Posjetili smo spomenik Vladimiru Gortanu u Podbermu.
Tko tamo više zalazi? S ceste nije vidljiv, pažnja vozača usmjerena je prema zvoniku Berma na desnoj strani. Zvonici su jedina postojana istarska zbilja, ostalo je prolazno. Ispod kamenog obeliska koji podsjeća na Kubrikov crni pravokutnik, leži buket plastičnog cvijeća, ostatak posljednjeg mršavog hodočašća Gortanovoj grobnici.
Prostrani travnjak je pokošen, a balirano sjeno čeka da ga netko pokupi (možda vlasnik parcele). Kameni plato je pokriven travom, očito ga godinama ne održavaju, razrdmane škrilje podsjećaju na odsječene komade asfalta koji leži pored glavne prometnice (žrtve revizije glavnog pravca).
Rodna kuća Vladimira Gortana
Spomenik u Podbermu je dio osobne znatiželje tragača sitnih fragmenata, ostataka, detalja iz istarskog povijesnog hoda. Nije mi namjera nekome se zamjeriti, utvrđujem prolaznost simbola i nepobitnu činjenicu da se 14. lipnja 1953., na dan inauguracije, na tom istom travnjaku skupilo preko dvadeset tisuća ljudi. Kolika li razlika u emotivnom doživljaju?
Povod nije bio bezazlen jer, upravo te godine dolazi do opasne eskalacije talijansko-jugoslavenskog sukoba oko definiranja državne granice. U kolovozu 1953. talijanska i jugoslavenska vojska poredale su se na sjevernoj i južnoj granici Slobodnog tršćanskog teritorija koji je, kao što je poznato, bio podijeljen između Zone A i Zone B.
Na inauguraciji bio i Tito
Tek dva mjeseca ranije u Podbermu na inauguraciji spomenika nazočio je Tito koji je iskoristio situaciju da bi svijetu poslao jasne poruke: prilikom otkrivanja gurnuo je u prvi red preživjele članove TIGR-a (tajna antifašistička organizacija čiji je član bio i Vladimir Gortan, strijeljan 1929. godine).
Njima je pripala čast obilježiti narodni događaj, deset godina nakon donošenja povijesnih odluka iz jeseni 1943.
Bitka za zapadnu granicu, bitka za Trst (Knjige pod klupe, puške u ruke, živio Tito, Trst je naš) dostigla je vrhunac napetosti. Oči svjetske javnosti bile su uperene na Istru i na Trst: s jedne strane Tito, s druge predsjednik talijanske demokršćanske vlade Giuseppe Pella.
Novinari svih svjetskih poznatih medija kružili su između Trsta i Istre. U rujnu 1953., par mjeseci nakon Berma, Tito je u Okroglici pored Nove Gorice skupio preko 200.000 ljudi (neki kažu i 400 tisuća) i poslao ratoborne poklice susjedima (Život damo, Trst ne damo). Tršćanska kriza okončana je u listopadu 1954. potpisivanjem Londonskog memoranduma; par godina kasnije, početkom šezdesetih počeli smo kupovat traperice u Trstu.
Došli smo u Podberam uslijed razgovora, vrlo živog, kojeg smo vodili ispod kaštela u Savičentu, dok je oko nas bujala srednjovjekovna fešta viteza i trgovaca. Jože je u veselom, povijesno raspoloženom društvu, pokrenuo lavinu detalja utvrđujući slijedeće:
„Željeznička stanica u Pazinu ima glavni ulaz koji je oplemenjen antičkim, grčkim kolonama. Kolone su izgrađene po nacrtu arhitektonskog ureda Jožeta Plečnika (1872.- 1957.) i nema stanice na cijelom prostoru srednje Europe koji se može dičiti tim detaljom“.
Jože je inženjer prometa koji je cijeli radni vijek proveo u centrali slovenske željeznice, što znači da poznaje svaki pedalj pruge koja se, sa slovenskog krasa, spušta do Pule (tu uključujem i mrtvi krak od Kanfanara do Rovinja).
Grčke kolone u vrijeme hladnoratovske konfrontacije
Sugovornik tvrdi da je arhitektonski dodatak realiziran 1953. godine prilikom posjete Istri Josipa Broza Tita. Ugradili su grčke kolone kako bi, nekako uzdigli, svečanost Titovog dolaska na poluotok upravo u vrijeme oštre hladnoratovske konfrontacije.
Jože ima pravo: stil potječe iz škole Jožeta Plečnika. Autor je vjerojatno arhitekt Zdenko Sila (1915.- 1997.) koji je s kolegom Zdenkom Kolaciom osmislio spomenik u Podbermu. Sila je rođen u Pragu, a studirao je arhitekturu u Ljubljani u klasi majstora Plečnika; vjerojatno je on nacrtao kolone koje ukrašavaju ulaz u željeničku stanicu. S obzirom da se radi o detaljima iz istarske novije povijesti ne mora značiti da su oni znanstveno utemeljeni, kao svaki detalj apsolutno su nebitni ili, ako, hoćete jako bitni.
S Giannijem sam otišao u Beram da bi snimili rodnu kuću Vladimira Gortana, lijepo je sačuvana, krov od
škrilje nudi jedinstven turistički ugođaj. Na fasadi ugrađena je spomen tabla iz 1945. godine sa crvenom petokrakom.
Ponavljam: od Podberma do Berma i Pazina skupljam fragmente.
Promatrajući te kamene detalje stječeš dojam da je njihovo vrijeme prošlo, trag je tu, ali kao da je smisao isparila. S jednakim osjećajem stao sam pred grčke kolone koje ukrašuju ulaz u pazinsku željezničku stanicu. Tko ih danas uopće primjećuje? Da nije bilo Jožeta ne bi ih nikada fokusirao, a cijelo sam djetinstvo proveo putujući vlakom od Rovinja do Pazina kod bake, godinama sam odlazio na željeničku stanicu jer je stric Mario u poznatoj oštariji igrao karte sa starim Pazincima, a zerman Renco je obožavao kibicirati iza strica.
Poznati povjesničar umjetnosti Branko Fučić je u godini otkrivanja spomenika u Podbermu napisao nadahnuti znanstveni doprinos. Nije znao da će neumitni hod vremena udaljiti konceptualno ostvarenje Plečnikovih učenika iz vizualnog doživljaja današnjeg istarskog putnika.
Bez obzira na tišinu i samoću, valja zabilježiti Fučićeve opservacije:
„...spomenik s dominantnom vertikalom svoje osovljene prizme organski raste iz konfiguracije tla, a centriran iz svih mogućih vizuala postaje jednom od završnih prostornih poenta. Od žućkastosivozelenoga kromatskog tkiva prostranog krajolika kontrastira njegova akromatska bjelina, a od mekane materije i mekanog Plasticiteta, kojim je izgrađen beramski pejzaž, spomenik se odvaja strogo definiranim materijalom kamenih blokova i jasnom stereometrijom svojih oblika (...). „