Bio sam učenik rovinjske gimnazije kada sam prvi puta vidio crkvu Svete Foške kod sela Laginji na Žminjštini. Bizarno je da se susret dogodio preko crteža kojeg je nam je otac donio da bi nam predočio crtačku vještinu jednog dječaka. Zaboravio sam mu ime, ne znam gdje je tada živio, u kojem žminjskom selu.
Crtež neznanog dječaka
Nakon toliko godina pokušao sam nešto doznati ali, uzalud. Sjećam se da sam s nevjericom promatrao crtež jer neznani dječak nije oslikao tek crkvu već i poveću grupu vjernika koji su se, nakon maše, bili okupili ispod zvonika. Lica nazočnih bila su skicirana nevjerojatnom lakoćom pokreta olovke, otac nam je objasnio da je svaki sudionik sebe prepoznao.
Dječak s poteškoćama u razvoju nije pohađao školu, nitko ga nije podučavao, crtao je instinktivno, slijedeći urođeni talent, u ono vrijeme mogao je imati maksimalno deset godina. Znam, priča izgleda kao da je izmišljena no, sliku imam pred očima kad da se to dogodilo jučer.
Otac je crtež vratio vlasniku i taj lik je nestao sve do dana kada sam sa sinom svratio u selo Laginji upravo da bi Gianni snimio crkvicu na brežuljku.
Gledam sliku i pred očima se vraćaju nacrtani likovi vjernika ispod zvonika. Čudno!
Teta Foška, mlađa sestra bake Eufemije živjela je na štanciji pokraj Rovinja, svako jutro je dolazila biciklom na rovinsku tržnicu i prodavala proizvode s imanja, sjećam se aluminijskih posuda za mlijeko. Treća bakina sestra zvala se Marija i stanovala u ulici koju Rovinjci zovu Betleme, korak do prometne ulica Carera.
Eufemija, Foška, Marija: kad izgovaram ta imena gubim se u najskrivenijim i najintimnijim tragovima istarske povijesti, hodam bijelom cestom uz suhozid, prelazim preko kružere, pored kapelice, posvuda jednaki prizori, uz kapelicu samotni čempres ili debeli i visoki dub.
Sjećam se naslovnice prvog izdanja Tomizzinog romana 'La miglior vita' (Bolji život): autor (poznati ilustrator i grafičar izdavačke kuće Rizzoli) je nacrtao crkvicu okruženu čempresima i djelić ceste uz nju.
Jedne godine plovio sam jedrilicom od Rovinja do Venecije.
Sveta Foška
Tijekom trodnevnog boravka posjetio sam otok Torcello i stao pred crkvom koja je posvećena svetoj Foški i koja čuva tijelo mučenice rodom iz Sabrate, grad na sjeverozapadnom dijelu Libije. Tijelo svete Foške prevalio je dug put iz Afrike do sjevernog Jadrana na jednoj venecijanskoj galiji jer su Benečani bili majstori u otkrivanju i prisvajanju relikvija Svetaca.
Baka Eufemija, tete Foška i Marija rođene su u Knapićima, nedaleko Svetog Lovreča Pazenatičkog, po tradiciji bile su Benečanke.
Crkva sv. Foške koja dominira na prelijepom brežuljku je najstarija crkva na Žminjštini, najstariji dijelovi
potječu iz doba vladavine Bizanta, iz šestog stoljeća.
Volim te pojave u prostoru i sjećam se vrlo dobro čistih poteza na papiru neznanog dječaka- umjetnika, zato je ta crkva još ljepša.
