Svi smo još pod dojmom željezničke nesreće koja se je dogodila 14. siječnja u kasnim večernjim satima kada je nekontrolirani vlak iz Galižane krenuo prema Puli i velikom brzinom udario u kombi Veslačkog kluba na pulskoj Rivi.
Samo zahvaljujući kombiju koji je nakon stotinjak metara uspio usporiti i na kraju zaustaviti vlak, izbjegnuta je veća nesreća.
U svijetlu ili, bolje rečeno, tmini tog incidenta, odlučili smo provjeriti kako putovanje starim vlakovima djeluje na one koji su s njima prisiljeni svakodnevno putovati. Na putovanju koje smo svjesno odabrali, u pitanju su srednjoškolci koji se nakon nastave vraćaju doma iz Pule, pa putuju od mjesta do mjesta i tako sve do Pazina.
Prva stvar koja nema previše veze sa samom vožnjom, ali se tiče HŽ-a, je činjenica kako ne možete kupiti kartu za vožnju vlakom ako dođete na blagajnu u vrijeme marende.
Nije to krivica djelatnika, ali je definitivno propust uprave HŽ-a.
Željeznička postaja Pula - Blagajna
Ipak, došli smo nakon marende i evo je, karta je u džepu i krećemo u avanturu. Dolazimo pred vlak. Godište lokomotive je 1980. godina, model Fiat. Prvenstveno se proizvodila za švedsko tržište zbog visokih toplinskih standarda za osamdesete godine prošlog stoljeća, ali ju je kupila i naša bivša država, a nova ju je, u nedostatku bolje solucije, samo naslijedila.
Nemamo baš previše iskustva s putovanjima vlakom pa iznenađeno gledamo kako svi hrle u njega čim je pristao na kolodvor. Cijela skupina od četrdesetak srednjoškolaca i nekoliko starijih putnika hitro ulazi u vlak. Razlog žurbe je zauzimanje mjesta za sjedenje. Jer ako ne ostavite neku vašu stvar na sjedalo i tako ga zauzmete, ostaje vam vožnja na podu ili stajanje do odredišta.
Tek nakon toga se izlazi iz vlaka i prepušta ćakuli ili cigareti do pred sam polazak.
Željeznička postaja Pula
Znači, kupovina karte vam ne jamči sjedalo u vlaku, što je za nas bila velika novost. Ipak, igrom slučaja dolazimo do slobodnih mjesta. Ostatak ekipe se smješta na podu. Sjediti na podu ili stajati? Koliko je sama ta činjenica sigurnosno upitna?
Čini se kako je to srednjoškolcima rutina, i u tome ne vide ništa sporno. Valjda se ipak treba doći u neke godine da biste počeli postavljati pitanja. Stoga pitamo konduktera kako to da se s kartom ne kupuje i sjedeće mjesto u vlaku? On se samo lagano nasmiješio, odmahnuo rukom i otišao za nekim drugim poslom.
U vlaku nema mjesta za sjedenje
Vlak je krenuo, unutrašnjost se odjednom ispunila snažnim mirisom ispušnih plinova dizelske lokomotive. Srednjoškolci otvaraju prozore kako bi se što prije provjetrilo. Tako i biva.
Pored nas sjedi srednjoškolka koja živi u Kanfanaru. Svakog školskog dana putuje u oba smjera. Ujutro ustaje u pet i pol. Svaki dan skoro dva sata provede putujući s vlakom u školu i iz škole. Na pitanje osjeća li se uplašeno nakon nedavne nesreće, kaže da ne.
Odmor u vlaku
Srednjoškolci - putnici su uglavnom sramežljivi, mobitele ne ispuštaju iz ruku i ostavljaju dojam kao da ih se nedavna nesreća uopće ne dotiče. Da, vidjeli su fotke pulske željezničke nesreće, ali čini se kako, zbog mladosti, kod njih prevladava osjećaj da se takve stvari događaju negdje drugdje i da se njima ne mogu dogoditi.
U međukupeu je skupina cura, sjede na podu, i na isto pitanje odgovaraju kako ih uopće nije strah. Izgleda da je pravi odgovor na pitanje kako izbjeći strah, jednostavno ostati vječno mlad.
Djeca su, primjećujemo, pristojna i ljubazna. Raspravljaju o kemiji, matematici, možda rješavaju domaću zadaću kako bi to vrijeme putovanja pametno iskoristili na putu prema doma. Neki spavaju, bez obzira na konstantni žamor onih nešto brbljavijih. Sve u svemu zanimljiva i ugodna društvena atmosfera.
Od jedne do druge stanice kako vlak staje, oni silaze i ljubazno s osmjehom na licu pozdravljaju svoje školske kolege i prijatelje. Pozdravljaju i nas.
Željeznička postaja Kanfanar
Stižemo do Pazina, tu završava naš put, izlaze oni stariji putnici i nekoliko zadnjih srednjoškolaca. Dojam? Zadovoljavajući. Kada ste u društvu tako puno mladih kao da dio njihove pozitivne mladenačke energije prijeđe i na vas.
Željeznička postaja Pazin
I za sam kraj članka jedna veoma bitna napomena. Vlak je točno u minutu krenuo iz Pule i u Pazin stigao točno po voznom redu. Točnost je poznata odlika Japanaca, ali nismo u Japanu.
Bez želje da prejudiciramo moguće razloge nesreće u Puli, neka nadležna tijela rade svoj posao, potrebno je još jednom naglasiti pitanje odgovornosti.
Je li nesreći u Puli kumovao splet okolnosti ili postoji krivac ili krivci, zasad nije poznato. Ali za razliku od Japanaca, kod nas nitko neće priznati svoju grešku i preuzeti odgovornost. Prije će uprijeti prstom u drugoga ili se pozvati na stari samoupravni adut o kolektivnoj odgovornosti.
