ŠETNJA SJEVEROM PULSKOG ZALJEVA: Svaki grad na svijetu ima svoje bliže prirodno okruženje. Više ili manje idealno okruženje za bijeg iz urbane svakodnevice

Svaki grad na svijetu ima svoje bliže prirodno okruženje. Više ili manje idealno okruženje za bijeg iz urbane svakodnevice, bilo da se radi o šetnji, vožnji bicikla, trčanju ili bilo koje druge aktivnosti u prirodi.

Stanovnici Pule jako često odu na Lungo Mare, u Šijansku šumu, na Verudelu, pa i malo dalje, do Kamenjaka u Premanturu, ili Marleru kraj Ližnjana. Najmlađa takva lokacija se smjestila od Mandrača na sjeveroistoku luke Pula pa sve do Punte Christo na sjeverozapadu, na samom izlasku iz luke Pula nasuprot lukobranu. Razlog njene mladosti je u stoljetnom prisustvu raznih vojski na tom području, kao i raznih država koje su se izmjenjivale pod okriljem povijesnih okolnosti. Shodno tome lokalno stanovništvo nije imalo pravo pristupa lokaciji.

Trenutak prepuštanja sjevernog dijela zaljeva luke Pula od strane Ministarstva obrane RH, Gradu Puli, i na upravljanje Lučkoj upravi Pula, doveo je do njenog istraživanja od strane stanovnika Pule i okolice koji su u tim počecima masovno nahrlili u to do nedavno zabranjeno područje. Danas je to šetalište ušlo u neku svoju rutinu.

Prošetaju tako ljudi od Mandrača do Katarine, neki to produže do uvale Zonka ili Žunac, oni nešto hrabriji do Štinjanske uvale, a oni najhrabriji do Punte Christo. Deset kilometara u jednom smjeru i isto toliko za natrag, zavidna kilometraža od dvadeset kilometara u nogama ili kotačima bicikle. A ako vam se ne da hodati ili voziti biciklu, možete jednostavno odmarati u beskrajnoj tišini.
 

Sam ulazak u bivši vojni kompleks vodi kroz nekoliko lijepih malih uvala s bogatom mediteranskom vegetacijom i tako sve do otoka sveta Katarina, koji je postao upravno središte nove Marine Polesana.

Dalje je na redu uvala Zonka ili Žunac, a nakon toga dolazite do Štinjanske uvale. Nakon što prođete Štinjansku uvalu dolazite do poluotoka Proština, na čijem se najisturenijem zapadnom dijelu nalazi Punta Christo.

I mi smo odlučili proći dionicu i vidjeti kako to izgleda. Cijela dionica prolazi uz samo more, koje iz vidokruga možete izgubiti jedino zbog gustog mediteranskog raslinja. U reportaži koristimo fotografije nastale i nešto ranije kako bismo dočarali ljepotu šetnice kroz sva godišnja doba.

Čim pređete preko starog željezničkog mosta koji premošćuje ušće potoka Valfabion krećete u svoju malu avanturu. Početak Vallelunge je asfaltiran, istina asfalt se ne održava kao niti brojni objekti koji su služili raznim vojskama.

Odmah tu na početku je i stara vojna automehaničarska radionica koju koriste brojni samozvani automehaničari, jer to je jedno od rijetkih mjesta gdje možete staviti auto besplatno na kanal.

Daljnji put vodi pokraj mnoštva napuštenih i neodržavanih objekata. Dođe vam da se zapitate zašto je sve to toliko moralo propasti? Djeluje apokaliptično, kao mali Černobil. Priroda guta ono što ljudi nisu uništili i poharali. Jedino ga grafiteri koriste kao svoje umjetičke podloge, Barem neka korist.

Dolazimo do platoa koji ribari koriste za neke svoje potrebe, poput popravka mreža.

Ulazimo u dio Vallelunge koji je zbog otkrivenih mina krajem 2018. godine bio zatvoren sve do 2020. godine. Taj dio Vallelunge izgleda najprirodnije, ugodan puteljak kroz šumicu vodi pokraj malih uvalica nasuprot otoku Uljaniku.

Dolazimo do dijela gdje Marina Polesana gradi veliki plato za suhi vez brodica. Donesena je ogromna količina materijala koji pretpostavljamo treba poslužiti za ravnanje platoa. Penjemo se na najvišu točku umjetno stvorenog brdašca s kojega se pruža prekrasan pogleda prema zaljevu luke Pula.

Pitamo se što će biti s dvije stare peći za vapno koje odavno nisu u funkciji ali svojom vizurom obogaćuju prostor, a vjerojatno imaju i nezanemarivu povijesnu vrijednost.

Ulazimo na područje Marine Polesana, djeluje uredno, ima posađenog drveća, alepskog bora i maslina, te ladonja, kojega do sada nije bilo. Što je moramo priznati rijetkost u današnje vrijeme. Iako su radovi još uvijek u tijeku, marina je dobro popunjena s plovilima.

Krećemo prema uvali Zonka, tu opet počinje prirodni put s grmovitim raslinjem koje lagano prelazi u šumicu. Dolazimo do Zonke. Zonka je vojsci služila kao opskrbna stanica za gorivo vojnih brodova. Objekti su i ovdje u potpunosti devastirani i pojedeni zubom vremena.

Na kraju uvale Zonka prema Štinjanskoj uvali čekaju stepenice koje vode prema istoj. Ovaj dio je vjerojatno najzahtjevniji dio puta za proći jer uska stazica vodi kroz gusto raslinje, uz prekrasne male uvalice pa sve do nedavno otvorenog Lost bay beach bara.

Nakon što smo prošli Štinjansku uvalu dolazimo do poluotoka Proština, na čijem se najisturenijem zapadnom dijelu nalazi Punta Christo. Naš krajnji cilj.

Prolazimo kroz dio luke koji služi kao utovarilište za kamene blokove. Činjenica kako je zbog toga ovaj dio mora u Štinjanskoj uvali prestao biti dozvoljen za ribolov, jer je postao plovni put.

Na poluotoku Proština se nalazi Austro-Ugarska fortifikacija Punta Christo koja je svoju najveću popularnost stekla dugogodišnjim održavanjem Outlook i Dimensions festivala elektronske glazbe.

I da, evo nas konačno i na Punti Christo. Ovdje puca predivan pogled prema Brijunima i otvorenom moru. Vrijedilo je prošetati, što toplo preporučujemo svima željnima šetnje u ipak najvećim dijelom prirodnom okruženju ove duge šetnice.