PUTOPIS ELIJA VELANA: Ulice Guardie Piemontese još pamte krvavi masakr

Opet smo na putu, od Brindisija do Taranta. Iz velike jonske luke vozit  ćemo jonskom cestom koja slijedi obalu Jonskog mora sve do Reggio Calabrije. Cestu nazivaju „la strada della morte“ (cesta smrti) zbog čestih prometnih nesreća.

Vozili smo tek prvu dionicu do mjesta Sibari gdje se prostor Calabrije sužava. Tu smo skrenuli prema planinama u smjeru Tirenskog mora. Planine su raskošne, pokrivene gustom šumom sve do vrha iznad tisuću metara.

Vožnja uz dužni oprez sve do vrha prolaza. Na jednoj dionici ukazalo nam se more Tarantskog zaljeva, plavetnilo u beskonačnosti. Tarantski je najveći zaljev u Italiji: dug je 140 kilometara i širok 110 kilometara, ukupna mu je površina 19.600 kvadratnih kilometara. Uz cestu nesaglediv niz novosagrađenih kuća, još nežbukanih. Očito, grade se da bi ugostili turiste, mislim, scena je jednaka našoj Istri, gradi se nekontrolirano tu kao i kod nas.

U kontinentalnoj, hrastovoj šumi odjednom smo primijetili prve mediteranske borove, znak da je more blizu i, odjednom evo ga, na jednom zavoju, 800 metara ispod nas. Slijedimo znakove prema malom gradiću na vrhu brda koji se zove Guardia Piemontese ili, na stari, srednjovjekovni okitanski jezik La Gardia.

Zajednica Okitanaca broji oko 1800 žitelja, srednjovjekovni gradić smješten je na vrhu brda na 515 metara nadmorske visine. Okitanci valdežanske vjere, sljedbenici Petera Walda 1140. - 1205. stigli su u Kalabriju u drugoj polovici trinaestog stoljeća iz piemonteških (Piemonte) dolina. Bježali su od krvavih progona i u Kalabriju su stigli preko mora. U srednjem vijeku ova je talijanska regija na jugu bila primjer vjerske tolerancije: Valdesi živjeli su uz bok sa Židovima, muslimanima i ostalim zajednicama različitih vjeroispovijesti.

Piemonteški Okitanci (Langue d'Oc ili jezik trubadura) bili su vrsni tkalci, znali su presti svilu a u ono vrijeme je Kalabria bila jedna od vodećih mediteranskih regija po količini proizvedene svile. Računa se da je između XV. i XVI. stoljeća Kalabria godišnje proizvodila i do tisuću tona prvoklasne svile koja se plasirala na svim tržištima tadašnjeg Mediterana pa sve do srca sjeverne Europe.

Okitanci su radili na tkalačkim strojevima, a za bojanje svile služili se židovskim majstorima u tretiranju boja. U toj regiji bila se udomaćila bizantska tradicija uzgoja svilene bube ili gusjenice koja se hrani listovima duda ili murvi. Cijela je Kalabrija bila pokrivena murvom, danas nećete naći niti jedno stablo. Dva i pol stoljeća Valdežanci su živjeli u miru, skladu i zajednica se svilom silno obogatila. Piemonteški okitanci toliko su se obogatili da su izgradili svoj grad Guardia Piemontese.

Bili su pismeni u prostoru u kojemu je vladala totalna nepismenost puka, znali su čitati jer je čitanje svete Biblije bez klera kao posrednika, bila odlika i srž pokreta Petera Walda koji je težio životu po načelima Evanđelja.

U prvoj polovici XVI stoljeća piemonteški su se Valdezi priklonili protestantskoj reformaciji Jeana Calvina. Postali su kalvinisti i tad je započeo progon. Između 1560. i 1561. godine Vatikan je uz vojnu pomoć cara Filipa II. odlučio krenuti u konačni, krvavi obračun sa Kalvinistima u Kalabriji. Tadašnji čelnik Inkvizicije kratko je rezimirao stav službene crkve prema Valdezima hereticima: “Krivi su jer su donijeli luteransku kugu u mnoga sela naše pokrajine i zarazili na tisuće jadnih seljaka Kalabrije. Nama je po božijem planu i volji naloženo voditi mase stazom prave vjere ma koliko to koštalo“.

U lipnju 1561. godine valdežanska mjesta u okolici Guardie Piemontese spaljena su. Mjesta San Sisto, Montalto Uffugo, Vaccarizzo, San Vincenzo la Costa, Argentina, Santa Maria la Castagna sravnjena su sa zemljom, gotovo su svi stanovnici zaklani. Guardia Piemontese je doživjela nevjerojatni masakr, ulice su bile okrvavljene krvlju stotinu ubijenih staraca, žena djece. Muški dio populacije pokušao se obraniti, vođeni su okršaji po okolnim šumama ali su na kraju podlegli i smaknuti.

Nakon masakra preživjeli su bili izvrgnuti strogoj kontroli. Naloženo im je da sva ulazna vrata moraju imati odgovarajući prozorčić ili otvor da bi žandari mogli u svakom trenutku kontrolirati što se u kući radi. Ono što je bilo strogo zabranjeno i opasno po vjeri je bilo čitanje Biblije, to se najstrože kažnjavalo.

Ulazna vrata Guardie Piemontese dan danas nosi naziv „La porta del sangue“ (Krvava vrata), naziv glavnog trga je Piazza del massacro (Trg pokolja). Razgovarao sam sa nekoliko mještana i vidno je da nakon četiristo godina i dalje doživljavaju taj krvavi obrat sa nevjerojatnom dozom emocija.

Fiorenzo Tundis je 2011. godine pokrenuo mjesni Muzej koji je dobro posjećen, zgradu u kojoj je smješten restaurirana je i obnovljena dotacijama talijanske valdežanske zajednice koja broji oko 40.000 članova. Današnjica Guardie Piemontese je izuzetno zanimljiva: dobar dio oko 1800 stanovnika i dalje se služi okitanskim jezikom. Osnovna škola broji oko 100 učenika i u njoj se predaje stari jezik trubadura.

Zanimljivo: žitelji su svoje domove izgradili na obali ispod brda. Bave se najviše turizmom i ribarstvom, sve se glavne javne institucije nalaze duž obale. Stari grad na oko 500 metara nadmorske visine ostao je gotovo prazan, u njemu živi oko dvjesto Valdežana, a 120 njih su penzioneri. Sve su kuće u privatno vlasništvo je većim dijelom dobro su održane.

Objašnjavaju mi da je Guardia između pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća doživjela masovnu emigraciju (najviše u Australiji i Sjevernoj Americi). Zgrade su obnovljene novcem kojeg su emigranti slali rodbini u rodnom kraju.

„Vrijeme prolazi ljudi umiru i sad budućnost starogradske jezgre je pod upitnikom jer nije još osmišljen javni plan zaštite našeg gradskog identiteta. Već se danas uočavaju opasni znakovi urbane dekadencije, treba obnoviti krovove, žbuku, farbu, održavati kamene podloge ulica i uličica a sve to košta a privatni novac iz inostranstva ne teče kao nekad“.

Ipak, starogradska jezgra je preživjela turističku devastaciju, zgrade još nisu u prodaji pa je tako, donekle lakše štititi višestoljetni identitet.

Valdežani na moru i dalje se služe starim jezikom. Gledaju prema brdu, preko vrhova stabla, naziru se kuće višestoljetne tradicije.