"Vrijeme je podne i pet minuta. Gubitkom starijih mještana, znanje o istarskom bilju nepovratno nestaje", upozorava etnobotaničarka Ivana Vitasović-Kosić, rođena Puljanka koja se vratila na jug Istre kako bi spasila tradiciju od zaborava, a za to joj trebate - vi. Doznajte kako se uključiti u projekt koji čuva našu nematerijalnu baštinu i identitet i zašto su loboda i tušt zdraviji od bilo koje "super-hrane" iz uvoza
"Vrijeme je podne i pet minuta. Gubitkom starijih mještana, znanje o istarskom bilju nepovratno nestaje", upozorava etnobotaničarka Ivana Vitasović-Kosić, rođena Puljanka koja se vratila na jug Istre kako bi spasila tradiciju od zaborava, a za to joj trebate - vi. Doznajte kako se uključiti u projekt koji čuva našu nematerijalnu baštinu i identitet i zašto su loboda i tušt zdraviji od bilo koje "super-hrane" iz uvoza
Koliko je jestivih i ljekovitih biljaka posvuda oko nas, a mnoge od njih niti ne primjećujemo, shvatili smo već na početku susreta s Ivanom Vitasović - Kosić, doktoricom znanosti, rođenom Puljankom koja već skoro tri desetljeća živi u Zagrebu i radi na Agronomskom fakultetu. Dok smo je usred Šijane fotografirali na jednom od preostalih travnjaka usred zgrada i nebodera naša je sugovornica redom pokazivala: trputac, šumski sljez, maslačak, a malo dalje ugledala je i ladonju, smokvu, orah - sve jestivo, i zdravo bilje.
Nakon godina bavljenja etnobotanikom i više od desetljeća istraživanja korisnih biljaka po cijeloj Hrvatskoj te objave botaničkog vodiča 'Korisne biljke od Krasa do Kvarnera' ova je znanstvenica napokon stigla u 'vlastitu kortu' gdje će, naredne dvije godine, istraživati korisno bilje južne Istre.
- Do svega je zapravo došlo slučajno, krajem 2025. godine, pozvana sam od udruge Fenoliga da u Premanturi održim predavanje o korisnom bilju nakon kojega su mi mještani sami počeli prilaziti i pričati o tome što i kako oni beru, što se bralo i koristilo nekada. Tako se u mojoj glavi rodio projekt kojeg sam predstavila JU Kamenjak, oni su ga prihvatili i sada je pred nama opsežan posao da od lokalno rođenih mještana prikupimo narodno znanje o korisnom bilju južne Istre, veli nam Vitasović Kosić.
Upitana što sve uključuje projekt navodi da je istraživanje započelo prije mjesec dana prvim intervjuima mještana Premanture i nedavno Medulina, a trajati će dvije godine. U planu joj je intervjuirati kazivače i iz manjih mjesta na jugu Istre, od Štinjana, preko Valdebeka do Šišana, Ližnjana, Valture, Vintijana, Vinkurana....te prikupiti narodno znanje koje imaju o bilju.
Projekt pod nazivom „Lokalna etnobotanička upotreba samoniklog i kultiviranog bilja na području južne Istre“ trebao bi, na kraju, rezultirati i stručno-popularnom publikacijom koja će dokumentirano znanje o biljkama sačuvati za buduće generacije.
- Cilj mi je provesti etnobotaničko istraživanje na području južne Istre te pismeno dokumentirati podatke o lokalnoj etnobotaničkoj upotrebi samoniklog i kultiviranog bilja u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva juga Istre, navodi naša sugorovnica.
Predmet istraživanja je tradicionalna upotreba i korištenje, uglavnom samoniklih biljaka, za različite namjene: kao hrana, piće ili lijek, za gradnju gospodarskih objekata, korištenje prilikom religijskih procesija. Dodaje da je krajnje vrijeme da se ova vrijedna znanja o lokalnoj upotrebi samoniklog i kultiviranog bilja u svakodnevnom životu, a koja se prenose s koljena na koljeno usmenom tradicijom, zapišu i trajno dokumentiraju kako se lokalno znanje ne bi nepovratno izgubilo.
- Rekla bih da je zadnji trenutak, nije pet do podne, već podne i pet minuta. Gubitkom starijih mještana znanje se nepovratno gubi i ukoliko ga sada ne sačuvamo ostat ćemo bez vrijednog dijela naše tradicije, baštine i identiteta, upozorava.
No za početak pitamo našu sugovornicu što je upće etnobotanika i kako se odlučila time baviti.
- Nakon gimnazije upisala sam Agronomski fakultet u Zagrebu, studij krajobrazne arhitekture. Želja mi je bila ostati u znanosti i botanici, a upravo je etnobotanika spojila moju ljubav prema biljkama, istraživanju, tradiciji i radu s ljudima, navodi nam, naglašavajući da je magistrirala i doktorirala upravo u Istri kojoj se uvijek rado vraća.
Etnobotanika je, u hrvatskim okvirima, relativno mlada znanstvena disciplina, riječ je o interdisciplinarnom znanstvenom području koje proučava odnose ljudi i biljaka, uključujući i mogućnosti korištenja samoniklih biljaka za liječenje, prehranu i druge potrebe. Etnobotanički radovi često predstavljaju prvu pisanu dokumentaciju koja se do tada prenosila usmeno, s generacije na generaciju, stoljećima pa i tisućljećima, navodi naša sugovornica.
Upozorava da posljednjih godina i desetljeća lokalno tradicionalno znanje o biljkama pada u zaborav i to, napominje, najviše zbog promjena u načinu života, migracija, depopulacije i prelaska na “moderni način života”, bez suživota s prirodom.
- Starije su generacije živjele u suživotu i od prirode, danas rijetko tko kuha marmeladu od divljeg voća, suši sam bilje za čaj, no nekada je život bez biljaka bio apsolutno nezamisliv.
U Istri kroz povijest nalazimo mnoštvo samoniklih i kultiviranih vrsta koje su imale značajnu ulogu u životu lokalnog stanovništava. Osim u prehrani, kako ljudi tako i životinja, biljke su se u narodnoj medicini koristile za liječenje, u poljoprivredi, domaćinstvu i gospodarstvu, podsjeća ova znanstvenica.
Na području Istre ljudi su se, dodaje, oduvijek hranili i liječili samoniklim biljkama te su njima poboljšavali okus mesa i začinjavali jela. Također od njih su pripravljali alkoholne napitke (pivo i vino), ljekovite infuzije (biljne i voćne čajeve), uživali u ljekovitim i nekim halucinogenim biljkama.
- Osim neizostavne tradicionalne fritaje sa samoniklim šparogama (Asparagus acutifolius) koje među rijetkima danas dobivaju na popularnosti te 'šparugama sličnom bilju' poput bljušta, veprine i hmelja, nekada su se od samoniklog povrća najviše koristile kopriva, maslačak, portulak (tušt), koromač i loboda, nabraja nam.
Nakon više desetljeća zaborava neke od tih biljaka ponovo se vraćaju 'u modu' prvenstveno zahvaljujući festivalima samoniklog bilja, poput onog Kršanu i radionicama lokalnih udruga koje populariziraju samoniklo bilje.
- Zapravo je prava šteta da su neke od tih visoko nutritivnih biljka zaboravljene, primjerice loboda koja se može koristiti poput špinata ili tušta koji ima više omega 3 masnih kiselina od ribe, naglašava ova profesorica.
- Među popularnim jelima na jugu Istre i dalje je takozvana mišanca, a prema pričama kazivača i kazivačica koje sam dosad prikupila može se zaključiti da svako mjesto ima svoju 'varijentu' ove biljne mješavine. Tako u onu medulinsku mišancu - koji oni nazivaju parežina- idu: maslačak, divlji radič, trputac, list sljeza, divlja/morska blitva (ili oa kultivirana), divlji luk, loboda, koromač, listovi divljeg maka i ponekad koprive.
- Ne ide uvijek u mišancu sve vrste kako sezona odmičebroj biljnih vrsta kreće se od 3-4 na početku proljeća pa sve do desetak.
Ono što je ovdje bitno je ta sezonalnost koji su stariji ljudi poštovali, hranili se se zdravo jer su jeli sezonski i lokalno, čuvajući svoju tradiciju, navodi naša sugovornica napominjući da se mnogi danas pomodno okreću za biljkama 's drugog kraja svijeta', kao da se srame svoje povijesti i baštine i kao da je ono strano ukusnije i zdravije.
Razgovarajući dalje o samoniklom voće koje se koristi na području Istre dr. Vitasović- Kosić nabraja drijen, kupinu ili rubidu, ciboru ili armulinu, šipak, a kako idemo sjevernije koriste se i šumska jagoda, malina te kesten.
- Istra je bogata i takozvani naturaliziranim vrstama od kojih su neke poput bijele i crne murve ili duda (Morus nigra i M. alba) namjenski sađene još u doba carice Marije Terezije radi uzgoja dudovog svilca. Tu su, zatim oskoruša (Sorbus domestica), ladonja (Celtis australis), ali primjerice i invazivni bagrem ili akacija (Robinia pseudoacacia) koja se nekada koristila za kolce za vinograde, a danas su u modi njegovi cvatovi u tempuri.
Kada smo već kod vinograda moram napomenuti da je njih na jugu Istra sve manje. Stare loze se vade, a posvuda sade masline. Što radi mode što radi toga što je maslinovo ulje na cijeni. No još je jedan razlog, a to je da oko maslina ima puno manje posla nego oko vinograda. Dok vinograd zahtijeva stalnu, mukotrpnu i pravovremenu brigu, maslina je otpornija i 'brižna'. Ona će dati plod i ako se o njoj ne brine savršeno, kao majka koja će djetetu oprostiti i nahraniti ga unatoč oskudici. Zato se i kaže da 'Vinograd traži slugu, a maslina je kao majka'.
S druge strane, ma koliko maslina bila popularna mi je ne koristimo do kraja, kako bi trebali. Grane se nakon rezidbe najčešće pale, umjesto da se sakupi list od kojeg se radi ukusan i zdrav čaj koji je koristan kod regulacije krvnog tlaka (uravnotežanje) , ali i drugih boljki, veli nam.
Na upit što su joj dosad ispričali sugovornici koje je intervjuirala navodi da se većinom radi o nonicama u poznim godinama koje se prisjećaju kako se nekad živjelo i kako su se koristile mnoge od ovih biljaka ili pak mlade penzionerke koje su u najboljoj formi jer sada imaju 'viška vremena' pa kreću iz hobija u prirodu, ponovo otkrivati, brati bilje i koristiti ga u prehrani ili kozmetici.
- Neki od sugovornika pričali su mi o smilju na Kamenjaku koji se danas koristi u kozmetici, a oni su ga koristili za potpalu i dimljenje mesa. Za izradu tkanina se u Premanturi primjerice koristila brnistra (Spartium junceum).
Moje dvije posljednje sugovornice bile su Katica Lorencin iz Medulina koja ima 88 godina i Maria Terlević iz Pomera, nonica od 89 godina. Obje vrlo vitalne, britkog uma i odlične memorije, možda baš zato jer su još uvijek fizički aktivne u vrtu.
Osim znanja o samoniklom bilju od njih sam doznala i mnogo o životu nekada poput priča o tome kako su sa Susčanima (Sansegotima) mijenjali vino iz Medulina i Premanture za pšenicu i žito, o običaju da se nekada za blagdane jelom darivalo susjede iz ribarske kuće koje nisu imale svoj vrt ili o pinjolima kojih je bilo jako puno, a osim za jelo šišarke su se koristile i za potpalu vatre. Jedan od zanimljivijih običaja koje su mi ispričali jest i korištenje biljke šćir /šćirrice /šćinjerice (Parietaria judaica) za pranje staklenih bocuna.
- U ovakvom je istraživanju uvijek bitno imati lokalne kontakte kako bi došli do pravih sugovornika. Naravno, pomaže mi i to što sam ja 'domaća', no generalno je sve teže raditi istraživanja na terenu jer se sela gube, ljudi su sve zatvoreniji i nisu vani kao nekada, priznaje nam.
Dio krivice naša sugovornica tu 'baca' i na turizam koji je promijenio lice istarskih sela navodeći da bi se Istra trebala okrenuti održivom turizmu, a tu priliku vidi upravo u etnobotanici koja čuva identitet neke regije.
- Turistima bi zasigurno bilo zanimljivo istraživati naše lokalno bilje, sudjelovati na nekim radionicama, skuhati nešto od biljaka koje su sami nabrali, navodi nam.
Samo - dodajmo - smo ti koji im moramo dati priliku da zavole divlje livade, a ne savršene travnjake koje im serviramo.
- Zahvaljujem udruzi Fenoliga i JU Kamenjak i svim lokalnim stanovnicima koji su se do sada sami prijavili za sudjelovanje te pozivam i sve zainteresirane lokalne stanovnike, prvenstveno starije životne dobi, ali i sve one koji misle da bi svojim znanjem, pričama iz prošlosti mogli doprinijeti očuvanju lokalne tradicije i identiteta.
Molim da me kontaktiraju putem JU Kamenjaka na broj +385 99 5370090.
Na prostoru Istre puno se spominju i koriste kultivirane voćne vrste bez kojih bi uopće bilo teško zamisliti krajobraz Istre. Već tradicionalno se uzgajaju: šljiva (Prunus domestica), kivi (Actinidia chinensis), pomikaki (Diospyros kaki), limun (Citrus limon), nar ili šipak (Punica granatum) i nešpula (Eriobotrya japonica) koje na istraživanom području jako dobro i u velikoj mjeri uspijevaju.
Voćni sirupi (za razrjeđivanje s vodom) prave se najviše od bazge (Sambucus nigra), bagrema ili akacije (Robinia pseudoacacia), mente (Mentha spp), matičnjaka (Mellisa officinalis) i maline (Rubus idaeus).
Isto su se tako često konzumirale biljne i voćne infuzije (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koje se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja u kućnoj radinosti. Najčešći oblik korištenja medicinskih biljaka na istraživanom području je upravo za ljekovite infuzije (uvarak, oparak) tzv. “zdrave biljne i voćne čajeve”.
Najčešće spominjane ljekovite biljke na istraživanom području jesu: stolisnik, lipa, gospina trava, sljez i kamilica.
Sjećate li se kako su vaše nonne koristile bilje? Berete li još uvijek samoniklo bilje na jugu Istre? Pomozite dr. sc. Ivani Vitasović-Kosić da sačuva ovu vrijednu baštinu.
Dr. sc. Ivana Vitasović Kosić rođena je i odrasla u Puli.
Nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole u Puli, upisuje Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, studij Krajobrazna arhitektura 1996./1997., diplomirala u prosincu 2001. godine. Dobitnica je Rektorove nagrade te Dekanove nagrade za najbolji uspjeh na fakultetu. Od veljače 2002. godine zaposlena na Zavodu za poljoprivrednu botaniku Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala je u travnju 2006. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, polje ekologija, rad naslova “Flora travnjaka na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u Istri"; a doktorirala 2011. s disertacijom naslova „Travnjaci reda Scorzonero-Chrysopogonetalia na Ćićariji: flora, vegetacija i krmna vrijednost“. Trenutno je u zvanju izvanredne profesorice i znanstvene savjetnice.
Od 2013. volontira u ZAGR Herbariju Agronomskog fakulteta. Koordinatorica je 3 modula (Fitocenologija, Ekologija staništa i biljnih zajednica i Primijenjena vegetacijska ekologija) te suradnica 3 modula (Botanika, Invazivne biljne vrste te Spektroskopske i analitičke metode u istraživanju agroekosustava). Do sada je bila mentorica 40 završnih i diplomskih radova te jednog doktorskog rada.
Koautorica je 5 znanstveno-stručnih knjiga te autorica dva poglavlja u knjizi. Bila je voditeljica jednog nacionalnog projekta, suradnica na četiri nacionalna istraživačka projekta, također suradnica na šest međunarodnih projekata.
Ovogodišnja Vinistra izgleda modernije nego ikad i jasno je okrenuta budućnosti. Najbolje se to osjetilo na predstavljanju Gen V, nove generacije istarskih vinara odraslih uz vinograde i podrume, koji polako preuzimaju obiteljske poslove i stvaraju suvremenu istarsku vinsku priču
Anche se Trieste xe la cità del cafè, dela bora, dele “rifle”, dei orologi Darwil, del “no se pol”, del “viva là e po’ bon” e Fiume, invesse, la xe sai più dificile de decriver in maniera cussì lampante (cità del cantier? dei siluri”? del “ciudi la porta, smorza la luce, voga l’auto”? del “ghe go deto dala mama”), le due cità le se somiglia sai. Oltre ale ragionio georgrafiche e storiche a unirle xe anche l'architetura
Prisjetio se zapadnog grebena iz 1979. godine, kada je pri silasku poginuo njegov prijatelj Šerpa Ang Phu, zatim južnog grebena, kada je deset godina kasnije život izgubio njegov penjački partner Dimitar Ilievski, kao i treće ekspedicije tijekom koje je Everest zahvatila velika oluja u kojoj je smrtno stradalo čak osam penjača
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
