Dobro je ponekad staviti se u cipele putnika namjernika, onih turista koji u naš grad dođu s dječjom znatiželjom i upijajući sve ljepote tog istog grada. Zanemarujući nedostatke koje mi građani ovog grada stalno vidimo i kritiziramo kao da ništa druge ne postoji. Metku, četrdesetogodišnju Slovenku iz Ljubljane sreli smo kako izlazi iz pizzerije Jupiter. Nasmiješeno nas je upitala ide li se prema gore za Kaštel?
Rekli smo kako idemo baš u tom smjeru pa nam se Metka pridružila. Bilo je zanimljivo pratiti njene reakcije i oduševljenost viđenim. Naravno radoznalost nam je nalagala da ju pitamo, je li sama došla u Pulu. S osmjehom na licu rekla nam je kako je tu sa suprugom koji je iz pizzerije otišao nešto ranije zbog probavnih problema koji su ga uhvatili.
Na kaštelu je bilo još turista, topli kasnojesenski dan izmamio je kako ljude, tako i životinje. Zanimljiva je ta situacija, izgleda da nam ponekada stranac treba ukazivati na stvari koje su nam pred nosom.
Bilo je tu cvijeća i insekata, te gušter koji je sramežljivo provirio, bilja, insekata i reptilića koji više pripadaju nekim toplijim godišnjim dobima, i naravno ptičica.
I jedna buba mara ili pikapolonica kako je glasno uzviknula Metka.
Pratili smo Metku u korak, i okom fotoaparata bilježili sve na što je ona oduševljeno ukazivala. Pogledajte ptičicu, pogledajte snijeg na Učki, evo i pčelice.
Da, čini se kako je barem ovaj dio grada nešto prelijepo. Zahvaljujući simpatičnoj Metki i mi smo dobili uvid u ljepotu koja nas okružuje, a ista se izgleda nalazi samo kod onih koji sa svježim očima dođu u Pulu. (Tekst i fotografije Dean MLADENOVIĆ)