Pred crkvicom svete Agnije (sv. Agneza) u Starom Raklju obnavljam uvodne rečenice Balotinog romana
Tijesna zemlja:
"Na Novu godinu stari pop se poslije čitanja evanđelja okrenuo pred oltarom, obrisao usne modrim rupcem i turnuvši rubac u lijevi rukav, pročitao je hripavim glasom broj rođenih i umrlih u selu u prošloj godini. Žene u klupama sjele su u uska sjedala, muški u koru udobno su se naslonili na naslone dugačkih klupa, a djeca su posjedala na hladne, od hoda uglačane i od vremena posivjele kamenite ploče nekad bijeloga vapnenca, kojima je crkva bila popločana. Mladi se nisu zanimali za statistiku starog popa. Njihove oči letjele su po crkvi u ovom odmoru usred mise, pogledi su prelijetali lica djevojaka svečana i radosna..."
Spoj mjesta i lirična predstava o mjestu prekidaju dva kampera koji su se smjestili pokraj crkvice iz XV. stoljeća.
Ne znam da li je netko izdao dozvolu stranim kamperima, čisto sumnjam no, zamolio sam Giannija da ih ne snimi, nije mi namjera nekome stvarati neugodnosti. Bez obzira na sve crkvica se mirno drži svog kutka u povijesti i u Balotinoj predstavi. Mislim, kad bi kamperi znali, držali bi se na pristojnoj distanci, nisu valjda toliko tupi i glupi...
Neposredno nakon razornog potresa u pokrajini Friuli 1976. godine pokrenut je prvi primjer književnog parka. Prilikom obnove razorenog kaštela u mjesto
Colloredo di Montalbano vlasnik je osmislio originalni načini spajanja i doticanja fizičke zbilje dvorca i okolnih peizažnih cjelina sa književnim djelom
Ippolita Nieva koji je u tom kaštelu stvarao.
Žitelji Furlanije dokazali su se kao izuzetni majstori i trdo dosljedni težaci u postupku obnavljanja razorenog područja. Ipak, priznaju jedno: lakše je podići zid nego povratiti duh jer, kad jednom odleprša teško ga je zgrabiti u letu.
Književni park je pokušaj hvatanja odlepršanog duha.
Slijedom primjera iz Furlanije književni parkovi su se razmnožili u cijeloj Italiji (ima ih 28) i diljem svijeta (među poznatijima kniževni park posvećen Ibsenu u norveškom mjestu Skien gdje je slavni dramaturg rođen).
Književni parkovi pokreću žitelji mjesta radi sebe samih, nema neke druge namjere (eventualno i pogubno turističke).
Rakalj je mitsko mjesto Istre, pripada duhu poluotoka jer je tu rođen Mijo Mirković (Mate Balota) i jer je Balota stvarao koristeći se jezikom i ambijentalnim osobinama svog zavičaja.
Usred Raklja podignut je književniku u pjesniku spomenik, rodna kuća ugošćuje muzej, u Raklju se upriličuju godišnji kulturno- književni događaji i susreti itd., itd...
Materijala ima za dodatni i konačni iskorak u književni park Mate Balota što predstavlja, slijedeći međunarodna iskustva i dobar sistem zaštite identiteta od građevinskih devastacija.
Gradi se i u Raklju, sve u cilju turističke ponude, nova zdanja strše, rečenice književnika nikako.
Sa Starog Raklja nudi se prelijepi pogled na ulaz u Raški zaljev, na istočnoj strani nalazi se kamenolom, u daljini vidljiv je Trget, preko Tunarice diže se tvornica u Koromačno. Balotin opis ulaska u zaljev nudi dodatnu dimenziju, učvršćuje duh, ako hoćete, smislenost samog vizualnog događaja:
"Kad sam se velikim jedrenjakom Tomaso ili našom starom velikom ribarskom barkom Gioconda vraćao od Marlere prema ulazu u Raški kanal, uvijek su me zaprepašćivali strmi, pusti, goli obronci, što su se od moga sela spuštali na more. Iz daljine bijelili su se Debela Glava, Belanovica, Stari Rakalj i izgledali divlji i goli, kao da je vulkanska lava uništila svu vegetaciju.
Tek onda, kad bi se brod sasvim približio, mogle su se uočiti rijetke, kržljave niske smrke, smilj i kadulja. I velike gromače kamenja, velike, sive, žute i smeđe plohe rukom odsječenog brda, strme “frunćere”, od kojih je od živoga kamena radničkim rukama rezan sloj po sloj. Kako su morala jaka, žilava, radina i pametna, a pri tom neumoljiva, drska i divlja biti pokoljenja, što su na toj divljini živjela i rukama rezala kamen, tako sloj po sloj stotine godina!….
A tim kamenom zidana je Ravena i Venecija, Trst i Rijeka, Malinska, Opatija i Zadar. I svi su jedrenjaci znali za te gole strane, za te jake kamenolomce, i svi su kamenolomci gledali jedrenjake, kako krstare u kanalu, boreći se protiv jutarnje tramontane i jake raške struje.
Zimi je bura mlatila i prodirala kroz prozorske kapke, hladna, himbena i neprijateljska. Takva je bila moja istočna Istra, puna kontrasta, a uvijek nabrekla životom i snagom."
Balota je puno plovio, promatrao je sa brodova i zapadnu, pitomiju istarsku obalu, u svojim djelima nudi
pregršt nijansi pejzažnih razlika no, pjesnički prepoznaje ono što je istarskom zapadu i istoku zajedničko:
"Iako su istok i zapad tako različiti, oni imaju nešto zajedničko: more i vidike. Istok bježi u daljine, jer ga
zemlja odbija, zapad neprestano daljine osjeća i vidi. Sve je na moru u pokretu, sve je u neprekidnoj
vidljivoj promjeni."