Ne postoji jača veza sa zemljom od vlastite proizvodnje hrane, uz prethodno sijanje, njegovanje i branje plodova. Dolaskom proljeća, priroda i životinje se bude iz zimskog sna, a kao i svaki živi organizam, zemlju je potrebno "probuditi" te prilagoditi potrebama biljaka koje želimo posaditi.
Puljani već dugo godina njeguju prisan odnos s društvenim vrtovima koji se nalaze podno nebodera na Verudi odnosno iznad plaže Valsaline. Možete im slobodno pristupiti sa više strana, a svaki puteljak odvesti će vas do nekog vrta. "Ni kruha bez motike" stara je uzrečica koju je većina ljudi čula, a koju žive korisnici vrtova koje smo sreli u našoj šetnji.
Uzgajaju većinom povrće za svoje potrebe, provodeći sate na zemlji bez obzira koje je godišnje doba, čime si omogućuju zdrave i prirodne obroke u urbanoj sredini.
Hodajući puteljcima vrtova Valsalina, sreli smo Gorana kod bunara dok je vadio vodu za vrt koji je raščistio sa suprugom prije tri mjeseca. "Govore stari da ovaj bunar nikad nije presušio, nadam se da će tako i ostati", kazao je spuštajući špagom kantu dok nije zapljusnula o površinu ledene vode. U crvenom trlišu, ruku crvenih od zemlje, gurajući kariolu vodio nas je do vrta kojeg je tek krenuo obrađivati, objasnivši nam da je on trenutno zadužen za fizikaliju te kako je supruga ta koja će se pobrinuti za sve ostalo. Društvo su mu pravili Ozren i Mato koji su, dok smo se približavali, komentirali svježe posađenu bužu-maslinu koju je Ozren donio.
S obzirom da ovakvi vrtovi često imaju društvenu notu, ljudi se nerijetko druže marendajući zajedno nakon intenzivnog rada oko vrta.
"Bila je nekolicina mladih koji su u vrijeme korone krenuli obrađivati zemlju, ali čim je sunce zapeklo, prestali su dolaziti jer im je, kako su rekli - vruće. Mi smo pak za vrijeme korone bili najaktivniji, igrali smo karte, pekli roštilj, brinuli se o vrtovima te redovno čistili sve da ne zaraste kao što smo radili prije pandemije i kao što radimo i sada. Grad bi nama trebao plaćati jer redovno čistimo sve parcele koje se ne koriste da ne zaraste u džunglu. Znam da ima nešto privatnih parcela i da je to dugo na sudu, ali ne znam detalje", govori nam Puležan koji vrt obrađuje malo dalje.
Uredno je, ograđeno drvenom ogradom dok su na drugoj strani dvije kade pune kišnice za zalijevanje vrta, ali i stoga da se ptice, pčele i ostale životinjice mogle napiti vode. Uskoro će posaditi kadifu koja je prirodni zaštitnik organskog vrta jer, kako napominje, ovdje nitko ne koristi pesticide te im je iznimno stalo do prirode i zdravlja.
Produžili smo dalje razgledati vrtove koji su varirali veličinom uz pojedine zarasle dijelove i sreli gospođu Anu iza koje je 15 godina brige o vrtu i ne bi ga mijenjala za išta.
"Vrtova je preko 50-ak, većinom su svi obrađeni, s posađenim lukom, salatom, a neki tek pripremaju zemlju za recimo za ciklu, grah i krumpir, govori nam Ana koja je završila s okopavanjem češnjaka i spremala se kući.
Na pitanje misli li da će Grad nekad u budućnosti možda ove vrtove prenamijeniti za nešto drugo, samo se nasmiješila, odmahnula rukom i laganim se korakom udaljila.
Nastavili smo našu šetnju, nadajući se da ćemo sresti još nekoga tko bi tog trenutka s nama podijelio svoju priču koja raste u vrtovima na Valsalinama, međutim naišli smo samo na golubove koji su gugutajući čekali onoga tko ih je tamo i stavio.
Ova zelena oaza je još uvijek jedinstven prostor u gradu Puli koji okuplja ljubitelje zelenila - i onog u prirodi, i oiog na tanjuru.
Vrt je poput dobrog prijatelja kojeg možeš stalno posjećivati, a ovi skrivaju mnoštvo neispričanih priča koje tek trebaju biti ispričane. Ipak, jedna misao stalno kopka - koliko će još ova oaza biti zelena pluća ovoga grada i hoće li se u budućnosti pretvoriti u oazu betona i asfalta? Iskreno se nadamo da neće nikad.