Vodnjanci tuguju za svojim sugrađaninom, legendarnim vojnim pilotom Marinkom Šimićevićem

Unatrag dva dana preminuo je Marinko Šimićević. Iako će se mnogi zapitati tko je on bio, zapravo je riječ o jednom od tri poznata vojna pilota nadzvučnih aviona koji su bili nastanjeni u Vodnjanu. Bili su to vrsni najprije jugoslavenski pa hrvatski piloti, na ponos Istri i Vodnjanu u kojem su od najranije mladosti živjeli. Uz Marinka Šimićevića, riječ je o Željku Jeleniću i Vladimiru Mikcu koji su živjeli u Vodnjanu na manje od stotinu metara između Place i vodnjanske crkve.

"Ispratili su Jugoslaviju, 'dopratili' Republiku Hrvatsku, a potom bili i u pratnji pape Ivana Pavla II, za njegova posjeta Hrvatskoj 1994. godine", kažu poznavatelji prilika koji pritom naglašavaju da bi sva trojica zaslužila barem neku ulicu ili aleju vodnjanskih pilota.

Kako nalazimo u zapisima vodnjanskog časopisa "Attinianuma" iz 2010. godine, Marinko Šimičević rođen je 27. ožujka 1956. u Puli, oženjen Ljiljanom s kojom je imao djecu Nikolu i Jelenu.

S roditeljima je živio u Ulici Pino Budicin, nakon što su doselili u Vodnjan 1953. godine iz Islama Latinskog kraj Zadra. Prisjećao se tada da mu je majka pričala kako je još kao dijete govorio da će biti pilot. Iako se toga nije sjećao, zna da je kasnije, kada bi vidio avion, osjećao želju postati pilotom, a još i više kada je njegov susjed Željko Jelenić otišao u pilotsku školu. Nakon završetka osnovne škole u Vodnjanu, otišao je na preglede za pilota, ali nije prošao te je izučio zanat za strojobravara, na što mu je upravo Željko Jelenić rekao da mora prihvatiti kako ne može biti pilot i gotovo te da netko mora biti i mehaničar!

No, želja da postan pilot nije ga napuštala te je i opet otišao na pregled u Beograd i - prošao. Odmah nakon prijemnog krenula je trogodišnja akademiju, dvije godine u Zadru i jednu u Puli uz satove letenja.

"Prvi put sjesti u avion i letjeti 45 minuta 200 kilometara na sat bilo je vrlo uzbudljivo. Sjećam se kao da je bilo jučer. Nisam mogao zamisliti da je priroda tako lijepa, dok ju nisam vidio s visine. Iz te točke gledišta, Istra, Zadarština i čitava Hrvatska izgledaju prekrasno", pričao je tada Šimičević.

Nakon prve samostalne vožnje i godina iskustva te 4.500 sati leta, četiri je godine u Mostaru bio i nastavnik letenja, a kada su migovi došli u Pulu 1983. godine tražili su i nastavnike letenja te je tako i Šimićević stigao i tu ostao do kraja. Odškolovao je više od tisuću pilota. Mnogo je puta bio i u smrtnoj opasnosti, ali su, rekao je tada, sva trojica Vodnjanaca, uključujući vrijeme rata i prigodnih akrobacija, imali veliku sreću. Bio je i promatrač UN-a u Africi u dva mandata. Više je puta odlikovan. Godine 1994. išao je i na doček pape, odnosno Amerikanci su ga dopratili do iznad Lošinja, a onda su ga hrvatski vojni piloti preuzeli. Šimićević je predvodio, a slijedio ga je još jedan legendarni pilot Ivan Bosak.

Umirovljen je 2006. godine. Umro je u subotu u 68 godini života i iza sebe ostavio suprugu Ljiljanu i djecu Nikolu i Jelenu te dvije unuke. Od njega se i na društvenim mrežama opraštaju brojni prijatelji i kolege uz poruku "Letaču, beskrajno ti nebo!". Ispraćaj legendarnog pilota bit će u utorak 20. veljače u 13 sati na mjesnom groblju u Šišanu.