LEGENDA O JORGOVANU Kad čovjeku postane teško, priroda često prva zna šutjeti uz njega

Jednom sam pročitala jednu staru slavensku legendu. Ne znam je li istinita … ali ide ovako.

Kažu da je Marija, Isusova majka nakon njegova raspeća hodala svijetom slomljena od boli. Umorna i izgubljena legla je pod jedno drvo i zaspala. Drvo je vidjelo njezinu tugu i učinilo jedino što je moglo. Otpustilo je svo svoje lišće. Sve. Da je pokrije, zaštiti i ugrije.

Kad se probudila, pogledala je prema krošnji i vidjela grane, gole, bez ijednog lista. I tada je, kažu, izgovorila blagoslov: “Neka uvijek cvjetaš i neka tvoj miris bude utjeha.”

I tako je nastao jorgovan.

Ne znam je li istina. Ali znam da kad jorgovan cvjeta ne možeš ga ignorirati. Ne možeš ga ne primijetiti. Kao što ne možeš ne primijetiti trenutak kada te nešto u prirodi dotakne, bez da znaš zašto.

I tu negdje počinje ono što smo pomalo zaboravili.

Naš odnos s prirodom nije nikad bio stvar “lijepog pogleda”, već je uvijek bio stvar odnosa.

Odnos čovjeka i tišine.
Odnos čovjeka i hlada.
Odnos čovjeka i biljke koja ne govori, a razumije. Pred njom ne moramo glumiti da smo dobro.

Priroda je uvijek bila naše utočište. Mjesto gdje dođeš kad ne znaš što dalje. Kad si umoran i kad te boli.

Kao u ovoj staroj priči. Jedno drvo bez riječi i bez pitanja. I to je bilo dovoljno.

Jorgovan je poznat po svom snažnom, slatkom i pomalo nostalgičnom mirisu. Neke sorte mirišu nježnije, a neke toliko intenzivno da ispune cijeli vrt ili ulicu. Miris jorgovana toliko je poseban da ga parfemska industrija pokušava rekreirati već godinama. Ipak, pravi miris jorgovana teško je “uhvatiti”. Neke stvari postoje ne da ih zatvorimo u bočice, nego da ih doživimo u trenutku.

Botanički gledano, to je grm, iako ga ljudi često oblikuju kao malo stablo. Može narasti od dva do šest metara, ovisno o prostoru i rezidbi. Nije biljka koja traži puno. Malo sunca, malo zraka i tlo koje ne zadržava vodu.

Ali zato daje puno.

Dolazi u nijansama ljubičaste, bijele, nježno ružičaste, ponekad i plavičaste. Ni jedna ne dominira. Sve su tu da se uklope. Jorgovan je za ljude koji razumiju da priroda nije nešto što se “ima” nego nešto čemu se vraćaš.

Znam često čuti da jorgovan “ne traje dovoljno dugo da bi bio isplativ”. Ali to više govori o njima nego o jorgovanu. Jer kad ljepotu počnemo mjeriti trajanjem, prestajemo je uopće razumjeti. I zato mi je ova priča ostala zapamćena, jer me podsjeća na nešto vrlo važno.

Da i nakon boli postoji trenutak topline.
Da i nakon gubitka postoji miris koji nas vrati sebi.
I da, unatoč svemu … možemo ići naprijed.