Roštali su, nisu imali ni hlađenje ni grijanje, po ljeti su vozili s otvorenim prednjim vratima. CRVENI AUTOBUSI OZNAČILI SU RAZDOBLJE KADA JE PULA OPET POSTALA GRAD

Sjedala su im bila od crvene šperploče, kutija koja je pokrivala motor (nalazio se s prednje strane) dopirala je tik do vozača, bili su bučni i...bili su crveni.

Mnogi se Puljani još sjećaju crvenih autobusa koji su od 1967. do 1972. Pulom i periferijom, gotovo uvijek puni, prevozili putnike gradom pa sve do raznih mjesta i naselja Puljštine. Tada je automobilska motorizacija Jugoslavena bila tek u povojima, školarci i većina ljudi koji su poslom dolazili u Pulu iz Štinjana, Fažane, Peroja, Vodnjana, Galižane, Marčane, Barbana, Raklja, Krnice, Premanture, Banjola, Šišana, Medulina, Ližnjana, Pomera nisu posjedovali automobil, stoga je vožnja autobusom bila neizbježna i svakodnevna.

U filmu pulskog fotokino kluba "Jelen" iz 1970., naslova "Amen", i vrlo neočekivanog za ono "bezbožno" doba, od minute 1:20 na nekoliko sekundi vidi se crveni autobus na Giardinima, tadašnjem korzu

Tada je postojala i linija Pula - Valtura - Ušićevi Dvori - Šišan - Pula, a od gradskih, nakon što je dugo, tragom 1934. ugašene tramvajske linije, postojala samo linija za Stoju, tek se pojavio „bus za Verudu“, obzirom da je taj dio grada poprimio konture naseljene i zaokružene gradske četvrti tek u drugoj polovici šezdesetih. Nije bilo linije za Vidikovac, a ni Vidikovca, s „trojkama“ i neboderima kakvim ga danas poznajemo.

Mjesta susreta, socijalizacije pa i zaljubljivanja, crveni autobusi (a našao se tu i jedan zeleni, istog modela) simboliziraju ne samo početak efikasne uspostave gradskog javnog prijevoza, već i vraćanje Pule "gradkosti", urbanosti koja je bila privremeno prekinuta krajem drugog svjetskog rata, kada se grad gotovo ispraznio. Puni autobusi govorili su i to da se Pula opet...punila.

Od kraja 2. Svjetskog rata, Pula nije nikad obilježila veći porast stanovništva nego u desetljeću između 1961. i 1971., kada se broj žitelja s 35.983 popeo na 47.498, odnosno 69.913 kad se uzme u obzir šira okolica.

Kako podsjeća tekst na mrežnim stranicama "Pulaprometa", 1967. počinje oporavak poduzeća za gradski prijevoz koje se tada zvao “Lokalni saobraćaj”, da bi od 1972. do 1984., objedinjen s „Autosaobraćajem” poslovalo u okviru prijevoznika „Brioni“, kada je preimenovano u sadašnji "Pulapromet".

Autobus Alfa - Goša

Te 1967. garaža i uprava poduzeća bile su u današnjoj Kranjčevićevoj ulici, u staroj tvornici stakla, a autobusna stanica na Karolini koja je asfaltirana tek 1969. godine. Tijekom te ključne 1967. godine, “Lokalni saobraćaj” od „Autotroleja" kupuje crvene autobuse, takozvane „alfe“.

Zahvaljujući pisanju raznih ljubitelja autobusa po forumima i sjećanjima Vladimira Načinovića (otac mu je bio poznati Nini, dobri duh Stoje) koji je u tim godinama radio kao mehaničar u poduzeću „Brioni autoremont“, rekonstruirali smo da je riječki prijevoznik te autobuse "Alfa Romeo 910 A" nabavio 1959. Vozila nišu došla „gotova“ iz Italije, već su iz Milana šasija i motor išli u Smederevsku Palanku (80-tak kilometara udaljenoj od Beograda) gdje se od 1956. u tvornici GOŠA izrađivala i montirala karoserija. Nešto ranije, 1955., Goša je od napuljske kompanije "Aerfer" otkupila tehničku dokumentaciju za proizvodnju karoserija za nekoliko alfinih šasija.

"Goša" ne duguje svoje ime akronimu, već partizanu i narodnom heroju Dragoslavu Đorđeviću Goši. Osnovana je 1923. kao radionica za popravak i konstrukciju željezničkih vagona, i to francusko-srpskim kapitalom, kao dio dioničarskog društva "Jasenica" sa sjedištem u Beogradu. Nakon 1945., preimenovana u Goša, „Fabrika šinskih vozila“ proširuje svoje poslovanje i na druge djelatnosti, a najznačajnija je bila mostogradnja. U Smederevsoj Palanci su, između ostalog, izrađene konstrukcije Brankovog mosta u Beogradu, pokretnog mosta na Kanalu Dunav–Tisa–Dunav, Pančevački most, beogradska Gazela, mostovi duž pruga Sarajevo–Ploče, Beograd–Bar, a bilo je tu i prestižnih poslova širom svijeta.

Prikolica nečijeg djetinjstva i crveni FAP

"Goša" je nama zanimljiva jer su se upravo u toj tvornici, temeljem licence "Viberti" iz Torina, izrađivale i prikolice koje su kačile na crvene autobuse, a bile su omiljene posebno među djecom i đačkom populacijom. U njima je bilo mjesta za 59 putnika, 25 za sjedenje i 34 za stajanje. Inače u autobusu Alfa bilo je mjesta za 82 putnika, a mjesta za sjedenje je bilo 20. Među mnogima, koristili su ih lokalni prijevoznici Rima, Milana, Trsta, a u "Goša" inačici, Rijeke, Zagreba, Vukovara ali i u Mariboru i Beogradu.

Ti su autobusi bili poznati po volanima ogromnog promjera, kako bi vozač lakše mogao okretati i upravljati autobusom. Uz zadnja vrata je bio odjeljak za konduktera koji je prodavao karte i imao upravljački taster za otvaranje i zatvaranje vrata.

Uslijed rastuće potrebe za vozilima, pulski „Lokalni Saobraćaj“ pojačao je flotu crvenih autobusa i s onima srbijanskog proizvođača FAP (Fabrika Automobila Priboj), i to modelima GVF-U, koji su se proizvodili temeljem licence švicarskog "Saurera". Bili su vrlo slični modelima Alfa / Goša, s time da im je na „njuški“, iznad rešetke ventilacije motora, nedostajao krilati simbol Goše, već je na rešetki prikačen natpis Fap.

Karoseriju za FAP- autobuse izrađivao je zemunski "Ikarus", čiji će kompletni autobus novoosnovani "Pulapromet" kupiti i početi rabiti 1984. Taj se Ikarsuov autobus zapravo proizvodio po licenci njemačkog MAN-a, a mnogi se sigurno sjećaju prethodnog svjetlo plavog autobusa MAN koji je prometovao od 1970. do 1984. Potonji je, poput Alfa-Goše, u stražnjem dijelu također (ali ne u svim varijantama) imao ograđeno i povišeno mjesto za konduktera, kontrolora ali povremenog „biljetaja“ koji je prodavao karte. Često je to mjesto bilo prazno pa bi se učenici, čim bi ušli u autobus, utrkivali tko će prije zauzeti „kondukterovu gajbu“.

Upravo su ti MAN-ovi autobusi (model 750) označili kraj ere crvenih autobusa, koji su te već od 1970. kada, iz vlastitih sredstava „Lokalni Saobraćaj“ kupuje 15 novih svjetlo plavih autobusa spomenute marke MAN, radi kromatskog uniformiranja prefarbani u plavu boju.

Da spomenemo, tijekom siječnja 1991. godine, u promet je pušteno dodatnih sedam autobusa GB 165 marke MAN. Bit će to zadnji tip autobusa koji je Pulom lokalno prevozio putnike u doba Jugoslavije, zadnji čije boje nisu bile gradske zelena i žuta. Konačno, u prosincu 1995. pušteno je u promet 10 novih žuto-zelenih autobusa marke Mercedes Benz (četiri velika solo autobusa i šest mini autobusa). Od svibnja 1996. godine autobusna stanica prigradskog prijevoza funkcionira na novoj lokaciji autobusnog kolodvora u Šijani.

Čadro, Pere Šegota, Bulian, Arkađelo, Bigolo, Libero i mnogi drugi

Puljanin Aldo Ušić, na Facebook stranici „Pula iz vremena Jugoslavije“, prisjetio se nekadašnjih vozača crvenih autobusa: „Čadro u FAP-u, Pere Šegota, Josip Lazarić na GOŠA - ALFA, Bulian na FAP-u (broj 38), Arkanđelo na FAP-u (broj 45), kasnije prometnik, Armando Stepčić isto na FAP-u, Kolman šofer i automehaničar, Rudi (perač kurijera).“ MAN-ove svijetlo plave, prisjeća se Ušić, vozio je „Pipe iz Medulina“, a za njihovim volanom našli su, među mnogima, i Tullio Signorelli (zvani Bigolo), pjevač u KUD-u "Lino Mariani", a i danas vrlo poznati mesar Libero.

Roštali su, nisu imali ni hlađenje ni grijanje, po ljeti su vozili s otvorenim prednjim vratima. Sad ih više nema, ali su crveni autobusi označili ono razdoblje kada je Pula opet postala gradom.