Vozeći cestom koja prolazi pokraj Selina odjednom ti se ukazuje u daljini utvrđeni grad s visokom kulom. To je jedna od znakovitijih istarskih vizura, postojana u vremenu, neokrnjena, čista, povijesno utemeljena i razrađena.
Selina je naselje koji zauzima veliki prostor. Naziv odaje volumen naseljenog prostora ali sklop suglasnika i samoglasnika upućuje na neku skrovitu, intimnu nježnost samog postojanja. Talijanski je naziv mjesta Villanova al Leme: selo je novo utoliko što je rezultat kolonizacije mletačke Istre koja se dogodila sredinom šesnaestog stoljeća.
Djed Piero Soldatić pripadao je obitelji koja je uz Babiće i Terleviće utemeljila novo naselje iznad i u neposrednoj blizini utvrđenog grada. Grad je Sveti Lovreč Pazenatički, u četrnaestom stoljeću obnašao je važnu vojno-administrativnu funkciju na cijelom prostoru mletačkog agera, dalje od obale i obalnih gradića- komuna, uključujući i Poreč, sjedište moćne i bogate (zemljišno) biskupije.
Snaga utvrđenog gradskog prostora zadržala se do danas, zidine su restaurirane i kontura je vidljiva upravo silazeći prema gradu iz Selina. Zanimljivo: taj odnos između sela i grada zadržao se do današnjeg dana jer, kad žitelji iz okolnih naselja odlaze u Sveti Lovreč oni jednostavno kažu da idu u Grad.
Poreč, biskupijsko središte je daleka, nevidljiva zbilja na obali, ono što je opipljivo su upravo zidine lovrečkog grada i visoka, izuzetno lijepa kula. Dakako, malo mjesto primjetiš i dok voziš cestom koja vodi prema Baderni ali, ugođaj nije isti, sa zapadne strane urbanistički razvoj izvan zidina poremetio je srednjovjekovnu estetiku: pojam grada se nekako razvodnio građevinskim intervencijama iz doba socijalističkog uzleta u „novi svijet“.
U arhitektonske ostatke tog svijeta u „izgradnji“ danas su se udomaćili kafići, mali supermarket, nekoliko stambenih jedinica i sjedište općinske administracije. Kada sam sa bakom dolazio autobusom iz Rovinja veliki spomenik podignut u čast partizanima i revoluciji ulijevao je u meni strah. Bojao sam se partizana koji je uzdignutih ruku s puškom u desnu gazio čizmom tijelo poginulog vojnika koji je u namjerama „umjetnika“ trebao simbolizirati poraženi fašizam i nacizam.
Za mene je to predstavljao dodir s nekim permanentnim ratom. Kasnije su makli tijelo ubijenog vojnika pa je pobjednički iskorak partizana djelovao manje zastrašujuće.
Kad dolaziš iz Selina kružiš prostorom u kojemu dominira dugi hod stoljeća koji je smireniji i, nekako, mudriji. Grad i selo stoje jedan naspram drugog cijeli niz stoljeća, jezik je preuzeo odgovornost zaštite dvojnog istarskog identiteta i tako, kad ideš u Sveti Lovreč ideš u Grad, u drugu dimenziju.
Lovrečka bazilika je ogromna i jako lijepa, mislim kad njezin volumen uspoređuješ sa gradom. Sve je u Svetom Lovreču u nekakvoj disproporciji između naziva, jezika i opipljive zbilje. Mala gotička vrata preko koje ulaziš u Grad zovu se Vela vrata.
Jednom sam napisao da vrata sliče mačjoj zjenici: možeš ih satima fiksirati, a ona zijevnu i okrenu ti leđa poput mačke na kauču. Ali, kroz ta vrata prošla je, davne 1904.
prabaka Jaga Brečević, rođena Šegon, noseći u naručju novorođenu
kćer Eufemiju na krštenje.
Prije nekoliko godina, u župnom uredu pokojni župnik Josip Kalčić poredao je na stol dnevnog boravka stare knjige rođenih i umrlih čiji je latinski naziv “Status animarum” ili, po naški, stanje duša. Nakon par minuta pretrage pronašli smo moju stranicu, slijed Brečevića iz sela Knapići koji pripada Gradu.
Nekada se pored vrata nalazio mali kafić kojeg sam posjećivao u proljeće, nakon branja šparoga u okolici Selina.
Stara murva na svom mjestu
Gianni je snimio ložu, u njoj znakove mletačke višestoljetne vlasti. Na trgu ispred bazilike Svetog Martina stoji prastara murva, sve je na svom mjestu. Stare zidine su dobrim dijelom restaurirane, trg ispred Lože je uređen, kao i svugdje u Istri bilježi se već desetljećima demografski pad.
Nekoliko starih kuća čeka na kupce, koliko je meni poznato na prodaju su već dva desetljeća. Kao i drugdje lakše je prodat građevinsku parcelu izvan Grada, u okolnim selima malo se tko više bavi poljoprivredom, gotovo su svi usmjereni na turizam.
Kao svaki grad i Sveti Lovreč je nekad vrvio od obrtnika, a bilo je i nekoliko imućnih obitelji trgovaca. Pred zalazak sunca posjetili smo mjesno groblje, stao sam pred grobom svojih Brečevića, kuća na imanju u Knapićima nakon smrti Šimića je ostala prazna.
