da mu pomognu potrebnim iznosom za kotizaciju, kako bi njegovi radovi uopće pristigli na bijenale.
- Odgovor koji sam od njih dobio bio je da sam još prošle godine morao dati zamolbu. Naravno, tada nisam niti znao da ću biti pozvan na taj bijenale. Platio sam od svoje socijalne pomoći, pa sam onda dva mjeseca jedva preživljavao.
Od ljudi koji su mi pomogli naveo bi prijatelja iz djetinjstva Denisa Buliana koji mi je prije mjesec dana prevezao slike na bijenale, te moju kćerku koja mi je također pomogla onda. Nakon moje objave, pomoć su mi pružili Aleksej Orel, Ranko Borovečki, Tea Bičić, Diego Mračević i jedna djevojka, kaže nam.

Igor Papić - Foto: Manuel Angelini
Orel navodi da je sve krenulo jednostavno, dok se vraćao iz Zagreba, te je pregledavajući društvene mreže vidio objavu od svojeg starog druga Igora Papića koji se našao u potrebi.
Bez imena
- Podijelio sam njegovu objavu. Takve stvari su se prije pedeset godina rješavala u kavanama, konobama, dok su se ljudi družili. Sada to ide putem društvenih mreža, i baš zato mi je drago da smo se našli ovdje, jer priča završava u tom inicijalnom obliku. Skupljen je potreban novac, ljudi su preferirali da doniraju gotovinu, bez da se navode njihova imena, a ja sam samo kao posrednik to predao Igoru, kaže nam Orel, te nadodaje o uključenosti Papićevog kolege umjetnika, ali i svog starog prijatelja Diega Mračevića u akciju pomoći.
"Diego je odmah ponudio prijevoz, hranu i sve što je potrebno kako bi Papić otišao i boravio na bijenalu, odnosno pokriti mu sve troškove. Zato je za mene sve ovo ispalo tako dobro i humano", veli Orel.
Mračević poručuje da mu je bila želja pomoći Papiću, sada, ali i u budućnosti.
- Želja mi je da se počnemo ponovno družiti i surađivati, te tako pomagati jedan drugome u radovima. Suradnjom ubrzavamo proces stvaranja, kaže Mračević, te podsjeća na prošlost suradnje s Papićem.
"Ima stvari u kojima je Igor bolji od mene, pa tako sada priznajem da sam još u srednjoj školi od njega učio i "krao" znanje, jer je on to dozvoljavao. Kada Igoru daš komad stiropora nađenog na ulici, on ga tako premaže i napravi od njega skulpturu za koju nikada ne bi kazao da nije pravi kamen", ističe pohvalno o Igorovom radu Mračević.
Papić razgovor završava podsjećajući na osobu koja je duboko djelovala na njega kao umjetnika, istaknutog istarskog slikara Ivana Obrovca.
"Upoznavanje s Obrovcem je bila prekretnica u mom umjetničkom životu i radu, jer Obrovac je prepoznao u meni neke predispozicije. Ja sam kao dijete dolazio kod njega u atelje u zgradi gdje je sada Konzervatorski odjel na Verudi. Ja bih svaku večer dolazio kod njega. Pobjegao bih kroz prozor navečer, da me starci ne vide, i do jutra bih kod njega slikao. On mi je davao boje i platna. Znao je biti strog, a to me je i pripremilo za moj daljnji razvoj kao umjetnika", kaže nam Papić.