SVETI STJEPAN, blagdan obilaska rodbine i početka blagoslova domova i obitelji

Današnji dan, 26. prosinca, kršćani su posvetili sv. Stjepanu Prvomučeniku. Najvažniji običaj blagdana poznatog nazivom Štefanije je posjet rodbini i prijateljima: tradicija nalaže da se božićni dan provodi u krugu obitelji te da se slijedeći dan, dakle danas, u svečanom trenutku božićnih dana,  čestitarskim ophodima ojačaju obiteljske i prijateljske veze obilaskom bliske rodbine i drugih dragih nam ljudi. Za Štefanije roditelji vode djecu u crkvu kako bi vidjeli jaslice.

Prema kalendaru katoličkih rituala, na Štefanije župnici počinju blagoslov domovina župljana, činom kojim se moli i zaziva Božji blagoslov na sve članove obitelji kako bi živjeli kršćanski. Blagoslov traje sve do dana Isusovog krštenja koji se obilježava prve nedjelje koja slijedi epifaniju, odnosno bogojavljanje (praznik tri kralja).

Narodni običaji i mudrosti

Štefanije je i dan koji se na selu posvećivao običajima i obredima (česnjak na kljun pijetla) zaštite domaćih životinja, prvenstveno peradi, tegleće stoke, krava, volova ali i konja: u Istri su seljaci na dan sv. Stjepana izlaziti s konjima, a znali su se i utrkivati.

Prema narodnoj izreci "Kiša na Štefanjie obećaje sljedećeg ljeta žita manje" ne očekuje nas plodna godina: južina, toplo i kišno vrijeme kakvo upravo bilježimo, nije primjereno ni poželjno u blagdanskim danima s kraja godine te najavljuje škrtu plodnost nadolazeće godine.

Tko je bio Stjepan?

Stjepan je bio prvi mučenik u povijesti kršćanstva, odnosno prvi kršćanin koji je ubijen zbog svoje vjere. Zbog toga se u mnogim kalendarima uz Stjepanovo ime mogao naći pridjevak "prvomučenik“, ili „protomučenik“ tj. prvi ("proto“ na grčkom znači „prvi“) mučenik koji je svojom žrtvom prvi svjedočio Riječ Božju.

Sveti Stjepan slavi se 26. prosinca upravo kako bi se simbolično dočaralo prvenstvo njegove bliskosti s Kristom rođenog 25. prosinca.

Podrijetlo Stjepana nije poznato. Vjerojatno je bio Židov odgojen u grčkoj kulturi. Bio je Isusov suvremenik i apostoli su ga uvrstili u sedam đakona koji su se morali brinuti za potrebe udovica i siročadi novih kršćanskih zajednica.

Potaknut gorljivom vjerom, Stjepan je svoj zadatak izvršavao s ljubavlju i dobrotom, često se spremno posvećujući propovijedanju kako bi obratio Židove koji su dolazili u Jeruzalem, gradu u kojem je živio. Iz tog je razloga pobudio netrpeljivost i neprijateljstvo onih koji nisu pozdravljali širenje novoga vjerovanja.

Stoga je 36. godine poslije Krista, dakle samo 3 godine nakon Isusove smrti,  optužen za bogohuljenje, a taj se zločin protiv židovskog Boga u to  vrijeme shvaćao vrlo ozbiljno.

Izveden je pred Veliko vijeće, vrhovno vijeće Židova. Tijekom procesa Stjepan se obratio gomili posljednji put propovijedajući o veličanstvenosti svog Boga. No, to je još više razbjesnilo vijećnike koji su ga izveli izvan grada i pogubili ga kamenovanjem.

Prema predaji, sveti Stjepan je svoju smrt dočekao spokojno, zazivajući Gospodina da dočeka njegovu dušu. Sveto pismo prenosi njegove posljednje riječi koje je izgovorio mdok je umirao: 'Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh'.

Slave ga i Krunoslavi i Krunoslave

Sveti Stjepan štuje se kao zaštitnik đakona, zidara, klesara, izrađivača ljesova i onih koji boluju od glavobolje. Njegovo ime na grčkom jeziku znači 'kruna, vijenac', stoga uz Stjepane i ostale varijante tog imena, imendan slave i Krunoslavi i Krunoslave.

Štefanije se slavi u gotovo cijeloj Europi, a Srbiji je sveti Stjepan i zaštitnik zemlje. Međutim, u pravoslavnim crkvama slavi se 27. prosinca, a kako one koriste julijanski kalendar, onda je to po gregorijanskom 9. siječnja.

Sveti Stjepan koji se slavi 2. kolovoza i koji se u Hrvatskoj štuje kao zaštitnik Visa i Hvara, druga je pak osoba: riječ je o papi Stjepanu I, mučeniku iz 3. stoljeća.