JE LI ISTRA SAMO ZEMLJA ULJA I VINA? Uz prazan tanjur ne podstiču demografiju, a i zavičajna je ljubav klimava ako se bačve ne prazne

Upravo na dan kada se u Puli održavao skup znanstvenika posvećen djelima Mate Balote, prigodom 125. godine rođenja, župan Boris Miletić je tijekom razgovora za jedan lokalni radio izjavio slijedeće:

"Danas smo kao regija ne samo hrvatski lider, možemo se mjeriti u europskim i svjetskim okvirima kada pričamo primjerice o kvaliteti našeg maslinovog ulja ili vina. S druge strane mislim da smo, neovisno tom
napretku, uspjeli zadržati regionalni identitet, ljubav prema zavičaju i mislim da prema tome trebamo i dalje ustrajati".

Zanimljiv triptih

Ljubav, vino i ulje: zanimljiv triptih no, početkom devedesetih godina, uz politiku, važno je mjesto zauzimala kultura, kratko ali se o kulturnim odrednicama zavičajnog identiteta govorilo, čak i među političarima. Bez kulture se ne gradi identitet, mislim, bez Balote teško ide.

S druge strane ulje i vino uz prazan tanjur opet ne podstiču demografiju, a i zavičajna je ljubav klimava ako se bačve ne prazne.

U knjizi posvećenoj povijesti Istre između 16. i 18. stoljeća, povjesničar Egidio Ivetic nudi zanimljivu procjenu demografskih kretanja na poluotoku od 1320. do 1850. godine. To je ogroman raspon vremena u kojemu se moja malenkost rastopi.

U mračnom srednjem vijeku Istra je brojila oko 100 tisuća stanovnika. To je pristojna brojka, u ono vrijeme Venecija je, primjerice, bila jedan od najvećih gradova tadašnje Europe i populacija se kretala između 110 i 120 tisuća žitelja. Od te godine bilježimo stalni pad, uz iznenadne uzlete populacije uzrokovane kolonizatorskom politikom kako Venecije tako i Austrije.

Politika krumpira

Pojava krumpira u Istri u doba Napoleona (u Kašteliru i dalje krumpir zovu gramper) u nekoliko je desetljeća polučila vrtoglavi demografski skok.

Očito današnja politika nije u stanju pokrenuti neku novu “politiku krumpira” pa su demografija kultura i zavičajni identitet u klimavom stanju odnosno nazadovanju. Zanimljivo da su organizatori znanstvenog skupa “Susreti na dragom kamenu” u Puli osmislili slijedeći naslov: “Tragom Mije Mirkovića: od uzroka društveno- ekonomskog zaostajanja do integracije u suvremeno društvo”.

Nekad sam bio uvjeren da je napredak konstanta ljudskog hoda u vremenu, danas sam skloniji viziji cirkularnog kretanja u stalnoj mijeni faza uspona i padova. Htio bih kratko reći da bi Miletić trebao poniznije govoriti pred prizorom ruševina Uljanika i ostalih istarskih industrijskih postrojenja.

Bez obzira, bilo je jako ugodno družiti se dan nakon znanstvenog skupa sa povećom grupom učenika istarskih srednjih škola koji su obavili pješke put od Raklja do starog Raklja i crkvice sv. Agneze kako bi osjetili Balotine zavičajne vizure. Ručali smo u restoranu Placa na rakljanskom glavnom trgu. Pored mene je sjedio mladić koji pohađa drugi razred pulske ekonomske srednje škole. Pričali smo o Baloti, ali mene je više zanimala njegova budućnost.

Usredotočili smo se na jezike, shvatio sam da mu je poznavanje europskih jezika važna stavka, to se poklapalo sa mladenačkom vizijom skorašnje izražene mobilnosti u europskom prostoru. Vratili smo se Baloti i kad sam mu rekao da je Mirković gimnaziju započeo u Pazinu i završio u Češkoj, da je studirao u Zagrebu, Beogradu, Berlinu i potom doktorirao u Frankfurtu mladić je otvorio oči i činilo mi se kao da je za tren, Balotin lik izbavio iz lokalpatriotskog zavičajnog brloga gdje ga najčešće retorika smješta.

Balotina Europa nije sigurno Europa pulskog studenta, ali je svakako europski humanizam kojeg je Mirković njegovao unatoč što je za života preživio dva svjetska rata.

Oživio je, okrenuo se i slijedio pogledom Sašu. “Zar stvarno?” pitao me i ja sam mu zadovoljno potvrdio jer sam osjetio da sam ga preko unuka približio istarskom velikanu.