Navratili smo u Selinu na dan velikog spremanja, upravo dok se unutrašnjost crkvice Svete Lucije čistila pred nadolazeće blagdane. Gianni je snimio detalje skromnog seoskog uređenja interijera.
Sat ranije kružili smo, berući šparuge, velikom valom, ispod Selina, koja je poznata nazivom Jakuska; meni se čini da ljepota tog sitnog gruška istarske zemlje podsjeća na bibliski vrt naslada.
Bistra voda kale, zelenilo šenice, crvena boja zemlje, elegantni nagibi, sve u svemu crkvica može slobodno preuzeti svu duhovnost vanjskog svijeta ili uzvratiti istom toplinom.
Rekao sam Gianniju da smo došli brati šparuge, snimiti valu i crkvicu jer dijelom naša obitelj pripada toj zemlji. Naime, u austrijskom katastru iz 1820. godine ucrtano je imanje Stancija Soldatich, oko 16 hektara zemlje koja se od Seline spušta do plodne doline Jakuske.
Danas je imanje dobrim dijelom pokriveno šumom i gustišem. U gustoj šumi nalaze se ruševine stambenih jedinica, labirinti suhozida koji su podignuti radi nadziranja ovaca i ograđivanja plodnijih dijelova na kojima se zemlja obrađivala: stanovnici su se bavili uzgojem ovaca, poljoprivredom i korištenjem šumakih resursa.
Rekao sam sinu, evo nas dakle na imanju naših predaka, Soldatića, prezime koje je uz Babiće i Terleviće usađeno u temelje naselja Selina kojeg Talijani zovu Villanova al Leme (općina Sveti Lovreč).
Soldatići su stigli s jugoistoka balkanskog poluotoka, došli su najvjerojatnije brodom za vrijeme jednog u nizu organiziranih prijevoza novih kolona na zapuštenu i demografski ispražnjenu Istru. Venecija je s Osmanlijima stoljećima ratovala i trgovala. Turci su osvajali, Mlečani su branili pristup obali, dinamika sukoba određivala je sudbinu pojedinaca.
I tako, jednoga su dana moji preci iz mletačke luke krenuli na put novog početka i našli se nakon višednevne plovidbe na porečkom otoku Sveti Nikola na izdržavanju karantene. Vidim ih u potpalublju, mokre, gladne, stisnute jedan uz drugog, pastiri na moru, zgnječeni krikovima i psovkama mletačkih mornara na palubi, prestrašeni refula bure ili visokih i nemirnih valova juga. Plove zadarskim kanalom, prolaze pored vraški opasnog Paga, nakon nemirnog Kvarnera ukazuje im se rt Kamenjak, more je smirenije, obala pitomija, nestali su visoki dinarski vrhovi, ukazuje im se niz pitomih brežuljaka te plove uz Brijunsko otočje, vide Pulu, Rovinj, i na kraju Poreč.
Vidim svoje pretke, na otoku Sv. Nikole proveli su karantenu nakon duge i opasne plovidbe. Bila je 1556. godina, iz perspektive dalmatinskog krasa nova zemlja koju su im dodijelili Mlečani dala im je nadu u bolji početak. Na crkvici Sv. Lucije, u šumici nedaleko Selina uklesan je glagoljski natpis i godina 1568.
Evo me dakle na kraju priče: dolina ili vala, crkvica na vrhu, jedan datum, sin i ja beremo šparuge na bijelom putu uz dolinu sreće...